Bila sam prošli tjedan na predstavljanju trilogije Zimska noć popularne Katherine Arden u osječkoj gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Mlada nenašminkana Amerikanka učinila mi se zanimljivom i upornom ženom, ali bilo je u njoj nešto što me istovremeno i inspiriralo i uznemiravalo, i koliko god sam se trudila put my finger on it tu večer, tek sam čitajući ovomjesečni izbor za book club shvatila što je to - to je ta famozna američka potraga za samim sobom. Živjela je u Rusiji, pa na Havajima, pa u Vermontu, pa u Francuskoj, pa opet u Rusiji, pa opet na Havajima, samo da bi shvatila što želi raditi u životu. Ma, krasno. Znam, čini se čudnim da mi smeta uvjerenje da svoje prioritete pronađemo tek nakon što proputujemo svijetom, odnosno, prodavanje te ideje običnom puku, pogotovo jer sam i sama otputovala na drugi kraj zemlje pa panično posložila kockice svog života kao da sutra ne postoji, ali istina jest - putovanje svijetom je skup sport, i krivo mi je što sam joj i na trenutak pozavidjela, jer mogu biti ponosna što sam ja na svom putovanju već živjela od svoje male plaće, a na njega sam se i odvažila jer sam već znala što želim raditi u životu - jer sam znala da je toga vrijedno. Uostalom, za preispitivanje prioriteta i životnog smisla dovoljno je tek nekoliko minuta neprepotentne samoće u danu, a ako za takvo druženje sa samom sobom ja imam vremena, uz dvije male pijavice, ima ga i svaki drugi čovjek na ovom svijetu, pa čak i onaj koji se nikada nije udaljio od svog kvarta.
Osim Katherine Arden, koja je zapravo klišej svakog američkog junaka u trapericama, na put prema odrastanju pošao je i pripovjedač Kratkog izleta Antuna Šoljana. Za knjigu ste vjerojatno čuli, možda znate i fabulu, možda ste gledali i ekranizaciju, ali vrlo je vjerojatno da ovaj kratki roman od svega stotinjak stranica niste pročitali. I prava je šteta da se u školi čita Salinger, a volim Salingera, a ne čita se naše gore list Antun Šoljan, jer riječ je o jednom od najplodonosnijih pisaca iz naraštaja tzv. krugovaša koji je poznat po svom egzistencijalizmu, ironiji, i vjeri u moć književnosti. Uglavnom, čini se kao jedan duhoviti čovjek s kojim biste rado popili kavu, ali ne možete. Jer je umro. Još 1993. Pokoj mu duši.
Nego, u Kratkom izletu pratimo izlet bezbrižnih studenata, predvođenih čuvenim Rokom, legendarnim likom koji je, da se bekstritbojsovski izrazim, larger than life, u Istru, točnije, u Gradine gdje se nalaze stare freske, koje zanimaju kako povjesničare umjetnosti, tako i običnog malog čovjeka koji osjeća stanovitu odgovornost prema svemu što mu je prethodilo. Izlet na samom početku krene po zlu - heterogenoj masi mladih pokvari se autobus, pa oni pješice kreću na kratki izlet koji će se brzo pretvoriti na putovanje života na kojem će neki odati niskim strastima, a neki će ići do samog kraja, no matter what.
"U njemu sam prvi i posljednji put vidio istinski i praktički drugačije osjećanje sreće. Za sve nas druge sreća je bila ista: niz bližih ciljeva, plitske stube koje se gube u ružičastoj maglici. Njegova je sreća, bar se nama tako činilo, bila nešto izvanljudsko, granitna baklja što strši iznad magle. Ili je to možda - kako smo nesvjesno osjećali u stalnom pulsiranju njegove histerije - bila prava, nelogična sreća samoga, gologa života; nešto kao sreća po sebi."
"Bilo je to negdje prvih godina poslije rata, kada se svima nama činilo da svijet počinje iz početka, iz iskonske magme. Hrabro smo, sa svima drugima, pokušali vjerovati da se sve može iznova otkriti, osvijetliti novim smislom, i da se tu, na ovom komadiću tla, može odigrati potpuno nova drama. Činilo se da je sama zemlja razotkrila pred nama bijela brda svoga tijela i dopustila nam da po njima bauljamo i vršljamo poput neznatnih ali plodnosnih kukaca. Činilo se da smo upravo mi pozvani da nakon razaranja nastavimo život, preuzmemo nasljeđe, okrunimo vjekove uspješnom sintezom, da ih dovršimo. Jedan od nas je, sjećam se, i rekao da to "netko crpe našu patnju da dovrši svijet". Imali smo dojam da se napokon nešto događa."
