Sjećam se uzbuđenja svojih razrednih kolega na satu hrvatskog jezika, koji je predavala stara profesorica koja se nikada nije udavala i koja se crvenila pri samom spomenu poljupca u literarnom predlošku, kad je trebalo analizirati Lovca u žitu J. D. Salingera. Momcima je svima odreda to bila fantastična knjiga samo zato jer su u njoj neke od uloga odigrale prostitutke, a kolegice su bile blago iziritirane nezrelošću Salingerovog antijunaka koji je bio tako nalik svim muškim primjercima koje su sretale u učionicama i hodnicima našičke srednje škole. Bila je to knjiga koju svaki mladac koji traži svoje mjesto u svijetu treba pročitati, na takvom je glasu bila. I dan danas ona je najposuđivaniji naslov u osječkoj gradskoj knjižnici - jer nije samo lektira, ona je lektira koja se možda i čita.
I 68 godina kasnije, Lovac u žitu je kontroverzna knjiga, knjiga koju su Le Monde i Time uvrstili na popis 100 najboljih romana 20. stoljeća, knjiga koju pisci nazivaju savršenom američkom knjigom, uz bok Huckleberryju Finnu i Velikom Gatsbyju, dok Salingera mnogi književnici navode kao svoj uzor. Moj stav o Salingeru? U srednjoj školi nisam znala čitati, bila mi je bitna samo fabula, pa me Salinger nije ostavio bez daha. Tijekom godina pokušavala sam ponovno pročitati slavnog Lovca, pomalo strepeći hoću li se pretvoriti u serijskog ubojicu ako mi se knjiga svidi, ali nije mi išlo, valjda nisam bila gnjevna koliko sam htjela biti. No, kako to inače biva, knjige pronađu svoje čitatelje, pa je i Salinger pronašao mene. U posjetu rodnoj grudi, sestra mi je u ruke tutnula primjerak Salingerove Franny i Zooey, i to u pravom američkom izdanju kojeg je po Hrvatskoj nošao njen američki boyfriend.
Možda je istina da, što više knjiga pročitamo, razvijamo sve veću empatiju prema književnim likovima - i možda bih sad suosjećala i s Holdenom Caulfieldom, kao što sam suosjećala s Franny. Za razliku od Holdena, Franny, najmlađa kći obitelji Glass, i njen brat Zooey, ne predstavljaju gnjevne tinejdžere, nego intelektualce koji tragaju za smislom života, i čitajući njihove dijaloge, sjetila sam se svojih razgovora sa sestrama o smislu svega koje sam znala voditi ispod zvjezdanog neba. Taj osjećaj, tu tobožnju tinejdžersku brigu o bitku, taj teen spirit Salinger savršeno ocrtava u svojim romanima. Sviđa mi se kako od svakodnevnih banalnih situacija napravi raspravu o postojanju Boga, kako iz jedne obiteljske sličice vrište slojevi i slojevi obiteljske povijesti i dinamike koja je opterećena slabostima njezinih članova, sviđa mi se kako je roman nalik nepovezanim činovima u predstavi koja ima smisla tek kad se okonča, i kad se glumci poklone publici bez srama, ogoljeni. Njegova prirodnost i tečnost ono je što osvaja mladež i danas, što je zaista uspjeh u vremenu kad se mlade ne može lako iznenaditi, niti oduševiti.
Mislim da je njegova tajna i u autentičnosti, u autobiografskim elementima koji su tako očiti u njegovim romanima. Salingera zamišljam kao čovjeka koji je zapeo u adolescenciji i koji je uživao u njoj. Bio je talentiran za mnogo stvari, a nije priveo kraju niti jedan fakultet. Tražio se, vidio krvave bitke Drugog svjetskog rata, djevojka koju je volio udala se za drugoga, doživio je živčani slom, usprkos tome, postao otac i zadnjih 50 godina svog života je pisao, a da nije ništa objavio. Pročitala sam da je kraj svake stolice imao bilježnicu u koju je zapisivao misli, da je često zaustavljao automobil da bi zabilježio neku ideju, i ima nešto posebno lijepoga u tome. Sviđa mi se to njegovo sanjarenje, zamišljenost koja krasi i njegove likove.
"Iz prsiju gospođe Glass odjednom se vinu uzdah, mnogo dublji nego obično...činilo se gotovo kao da je u nj ulila i dio same svoje životne snage. Ona ustane i ode sa svojom cigaretom do umivaonika, pusti hladnu vodu na nju, onda ugasli opušak baci u košaru za otpatke i ponovno sjedne. Duboko razmišljanje, u koje je bila utonula, ostalo je nepomućeno kao da se nije ni dignula sa stolca."
"Nije prošlo ni pet minuta kad je Zooey, mokre, ali počešljane kose, bosonog stajao pred umivaonikom, odjeven u tamnosive hlače od kamgarna bez pojasa, a preko golih ramena bio je prebacio ručnik za lice. Obred što prethodi brijanju bio je već obavljen. Platneni zastor na prozoru dopola podignut, vrata kupaonice odškrinuta da izađe para i da se razbistre ogledala, cigareta upaljena, dim povučen i cigareta stavljena nadohvat ruke na policu od mutnog stakla ispod ogledala na ormariću s lijekovima. U tom je trenutku Zooey upravo istisnuo kremu za brijanje na vrh brijaće četkice. Zatim tubu s kremom, ne zatvorivši je ponovo, stavi negdje na emajliranu podlogu da mu ne smeta. Dlanom škripavo prijeđe amo-tamo po ogledalu na ormariću s lijekovima da odstrani maglu s njega. Onda poče sapunati lice. Način na koji se sapunao uvelike se razlikovao od uobičajenog, premda je po karakteru bio posve istovjetan s načinom na koji se brijao. To jest, premda je dok se sapunao gledao u zrcalo, nije pogledom pratio četkicu, nego je umjesto toga gledao ravno u vlastite oči, kao da su one neutralno područje, ničija zelja, u jednom osobnom ratu protiv narcizma, protiv kojeg se bori već od svoje sedme ili osme godine."
Nisam obožavatelj realizma, Rusi i njihovi neumorni opisi krajolika me živciraju, ali Salingera bih vam mogla cijeloga prepisati za potrebe ovog posta - poput najiskusnijeg scenarista, savršeno postavlja scenu, a onda nonšalantnim razgovorom sestre i brata nastoji razmrsiti komplicirane obiteljske odnose koji se, htjeli mi to ili ne, uvijek imaju naviku preslikati na svaki odnos u našem životu. U obitelji Salinger pronalazi odgovore na mnoge probleme mladog čovjeka, probleme koji će ga, ako ih ne riješi, pratiti cijeli život. U tome leži njegova popularnost - na jednostavan i neiskusnom čovjeku pristupačan način on ostavlja tragove kojima valja poći ukoliko želimo otkriti velike tajne svemira, ili barem - tajne svog gnjevnog teen postojanja.
Ima odlican film o Salingeru Rebel in the rye iz 2017. Mene odusevio
OdgovoriIzbrišiWoooow, i glumi moj dragi Nicholas Hoult, hvala, nisam ni znala za njega! :) :)
IzbrišiDrago mi je. Uzivaj 😊
Izbriši