Ne potječem iz slavne familije. Našoj kući potrebno je toliko popravaka da bi sve Mirjane Mikulec ovog svijeta udružene imale na njoj što raditi godinu dana. Nemamo monogram ni na čemu, naš ormar za ručnike čini pedeset nijansi nimalo elegantnih boja, a kad mama pere veš, šnjura produžnog kabla na koji je mašina uključena proteže se sve do kuhinje jer utičnica u kupaonici ne radi od vremena Marije Terezije. Pločice u špajzu su mjestimično zaljepljene selotejpom za pod, a gotovo svaki prekidač za svjetlo u rezidenciji ima svoj sistem pritiskanja. Nije kuća u kojoj sam odrasla fancy, a nije ni moja mama fancy gospođa, ali jedno me naučila - ono Štefovo - sve poštivam, svoje uživam. Ona je žena sa sela, sela poznatog po ciganskom šoru, ali se uvijek ponosila svojim. Ona čuva tuberkulozni beštek svog ujaka Andrije od kojeg je nasljedila talent za crtanje, čuva razbijeno ogledalce za koje je zataknuta sveta sličica Isusa s ovcom, a pred kojim se brijao njen djed Mađar, ona čuva recepte svoje bake Janje za paprenjake i salenjake, sve ispisane na jednom jedinom listu, sada gotovo smeđeg, papira, ona još uvijek ima komadiće narodne nošnje koje su nosile bakine tetke dok su kao djevojke mele lišće velikog orasa na avliji moje prababe Mande Abramović iz kuće Kasapović. To su njena blaga. Ako bude sreće, jednog dana bit će moja.
"Na svijetu ne postoji čovjek koji bi bio pusti proizvod slučaja. Ono što čovjek postane, koliko u dobrom, toliko i u lošem smislu, ni u kojem slučaju ne može zahvaliti samo sebi: on je bezuvjetno jedna od karičica u lancu naraštaja“, misli su Vilme Vukelić koje krase pročelje njene kuće u osječkoj Jagerovoj ulici, a s kojima se apsolutno slažem. Oduvijek me privlačio taj život koji se odvijao na ovom mjestu nekada davno, ti ljudi čije crte lica sam nasljedila, običaji i uvjerenja zahvaljujući kojima sada i ovdje dišem. Oduvijek sam kopala po bakinoj ladici skrivenoj u trpezarijskom stolu, punoj crno bijelih fotografija lica koje nisam poznavala, na groblju sam se uvijek osjećala kao kod kuće, a od bake sam uvijek žicala neke starine poput znatiželjnog strvinara. Zato, otkad sam u ruke primila knjigu Maroja Mihovilovića Kolači moje omame Vilme, nisam je ispustila iz ruku. Kad su se prije nekoliko godina odlučili sastati svi živući potomci obitelji Vukelić, koji su u Hrvatsku došli sa svih strana svijeta, umirovljeni zagrebački novinar odlučno je počeo skupljati dokumente o svojim precima, a koje je zabilježio u knjizi Mi djeca Solferina. Stara bilježnica s receptima njegove bake Vilme, književnice, feministice, ljevičarke, rođene Osječanke, s kojom je živio u Zagrebu, na svjetlo dana izašla je kao dodatak toj knjizi, u obliku kuharice recepata karakterističnih za Austro-Ugarsku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Iako u mojoj familiji većina nikada nije otišla dalje od svog rodnog sela, od škole su svi odreda imali četiri razreda osnovne škole i knjige za peti, a u životu su se više najeli gužvare i čvaraka, nego moussa i koha, priča o obitelji uspješnog židovskog trgovca, obitelji Miskolczy, od koje potječe Vilma, i priča o njihovom porculanskom posuđu i srebrnom priboru za jelo iz kojeg je fino jela i pila buntovna Vilma koja se, nakon kućnog pritvora u kojeg ju je stavio otac, ipak udala za domobranskog časnika Vukelića, ganule su me do suza. Predivna je to zbirka koju se treba listati, milovati, čije recepte treba isprobati (Mozart kuglice već jesmo!), o kojoj valja promišljati, koju treba darovati bakama i mamama, čuvaricama gastronomskih tajni svake obitelji.
Svaka obitelj ima svoje glavne i sporedne likove, svoje zlikovce i junake, i svaka obitelj zaslužuje takvu knjigu, takav spomenar, takve podsjetnike na mirise i okuse djetinjstva - jeste li vi već otkrili svoje?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)