Preskoči na glavni sadržaj

Mama hyggerica

Čini se da mi je nered u stanu postao kroničan jer sam u knjižnici zgrabila ovu knjigu, popularnu knjigu Meika Wikinga (really?) o danskom receptu za sretan život kojoj sam odolijevala godinama. Istina, bila je kraj pulta knjižničara, i njene već izlizane korice gotovo su me molile da ih strpam u torbu i uštedim si vrijeme provedeno u knjižnici, a vrijeme je novac, složili bi se i Danci, vjerujem.

Kažu, Danci su jedna od najsretnijih nacija iako sunce ne vide od listopada do ožujka, a njihov recept za sreću je hygge. Umjetnost stvaranja intime, duševne ugode, potpune neopterećenosti brigama, uživanje u svemu što djeluje umirujuće - ta čarobna vještina koju Danci svakodnevno prakticiraju i na kojoj im cijeli svijet zavidi.

Kaže gospon Wiking da su Danci prvi u Europi po potrošnji voska, i da 28% njih svakodnevno pali više svijeća. Pa hajde, da vidimo. Jedna upaljena. Franka ushićeno dolazi, puše u nju i pjeva Happy birthday. OK, taj ugodni hygge je bar kod nekoga aktiviran tom svijećom. Pitam se imaju li Danci uopće djecu, i ako imaju, kako uz njih uspijevaju održati tu romantičnu atmosferu. Valjda postoji knjiga i o tome.


Dok gledam igračke po podu, a Danska se penje na popisu zemalja koje bih željela doživjeti live, jer tko ne bi volio posjetiti jednu utopiju, shvaćam da me i samo listanje ove knjige živcira, jer ja ne mogu precrtati taj hygge na svoj život. Budimo realni, Danci mogu bezbrižno uživati u ispijanju toplih napitaka pokriveni dekicama jer žive u zemlji kojom doista teku med i mlijeko - ta hygge na norveškom i znači "blagostanje". Njihov životni standard galaksijama je daleko od našeg - oni rado plaćaju porez jer ga država troši na pametan način - autoceste, zdravstvo i obrazovanje potpuno su besplatni, štoviše, svi studenti, pored besplatnog školovanja, imaju i pravo na džeparac od države koji je veći od moje plaće. Da, nije u šoldima sve, ali kladim se da se Dankinje ne trse da kuhaju nekoliko jela na dan svojoj tvrdoglavoj i izbirljivoj djeci (djeca su im savršena, da se razumijemo), a da im kućanske poslove obavljaju pomoćnice ili roboti, što li već postoji u tim skandinavskim utopijama. Sigurno ne odu piškiti u kupaonicu pa usput vide da je kada puna kamenca, pa ju očiste, pa kad su već očistile kadu, očiste i ostatak kupaonice. Sigurno ne usisavaju svaki dan jer se mrvice po podu čarobno stvore čak i kad nitko ne konzumira kekse i slične kerefeke. Sigurno ništa ne moraju. Ne moraju nazvati pedijatra, ni naručiti se kod hematologa, ne moraju telefonirati sa svekrvom, ne moraju polagati glupe ispite, ne moraju smišljati strategije nagovaranja djeteta da opere zube. Sigurno im je odjeća uvijek čista i opeglana, i sigurno ih ne izluđuje to što je sve u danu natempirano - tko kada jede, spava, kaka ili piški. Umorna sam od moranja. Od trebanja. Od majčinstva (smijem li to uopće izreći?). Nedostaje mi dokolica, dolce far niente, ćeifiti, taj hygge. Želim cijeli dan provesti u krevetu, čitati knjige i jesti čips, i piti kavu, i gledati serije, i ne oprati kosu, i ne morati ništa.


Kaže manifest hygeea: ambijent, prisutnost, užitak, ravnopravnost, zahvalnost, sklad, udobnost, primirje, zajedništvo, utočište. OK, imam osam od deset, nije to loše. Imam čokoladu, kavu, nježnog muža i hiperaktivnu djecu. Umjetnost, kažete? Valjda jest umjetnost pronaći u sebi mir i zadovoljstvo, a biti svima na raspolaganju. Možda mame nisu za klasičan hygge, možda ga one ne mogu naći - jer ga moraju stvoriti.



Možda ne jedemo cimet rolice za doručak, ne nosimo džempere i šalove, nemamo kamin i nikad ništa nismo skuhali na logorskoj vatrici, ali od kuhanja ručka ćemo napraviti igru, od kupanja prije spavanja tulum na kojem se slušaju Vatrogasci, naš hygge nije doma, nego na suncu, volimo zečiće i ptičice, ližemo previše sladoleda, smijemo se baljezganju nakon neprospavane noći, plačemo jer bi voljeli zaboraviti te neprospavane noći, i uživamo u beskrajnim zagrljajima. Još samo kad bismo to mogli brandirati pa da o tome čitaju i Danci, e, gdje bi nam bio kraj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...