Preskoči na glavni sadržaj

Što si u kavu stavila?

Kad sam bila mala, u igri, nekoliko nas, martinskih fakina, nabasalo je na osinje gnijezdo. Uznemirene ose izbole su nas po glavama, leđima, gdje god su stigle. Iako smo jaukali zbog otrova koji se širio našim tijelima, teže je bilo je otrpjeti jezikovu juhu mama i baka koje su sinkronizirano posegnule za rakijom kako bi spriječile oticanje na mjestima uboda. "Nisu stari ljudi bili ludi", kaže moja mama kad god se prisjetimo bakine hitne intervencije. Za suhu kožu koristi nevenovu ili gavezovu mast, na opekline namaži med, protiv hemoroida bori se svinjskom mašću, kašalj liječi sirupom od lovora i šećera, i ne zaboravi - nema toga što neće popraviti malo kamilice. Nisu stari ljudi bili ludi.


Uvjerene u moć prirode, kad nam je Silvija na sastanku book cluba ispričala kratak sadržaj knjige "Izgubljena ljekarna" američke književnice Sarah Penner, zdušno smo se, ženski, zagrijale za mega popularnu knjigu koju je gotovo nemoguće pronaći raspoloživu u našoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Knjiga je jamčila odgovore na pitanja - čemu služe listovi crvenog naprstka, a čemu listovi valerijane, muškatne kadulje ili tamariska, a ispričana je u tri ženska glasa. Prvi glas, onaj Nelle iz Londona osamnaestog stoljeća, nekoć časne ljekarnice koja prodaje otrove, isprepliće se s glasom Caroline, Amerikanke u posjetu sadašnjem Londonu, ali i glasom mlade ljekarničine klijentice, dvanaestogodišnje Elize koja na račun svoje gospodarice kupuje otrov namijenjen gospodaričinom mužu i pokreće čitav niz nesretnih događaja.


"Moja majka čvrsto se držala tog načela, usađujući mi od rane dobi važnost pružanja sigurnog utočišta - mjesta za ozdravljenje - za žene."

Nella je četrdesetogodišnja žena koja, mučena kroničnom boli, preispituje svoje životne odluke, prisjećajući se svoje majke, od koje je vještinu, ali i skrivenu ljekarnu u srcu Londona, naslijedila. Njezina je majka željela sigurno mjesto namijenjeno ženama, ali tragedija u Nellinom životu izmiješala je karte pa si Nella uzela u poslanje da ogorčenim suprugama i ljubavnicama u ruke stavlja željene otrove. Njezina je ljekarna tajna, izgubljena je, ali Bog zna da ono što je izgubljeno ne ostaje izgubljeno dovijeka.


Caroline, moderna žena koja uslijed bračnog brodoloma sama stiže u London, spontano se priključuje mudlurkingu iliti muljacima na rijeci Temzi i ondje pronalazi ljekarničku bočicu od koje joj zaigra godinama zanemarivan istraživački instinkt. Odlučna u nakani da otkrije kome je bočica pripadala, Caroline se upušta u otkrivanje tajni starih više od dvjesto godina, koje će razotkriti i ono skriveno u njoj.

"Osjetila sam čudnu povezanost s onim tko je zadnji držao tu bočicu u rukama - prirodno srodstvo s osobom čiji su se prsti zadnji otisnuli na staklu kao što su moji sada činili."

Za razliku od Nelle i Caroline, Eliza je tek djevojčica, suviše odana i naivna za ovaj svijet. Hoće li ona u Nellin život donijeti dugo čekanu promjenu ili će ugroziti njezin život?

"U toliko velikom gradu čak se i siromašna djevojka može pretvoriti može pretvoriti u sve što želi biti."

Zahvaljujući autoričinoj aktivnosti na društvenim mrežama, saznala sam da je nacrt njezinog prvog romana odbijen uz komentar da se žene u romanu ne smiju naći na suprotstavljenim stranama i da muškarac nipošto ne smije biti rješenje njihovih problema. Sarah Penner, žena s karijerom u financijama, držala se te čarobne formule pa se ovaj roman reklamira kao priča o snažnim ženama - valjda su ogorčenost, neodlučnost i kukavičluk sinonimi za snagu - ali ne mogu reći da me privukao njegov feministički aspekt.

"Bol u srcu zajednička je svima i ne bira stalež."


Iako su mi reakcije likova u mnogočemu bile neshvatljive (ali, zato i čitamo!), ambiciozni pothvat da se kroz perspektive tek tri lika prikaže priča stara dva stoljeća hvale je vrijedan, i uspješno je izveden. Možda jezik žena osamnaestog stoljeća nije dovoljno arhaičan (lijek za to može biti audio verzija ove knjige - britanski naglasak čuda čini), možda se pojam žene današnjice, koja zanemaruje svoje potrebe nauštrb drugog bića, već izlizao od upotrebe, ali su cliffhangeri na kraju svakog poglavlja savršeno izvedeni - ponekad se čini da Nella svoja vrata na kraju poglavlja zatvara, a da ih Caroline na početku sljedećeg poglavlja otvara. Misterioznom atmosferom knjiga podsjeća na "Hamnet", budući da je Nella dijabolična verzija Agnes, a knjiga o osvetoljubivim ženama koje, prije ili kasnije, u mulju svog života pronalaze svoje istine, idealan je izbor za čitateljski klub i za čitanje tijekom lijenog kišnog nedjeljnog popodneva.


Fotografije - Ljetnikovac u Tikvešu, Kopački rit

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o