Preskoči na glavni sadržaj

Smells like teen spirit

Sjećam se uzbuđenja svojih razrednih kolega na satu hrvatskog jezika, koji je predavala stara profesorica koja se nikada nije udavala i koja se crvenila pri samom spomenu poljupca u literarnom predlošku, kad je trebalo analizirati Lovca u žitu J. D. Salingera. Momcima je svima odreda to bila fantastična knjiga samo zato jer su u njoj neke od uloga odigrale prostitutke, a kolegice su bile blago iziritirane nezrelošću Salingerovog antijunaka koji je bio tako nalik svim muškim primjercima koje su sretale u učionicama i hodnicima našičke srednje škole. Bila je to knjiga koju svaki mladac koji traži svoje mjesto u svijetu treba pročitati, na takvom je glasu bila. I dan danas ona je najposuđivaniji naslov u osječkoj gradskoj knjižnici - jer nije samo lektira, ona je lektira koja se možda i čita.

I 68 godina kasnije, Lovac u žitu je kontroverzna knjiga, knjiga koju su Le Monde i Time uvrstili na popis 100 najboljih romana 20. stoljeća, knjiga koju pisci nazivaju savršenom američkom knjigom, uz bok Huckleberryju Finnu i Velikom Gatsbyju, dok Salingera mnogi književnici navode kao svoj uzor. Moj stav o Salingeru? U srednjoj školi nisam znala čitati, bila mi je bitna samo fabula, pa me Salinger nije ostavio bez daha. Tijekom godina pokušavala sam ponovno pročitati slavnog Lovca, pomalo strepeći hoću li se pretvoriti u serijskog ubojicu ako mi se knjiga svidi, ali nije mi išlo, valjda nisam bila gnjevna koliko sam htjela biti. No, kako to inače biva, knjige pronađu svoje čitatelje, pa je i Salinger pronašao mene. U posjetu rodnoj grudi, sestra mi je u ruke tutnula primjerak Salingerove Franny i Zooey, i to u pravom američkom izdanju kojeg je po Hrvatskoj nošao njen američki boyfriend.



Možda je istina da, što više knjiga pročitamo, razvijamo sve veću empatiju prema književnim likovima - i možda bih sad suosjećala i s Holdenom Caulfieldom, kao što sam suosjećala s Franny. Za razliku od Holdena, Franny, najmlađa kći obitelji Glass, i njen brat Zooey, ne predstavljaju gnjevne tinejdžere, nego intelektualce koji tragaju za smislom života, i čitajući njihove dijaloge, sjetila sam se svojih razgovora sa sestrama o smislu svega koje sam znala voditi ispod zvjezdanog neba. Taj osjećaj, tu tobožnju tinejdžersku brigu o bitku, taj teen spirit Salinger savršeno ocrtava u svojim romanima. Sviđa mi se kako od svakodnevnih banalnih situacija napravi raspravu o postojanju Boga, kako iz jedne obiteljske sličice vrište slojevi i slojevi obiteljske povijesti i dinamike koja je opterećena slabostima njezinih članova, sviđa mi se kako je roman nalik nepovezanim činovima u predstavi koja ima smisla tek kad se okonča, i kad se glumci poklone publici bez srama, ogoljeni. Njegova prirodnost i tečnost ono je što osvaja mladež i danas, što je zaista uspjeh u vremenu kad se mlade ne može lako iznenaditi, niti oduševiti.

Mislim da je njegova tajna i u autentičnosti, u autobiografskim elementima koji su tako očiti u njegovim romanima. Salingera zamišljam kao čovjeka koji je zapeo u adolescenciji i koji je uživao u njoj. Bio je talentiran za mnogo stvari, a nije priveo kraju niti jedan fakultet. Tražio se, vidio krvave bitke Drugog svjetskog rata, djevojka koju je volio udala se za drugoga, doživio je živčani slom, usprkos tome, postao otac i zadnjih 50 godina svog života je pisao, a da nije ništa objavio. Pročitala sam da je kraj svake stolice imao bilježnicu u koju je zapisivao misli, da je često zaustavljao automobil da bi zabilježio neku ideju, i ima nešto posebno lijepoga u tome. Sviđa mi se to njegovo sanjarenje, zamišljenost koja krasi i njegove likove.

"Iz prsiju gospođe Glass odjednom se vinu uzdah, mnogo dublji nego obično...činilo se gotovo kao da je u nj ulila i dio same svoje životne snage. Ona ustane i ode sa svojom cigaretom do umivaonika, pusti hladnu vodu na nju, onda ugasli opušak baci u košaru za otpatke i ponovno sjedne. Duboko razmišljanje, u koje je bila utonula, ostalo je nepomućeno kao da se nije ni dignula sa stolca."



"Nije prošlo ni pet minuta kad je Zooey, mokre, ali počešljane kose, bosonog stajao pred umivaonikom, odjeven u tamnosive hlače od kamgarna bez pojasa, a preko golih ramena bio je prebacio ručnik za lice. Obred što prethodi brijanju bio je već obavljen. Platneni zastor na prozoru dopola podignut, vrata kupaonice odškrinuta da izađe para i da se razbistre ogledala, cigareta upaljena, dim povučen i cigareta stavljena nadohvat ruke na policu od mutnog stakla ispod ogledala na ormariću s lijekovima. U tom je trenutku Zooey upravo istisnuo kremu za brijanje na vrh brijaće četkice. Zatim tubu s kremom, ne zatvorivši je ponovo, stavi negdje na emajliranu podlogu da mu ne smeta. Dlanom škripavo prijeđe amo-tamo po ogledalu na ormariću s lijekovima da odstrani maglu s njega. Onda poče sapunati lice. Način na koji se sapunao uvelike se razlikovao od uobičajenog, premda je po karakteru bio posve istovjetan s načinom na koji se brijao. To jest, premda je dok se sapunao gledao u zrcalo, nije pogledom pratio četkicu, nego je umjesto toga gledao ravno u vlastite oči, kao da su one neutralno područje, ničija zelja, u jednom osobnom ratu protiv narcizma, protiv kojeg se bori već od svoje sedme ili osme godine."

Nisam obožavatelj realizma, Rusi i njihovi neumorni opisi krajolika me živciraju, ali Salingera bih vam mogla cijeloga prepisati za potrebe ovog posta - poput najiskusnijeg scenarista, savršeno postavlja scenu, a onda nonšalantnim razgovorom sestre i brata nastoji razmrsiti komplicirane obiteljske odnose koji se, htjeli mi to ili ne, uvijek imaju naviku preslikati na svaki odnos u našem životu. U obitelji Salinger pronalazi odgovore na mnoge probleme mladog čovjeka, probleme koji će ga, ako ih ne riješi, pratiti cijeli život. U tome leži njegova popularnost - na jednostavan i neiskusnom čovjeku pristupačan način on ostavlja tragove kojima valja poći ukoliko želimo otkriti velike tajne svemira, ili barem - tajne svog gnjevnog teen postojanja.



Primjedbe

  1. Ima odlican film o Salingeru Rebel in the rye iz 2017. Mene odusevio

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Woooow, i glumi moj dragi Nicholas Hoult, hvala, nisam ni znala za njega! :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...