Preskoči na glavni sadržaj

Blago moje mame Branke

Ne potječem iz slavne familije. Našoj kući potrebno je toliko popravaka da bi sve Mirjane Mikulec ovog svijeta udružene imale na njoj što raditi godinu dana. Nemamo monogram ni na čemu, naš ormar za ručnike čini pedeset nijansi nimalo elegantnih boja, a kad mama pere veš, šnjura produžnog kabla na koji je mašina uključena proteže se sve do kuhinje jer utičnica u kupaonici ne radi od vremena Marije Terezije. Pločice u špajzu su mjestimično zaljepljene selotejpom za pod, a gotovo svaki prekidač za svjetlo u rezidenciji ima svoj sistem pritiskanja. Nije kuća u kojoj sam odrasla fancy, a nije ni moja mama fancy gospođa, ali jedno me naučila - ono Štefovo - sve poštivam, svoje uživam. Ona je žena sa sela, sela poznatog po ciganskom šoru, ali se uvijek ponosila svojim. Ona čuva tuberkulozni beštek svog ujaka Andrije od kojeg je nasljedila talent za crtanje, čuva razbijeno ogledalce za koje je zataknuta sveta sličica Isusa s ovcom, a pred kojim se brijao njen djed Mađar, ona čuva recepte svoje bake Janje za paprenjake i salenjake, sve ispisane na jednom jedinom listu, sada gotovo smeđeg, papira, ona još uvijek ima komadiće narodne nošnje koje su nosile bakine tetke dok su kao djevojke mele lišće velikog orasa na avliji moje prababe Mande Abramović iz kuće Kasapović. To su njena blaga. Ako bude sreće, jednog dana bit će moja.




"Na svijetu ne postoji čovjek koji bi bio pusti proizvod slučaja. Ono što čovjek postane, koliko u dobrom, toliko i u lošem smislu, ni u kojem slučaju ne može zahvaliti samo sebi: on je bezuvjetno jedna od karičica u lancu naraštaja“, misli su Vilme Vukelić koje krase pročelje njene kuće u osječkoj Jagerovoj ulici, a s kojima se apsolutno slažem. Oduvijek me privlačio taj život koji se odvijao na ovom mjestu nekada davno, ti ljudi čije crte lica sam nasljedila, običaji i uvjerenja zahvaljujući kojima sada i ovdje dišem. Oduvijek sam kopala po bakinoj ladici skrivenoj u trpezarijskom stolu, punoj crno bijelih fotografija lica koje nisam poznavala, na groblju sam se uvijek osjećala kao kod kuće, a od bake sam uvijek žicala neke starine poput znatiželjnog strvinara. Zato, otkad sam u ruke primila knjigu Maroja Mihovilovića Kolači moje omame Vilme, nisam je ispustila iz ruku. Kad su se prije nekoliko godina odlučili sastati svi živući potomci obitelji Vukelić, koji su u Hrvatsku došli sa svih strana svijeta, umirovljeni zagrebački novinar odlučno je počeo skupljati dokumente o svojim precima, a koje je zabilježio u knjizi Mi djeca Solferina. Stara bilježnica s receptima njegove bake Vilme, književnice, feministice, ljevičarke, rođene Osječanke, s kojom je živio u Zagrebu, na svjetlo dana izašla je kao dodatak toj knjizi, u obliku kuharice recepata karakterističnih za Austro-Ugarsku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Iako u mojoj familiji većina nikada nije otišla dalje od svog rodnog sela, od škole su svi odreda imali četiri razreda osnovne škole i knjige za peti, a u životu su se više najeli gužvare i čvaraka, nego moussa i koha, priča o obitelji uspješnog židovskog trgovca, obitelji Miskolczy, od koje potječe Vilma, i priča o njihovom porculanskom posuđu i srebrnom priboru za jelo iz kojeg je fino jela i pila buntovna Vilma koja se, nakon kućnog pritvora u kojeg ju je stavio otac, ipak udala za domobranskog časnika Vukelića, ganule su me do suza. Predivna je to zbirka koju se treba listati, milovati, čije recepte treba isprobati (Mozart kuglice već jesmo!), o kojoj valja promišljati, koju treba darovati bakama i mamama, čuvaricama gastronomskih tajni svake obitelji.

Svaka obitelj ima svoje glavne i sporedne likove, svoje zlikovce i junake, i svaka obitelj zaslužuje takvu knjigu, takav spomenar, takve podsjetnike na mirise i okuse djetinjstva - jeste li vi već otkrili svoje?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...