Preskoči na glavni sadržaj

Smells like teen spirit

Sjećam se uzbuđenja svojih razrednih kolega na satu hrvatskog jezika, koji je predavala stara profesorica koja se nikada nije udavala i koja se crvenila pri samom spomenu poljupca u literarnom predlošku, kad je trebalo analizirati Lovca u žitu J. D. Salingera. Momcima je svima odreda to bila fantastična knjiga samo zato jer su u njoj neke od uloga odigrale prostitutke, a kolegice su bile blago iziritirane nezrelošću Salingerovog antijunaka koji je bio tako nalik svim muškim primjercima koje su sretale u učionicama i hodnicima našičke srednje škole. Bila je to knjiga koju svaki mladac koji traži svoje mjesto u svijetu treba pročitati, na takvom je glasu bila. I dan danas ona je najposuđivaniji naslov u osječkoj gradskoj knjižnici - jer nije samo lektira, ona je lektira koja se možda i čita.

I 68 godina kasnije, Lovac u žitu je kontroverzna knjiga, knjiga koju su Le Monde i Time uvrstili na popis 100 najboljih romana 20. stoljeća, knjiga koju pisci nazivaju savršenom američkom knjigom, uz bok Huckleberryju Finnu i Velikom Gatsbyju, dok Salingera mnogi književnici navode kao svoj uzor. Moj stav o Salingeru? U srednjoj školi nisam znala čitati, bila mi je bitna samo fabula, pa me Salinger nije ostavio bez daha. Tijekom godina pokušavala sam ponovno pročitati slavnog Lovca, pomalo strepeći hoću li se pretvoriti u serijskog ubojicu ako mi se knjiga svidi, ali nije mi išlo, valjda nisam bila gnjevna koliko sam htjela biti. No, kako to inače biva, knjige pronađu svoje čitatelje, pa je i Salinger pronašao mene. U posjetu rodnoj grudi, sestra mi je u ruke tutnula primjerak Salingerove Franny i Zooey, i to u pravom američkom izdanju kojeg je po Hrvatskoj nošao njen američki boyfriend.



Možda je istina da, što više knjiga pročitamo, razvijamo sve veću empatiju prema književnim likovima - i možda bih sad suosjećala i s Holdenom Caulfieldom, kao što sam suosjećala s Franny. Za razliku od Holdena, Franny, najmlađa kći obitelji Glass, i njen brat Zooey, ne predstavljaju gnjevne tinejdžere, nego intelektualce koji tragaju za smislom života, i čitajući njihove dijaloge, sjetila sam se svojih razgovora sa sestrama o smislu svega koje sam znala voditi ispod zvjezdanog neba. Taj osjećaj, tu tobožnju tinejdžersku brigu o bitku, taj teen spirit Salinger savršeno ocrtava u svojim romanima. Sviđa mi se kako od svakodnevnih banalnih situacija napravi raspravu o postojanju Boga, kako iz jedne obiteljske sličice vrište slojevi i slojevi obiteljske povijesti i dinamike koja je opterećena slabostima njezinih članova, sviđa mi se kako je roman nalik nepovezanim činovima u predstavi koja ima smisla tek kad se okonča, i kad se glumci poklone publici bez srama, ogoljeni. Njegova prirodnost i tečnost ono je što osvaja mladež i danas, što je zaista uspjeh u vremenu kad se mlade ne može lako iznenaditi, niti oduševiti.

Mislim da je njegova tajna i u autentičnosti, u autobiografskim elementima koji su tako očiti u njegovim romanima. Salingera zamišljam kao čovjeka koji je zapeo u adolescenciji i koji je uživao u njoj. Bio je talentiran za mnogo stvari, a nije priveo kraju niti jedan fakultet. Tražio se, vidio krvave bitke Drugog svjetskog rata, djevojka koju je volio udala se za drugoga, doživio je živčani slom, usprkos tome, postao otac i zadnjih 50 godina svog života je pisao, a da nije ništa objavio. Pročitala sam da je kraj svake stolice imao bilježnicu u koju je zapisivao misli, da je često zaustavljao automobil da bi zabilježio neku ideju, i ima nešto posebno lijepoga u tome. Sviđa mi se to njegovo sanjarenje, zamišljenost koja krasi i njegove likove.

"Iz prsiju gospođe Glass odjednom se vinu uzdah, mnogo dublji nego obično...činilo se gotovo kao da je u nj ulila i dio same svoje životne snage. Ona ustane i ode sa svojom cigaretom do umivaonika, pusti hladnu vodu na nju, onda ugasli opušak baci u košaru za otpatke i ponovno sjedne. Duboko razmišljanje, u koje je bila utonula, ostalo je nepomućeno kao da se nije ni dignula sa stolca."



"Nije prošlo ni pet minuta kad je Zooey, mokre, ali počešljane kose, bosonog stajao pred umivaonikom, odjeven u tamnosive hlače od kamgarna bez pojasa, a preko golih ramena bio je prebacio ručnik za lice. Obred što prethodi brijanju bio je već obavljen. Platneni zastor na prozoru dopola podignut, vrata kupaonice odškrinuta da izađe para i da se razbistre ogledala, cigareta upaljena, dim povučen i cigareta stavljena nadohvat ruke na policu od mutnog stakla ispod ogledala na ormariću s lijekovima. U tom je trenutku Zooey upravo istisnuo kremu za brijanje na vrh brijaće četkice. Zatim tubu s kremom, ne zatvorivši je ponovo, stavi negdje na emajliranu podlogu da mu ne smeta. Dlanom škripavo prijeđe amo-tamo po ogledalu na ormariću s lijekovima da odstrani maglu s njega. Onda poče sapunati lice. Način na koji se sapunao uvelike se razlikovao od uobičajenog, premda je po karakteru bio posve istovjetan s načinom na koji se brijao. To jest, premda je dok se sapunao gledao u zrcalo, nije pogledom pratio četkicu, nego je umjesto toga gledao ravno u vlastite oči, kao da su one neutralno područje, ničija zelja, u jednom osobnom ratu protiv narcizma, protiv kojeg se bori već od svoje sedme ili osme godine."

Nisam obožavatelj realizma, Rusi i njihovi neumorni opisi krajolika me živciraju, ali Salingera bih vam mogla cijeloga prepisati za potrebe ovog posta - poput najiskusnijeg scenarista, savršeno postavlja scenu, a onda nonšalantnim razgovorom sestre i brata nastoji razmrsiti komplicirane obiteljske odnose koji se, htjeli mi to ili ne, uvijek imaju naviku preslikati na svaki odnos u našem životu. U obitelji Salinger pronalazi odgovore na mnoge probleme mladog čovjeka, probleme koji će ga, ako ih ne riješi, pratiti cijeli život. U tome leži njegova popularnost - na jednostavan i neiskusnom čovjeku pristupačan način on ostavlja tragove kojima valja poći ukoliko želimo otkriti velike tajne svemira, ili barem - tajne svog gnjevnog teen postojanja.



Primjedbe

  1. Ima odlican film o Salingeru Rebel in the rye iz 2017. Mene odusevio

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Woooow, i glumi moj dragi Nicholas Hoult, hvala, nisam ni znala za njega! :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da.  Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr. Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu bit...