Preskoči na glavni sadržaj

Što si u kavu stavila?

Kad sam bila mala, u igri, nekoliko nas, martinskih fakina, nabasalo je na osinje gnijezdo. Uznemirene ose izbole su nas po glavama, leđima, gdje god su stigle. Iako smo jaukali zbog otrova koji se širio našim tijelima, teže je bilo je otrpjeti jezikovu juhu mama i baka koje su sinkronizirano posegnule za rakijom kako bi spriječile oticanje na mjestima uboda. "Nisu stari ljudi bili ludi", kaže moja mama kad god se prisjetimo bakine hitne intervencije. Za suhu kožu koristi nevenovu ili gavezovu mast, na opekline namaži med, protiv hemoroida bori se svinjskom mašću, kašalj liječi sirupom od lovora i šećera, i ne zaboravi - nema toga što neće popraviti malo kamilice. Nisu stari ljudi bili ludi.


Uvjerene u moć prirode, kad nam je Silvija na sastanku book cluba ispričala kratak sadržaj knjige "Izgubljena ljekarna" američke književnice Sarah Penner, zdušno smo se, ženski, zagrijale za mega popularnu knjigu koju je gotovo nemoguće pronaći raspoloživu u našoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Knjiga je jamčila odgovore na pitanja - čemu služe listovi crvenog naprstka, a čemu listovi valerijane, muškatne kadulje ili tamariska, a ispričana je u tri ženska glasa. Prvi glas, onaj Nelle iz Londona osamnaestog stoljeća, nekoć časne ljekarnice koja prodaje otrove, isprepliće se s glasom Caroline, Amerikanke u posjetu sadašnjem Londonu, ali i glasom mlade ljekarničine klijentice, dvanaestogodišnje Elize koja na račun svoje gospodarice kupuje otrov namijenjen gospodaričinom mužu i pokreće čitav niz nesretnih događaja.


"Moja majka čvrsto se držala tog načela, usađujući mi od rane dobi važnost pružanja sigurnog utočišta - mjesta za ozdravljenje - za žene."

Nella je četrdesetogodišnja žena koja, mučena kroničnom boli, preispituje svoje životne odluke, prisjećajući se svoje majke, od koje je vještinu, ali i skrivenu ljekarnu u srcu Londona, naslijedila. Njezina je majka željela sigurno mjesto namijenjeno ženama, ali tragedija u Nellinom životu izmiješala je karte pa si Nella uzela u poslanje da ogorčenim suprugama i ljubavnicama u ruke stavlja željene otrove. Njezina je ljekarna tajna, izgubljena je, ali Bog zna da ono što je izgubljeno ne ostaje izgubljeno dovijeka.


Caroline, moderna žena koja uslijed bračnog brodoloma sama stiže u London, spontano se priključuje mudlurkingu iliti muljacima na rijeci Temzi i ondje pronalazi ljekarničku bočicu od koje joj zaigra godinama zanemarivan istraživački instinkt. Odlučna u nakani da otkrije kome je bočica pripadala, Caroline se upušta u otkrivanje tajni starih više od dvjesto godina, koje će razotkriti i ono skriveno u njoj.

"Osjetila sam čudnu povezanost s onim tko je zadnji držao tu bočicu u rukama - prirodno srodstvo s osobom čiji su se prsti zadnji otisnuli na staklu kao što su moji sada činili."

Za razliku od Nelle i Caroline, Eliza je tek djevojčica, suviše odana i naivna za ovaj svijet. Hoće li ona u Nellin život donijeti dugo čekanu promjenu ili će ugroziti njezin život?

"U toliko velikom gradu čak se i siromašna djevojka može pretvoriti može pretvoriti u sve što želi biti."

Zahvaljujući autoričinoj aktivnosti na društvenim mrežama, saznala sam da je nacrt njezinog prvog romana odbijen uz komentar da se žene u romanu ne smiju naći na suprotstavljenim stranama i da muškarac nipošto ne smije biti rješenje njihovih problema. Sarah Penner, žena s karijerom u financijama, držala se te čarobne formule pa se ovaj roman reklamira kao priča o snažnim ženama - valjda su ogorčenost, neodlučnost i kukavičluk sinonimi za snagu - ali ne mogu reći da me privukao njegov feministički aspekt.

"Bol u srcu zajednička je svima i ne bira stalež."


Iako su mi reakcije likova u mnogočemu bile neshvatljive (ali, zato i čitamo!), ambiciozni pothvat da se kroz perspektive tek tri lika prikaže priča stara dva stoljeća hvale je vrijedan, i uspješno je izveden. Možda jezik žena osamnaestog stoljeća nije dovoljno arhaičan (lijek za to može biti audio verzija ove knjige - britanski naglasak čuda čini), možda se pojam žene današnjice, koja zanemaruje svoje potrebe nauštrb drugog bića, već izlizao od upotrebe, ali su cliffhangeri na kraju svakog poglavlja savršeno izvedeni - ponekad se čini da Nella svoja vrata na kraju poglavlja zatvara, a da ih Caroline na početku sljedećeg poglavlja otvara. Misterioznom atmosferom knjiga podsjeća na "Hamnet", budući da je Nella dijabolična verzija Agnes, a knjiga o osvetoljubivim ženama koje, prije ili kasnije, u mulju svog života pronalaze svoje istine, idealan je izbor za čitateljski klub i za čitanje tijekom lijenog kišnog nedjeljnog popodneva.


Fotografije - Ljetnikovac u Tikvešu, Kopački rit

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...