Preskoči na glavni sadržaj

Mama hyggerica

Čini se da mi je nered u stanu postao kroničan jer sam u knjižnici zgrabila ovu knjigu, popularnu knjigu Meika Wikinga (really?) o danskom receptu za sretan život kojoj sam odolijevala godinama. Istina, bila je kraj pulta knjižničara, i njene već izlizane korice gotovo su me molile da ih strpam u torbu i uštedim si vrijeme provedeno u knjižnici, a vrijeme je novac, složili bi se i Danci, vjerujem.

Kažu, Danci su jedna od najsretnijih nacija iako sunce ne vide od listopada do ožujka, a njihov recept za sreću je hygge. Umjetnost stvaranja intime, duševne ugode, potpune neopterećenosti brigama, uživanje u svemu što djeluje umirujuće - ta čarobna vještina koju Danci svakodnevno prakticiraju i na kojoj im cijeli svijet zavidi.

Kaže gospon Wiking da su Danci prvi u Europi po potrošnji voska, i da 28% njih svakodnevno pali više svijeća. Pa hajde, da vidimo. Jedna upaljena. Franka ushićeno dolazi, puše u nju i pjeva Happy birthday. OK, taj ugodni hygge je bar kod nekoga aktiviran tom svijećom. Pitam se imaju li Danci uopće djecu, i ako imaju, kako uz njih uspijevaju održati tu romantičnu atmosferu. Valjda postoji knjiga i o tome.


Dok gledam igračke po podu, a Danska se penje na popisu zemalja koje bih željela doživjeti live, jer tko ne bi volio posjetiti jednu utopiju, shvaćam da me i samo listanje ove knjige živcira, jer ja ne mogu precrtati taj hygge na svoj život. Budimo realni, Danci mogu bezbrižno uživati u ispijanju toplih napitaka pokriveni dekicama jer žive u zemlji kojom doista teku med i mlijeko - ta hygge na norveškom i znači "blagostanje". Njihov životni standard galaksijama je daleko od našeg - oni rado plaćaju porez jer ga država troši na pametan način - autoceste, zdravstvo i obrazovanje potpuno su besplatni, štoviše, svi studenti, pored besplatnog školovanja, imaju i pravo na džeparac od države koji je veći od moje plaće. Da, nije u šoldima sve, ali kladim se da se Dankinje ne trse da kuhaju nekoliko jela na dan svojoj tvrdoglavoj i izbirljivoj djeci (djeca su im savršena, da se razumijemo), a da im kućanske poslove obavljaju pomoćnice ili roboti, što li već postoji u tim skandinavskim utopijama. Sigurno ne odu piškiti u kupaonicu pa usput vide da je kada puna kamenca, pa ju očiste, pa kad su već očistile kadu, očiste i ostatak kupaonice. Sigurno ne usisavaju svaki dan jer se mrvice po podu čarobno stvore čak i kad nitko ne konzumira kekse i slične kerefeke. Sigurno ništa ne moraju. Ne moraju nazvati pedijatra, ni naručiti se kod hematologa, ne moraju telefonirati sa svekrvom, ne moraju polagati glupe ispite, ne moraju smišljati strategije nagovaranja djeteta da opere zube. Sigurno im je odjeća uvijek čista i opeglana, i sigurno ih ne izluđuje to što je sve u danu natempirano - tko kada jede, spava, kaka ili piški. Umorna sam od moranja. Od trebanja. Od majčinstva (smijem li to uopće izreći?). Nedostaje mi dokolica, dolce far niente, ćeifiti, taj hygge. Želim cijeli dan provesti u krevetu, čitati knjige i jesti čips, i piti kavu, i gledati serije, i ne oprati kosu, i ne morati ništa.


Kaže manifest hygeea: ambijent, prisutnost, užitak, ravnopravnost, zahvalnost, sklad, udobnost, primirje, zajedništvo, utočište. OK, imam osam od deset, nije to loše. Imam čokoladu, kavu, nježnog muža i hiperaktivnu djecu. Umjetnost, kažete? Valjda jest umjetnost pronaći u sebi mir i zadovoljstvo, a biti svima na raspolaganju. Možda mame nisu za klasičan hygge, možda ga one ne mogu naći - jer ga moraju stvoriti.



Možda ne jedemo cimet rolice za doručak, ne nosimo džempere i šalove, nemamo kamin i nikad ništa nismo skuhali na logorskoj vatrici, ali od kuhanja ručka ćemo napraviti igru, od kupanja prije spavanja tulum na kojem se slušaju Vatrogasci, naš hygge nije doma, nego na suncu, volimo zečiće i ptičice, ližemo previše sladoleda, smijemo se baljezganju nakon neprospavane noći, plačemo jer bi voljeli zaboraviti te neprospavane noći, i uživamo u beskrajnim zagrljajima. Još samo kad bismo to mogli brandirati pa da o tome čitaju i Danci, e, gdje bi nam bio kraj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...