Rođena sam prije rata, ali nikada me rat nije određivao, bar mislim da nije. Možda moje roditelje jest, ali nikada moje djetinjstvo nisu opterećivali time (hvala, mama, hvala, tata), i zato dobijem slom živaca kad se upustim u čitanje redaka o tim izgubljenim poslijeratnim generacijama, zato me živcira Hemingway, i nemam pojma o čemu on to baljezga. Moja generacija nikad nije bila izgubljena. Ponekad mi se čini da smo svi još u osnovnoj školi čvrsto i odgovorno odlučili što ćemo postati kad odrastemo (doduše, sve uslijed prekomjernog gledanja Zakona u Los Angelesu), jer uvijek su svi moji prijatelji imali neke ideje, neke ciljeve i nitko mi se nikada nije činio izgubljenim. Nekome je išla matematika, nekome jezici, netko je rasturao na tjelesnom, i dan danas ti ljudi rade ono što vole, ono u čemu su dobri. Znali smo da ćemo zahvaljujući znanju i trudu imati priliku raditi ono za što smo stvoreni, nismo se gubili po svijetu, niti se koristili određenim supstancama da bi silom pronašli u sebi neki talent (te supstance koristile su se u skroz druge svrhe, da se razumijemo). Bili smo pronađena generacija i nismo razmjeli izgubljene. Ma nismo čak ni pratili Lost. Ali, Šoljan mi je napokon objasnio, napokon razumijem tu kolektivnu svijest koja se javila u mladima u poslijeratno vrijeme, napokon razumijem tu prazninu, tu tupost, i tu otvorenost prema svemu, prema započinjanju nečega novoga, svega novoga.
"Panika i apatija su Prokrustova postelja na kojoj se raspinja duh moje generacije. Između te dvije opreke morao bi postojati cijeli niz stanja za koja su nas učili da ih smatramo zapravo normalnim. Ali kao da je neka bezobzirna i strašna ruka izbrisala iz svih nas te prijelazne nijanse. Mi nismo bili sposobni ni jednog jedinog časka živjeti u stabilnijoj duhovnoj ravnoteži. Zašto je tako? Ne znam. Toliko stvari ne znam baš o svojoj generaciji. Uvijek mi se činilo da su pokoljenja prije našeg i nakon našeg toliko jasnija."
Tinejdžerima se ova knjiga može učiniti prebanalnom, a ja bih je stavila na Popis knjiga koje treba pročitati u tridesetima, nakon što su se slegnuli dojmovi mladosti-ludosti, ali su sjećanja još živa. Šoljan je virtuoz koji ima sposobnost čak i nekoncentriranog čitatelja (nisam spavala danima - čekamo treći zub) usisati u svoju spiku, uhvatiti ga za ovratnik svojim pjesničkim slikama ("U meni su umirali svjetovi", "Nebo je bilo niže nego ikada", "Izgovarao sam ih očajnički, kao kopile koje pokušava da se sjeti utrobe iz koje se rodilo") i ne popuštati stisak sve do konačnog klimaksa uslijed kojeg ćete zatvoriti knjigu i još dugo u glavi pokušavati rekonstruirati cijelu priču, i shvatiti što se zapravo dogodilo, i što je pjesnik htio reći.
Kratkom izletu ljepili su etiketu političke alegorije, ali i sam Šoljan je odmahivao glavom - jer Kratki izlet je puno više od toga. On je svevremenska priča o odrastanju, o traženju smisla u životu, o očajničkoj potrazi za odgovorima, o zatvaranju jednog neizvjesnog poglavlja da bismo bili sposobni započeti novo. Svatko će u njemu vidjeti nešto drugo, i svatko će primjetiti da u romanu niti jedna riječ nije suvišna, da je struja svijesti autentična, da je atmosfera propadanja opipljiva, i, ako bude sreće, s olakšanjem zaključiti - možda bit nije u odredištu, nego baš u malim znacima pokraj puta.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)