Ionako nikad neću vidjeti Pariz, bar ne onaj koji bih voljela upoznati - grad susreta najvećih umjetnika 20. stoljeća (nalik Woody Allenovom "Ponoć u Parizu") - stoga godinama odgađam taj let za Pariz, koji traje tek dva sata! Pariz kojeg znam iz filmova i iz knjiga ljepši je od onog stvarnog, smrdljivog i bučnog grada s više od dva milijuna stanovnika, uvjerena sam!
No, nije uvijek bilo tako. Nekoć je Pariz bio prijestolnica pisaca, slikara, umjetnika - Pariz ih je mazio, nudio povoljan život, zgražao se nad cenzurom, mogli su biti ono što jesu, i mogli su piti i jesti do mile volje. Za Amerikance je Pariz bio najpraktičnije rješenje - u jednom je intervjuu Sylvia Beach, tad već ostarjela, rekla da su Amerikanci u Pariz dolazili jer u Sjedinjenim Državama nisu mogli bezbrižno uživati u alkoholu, a ni u Joyceovom "Uliksu". Ta me izjava zaintrigirala pa sam impulzivno, kako to i inače biva s knjigama koje nose pridjev "pariški" u naslovu, naručila s Book Depositoryja knjigu američke književnice Kerri Maher posvećenu Sylviji Beach - "The Paris Bookseller".
Kao dijete svećenika prezbiterijanske crkve, Sylvia Beach je prvi put posjetila Pariz 1902., kad je njezin otac postao ravnatelj Američkog studentskog centra. Živeći ondje tri godine, kao i njezine dvije sestre, zaljubila se u grad pa se u njega vratila i kao studentica, proučavajući suvremenu francusku književnost. Uvijek u potrazi za knjigama, u simpatičnoj maloj knjižari "La Maison des Amis des Livres" upoznala je, samo naizgled konzervativnu Francuskinju, Adrienne Monnier. And the rest is history, rekli bismo, jer upravo ju je prijateljstvo s Adrienne ohrabrilo za pothvat po kojem ju povijest pamti.
"One year ago almost to the day, America, Britain, and France signd a treaty ending a war the likes of which our nations have seen. But liberte, egalite et fraternite triumphed, and here, a place of exchange between English and French thinking, we get to enjoy the spoils of peace: literature, friendship, conversation, debate. Long may we enjoy them and may they - instead of guns and grenades - become the weapons of new rebellions."
Književnica Kerri Maher, pak, profesorica Masters of fine arts na Columbiji, poznata je po pisanju povijesnih fikcija. Debitanski roman posvetila je Kathleen "Kick" Kennedy, buntovnoj kćeri velikog američkog klana, a drugi roman homage je Grace Kelly. "The Paris Bookseller" pisana je u trećem licu, dokumentarnim stilom, a počinje Sylvijinim dolaskom u Pariz, a nastavlja se njezinim druženjem s Adrianne i njezinom tadašnjom partnericom, Suzanne. Njihov diskretni safizam, naime, nadahnuo je Sylviju da samu sebe prihvati kakva jest te da živi život punim plućima, da ostavi značajni trag u svijetu. Budući da je njihova "La Maison des Amis des Livres" djelovala i kao knjižara i kao knjižnica, posjećivali su je svi umjetnici tog vremena, npr. André Gide, Paul Valéry i Ezra Pound. Nepozvan, na jedno od književnih događanja došao je i James Joyce, pisac čiju je knjigu "Portret umjetnika u mladosti" Sylvia obožavala, i mladoj se obožavateljici knjiga učinilo da živi u snu u kojem ispija šampanjac sa slavnim piscima, dok razgovaraju o odgovornosti umjetnika prema publici. Pariz je postao grad s tisuću mogućnosti.
"America's a shit place to be an artist these days."
Jaka književna scena, skup najam u Americi i američkih strogi zakoni ponukali su Sylviju da 1919. u Parizu, koji se tek oporavljao od Prvog svjetskog rata, otvori knjižnicu/knjižaru s izdanjima knjiga na engleskom jeziku - kultnu "Shakespeare and Company". Mnogi su umjetnici počeli dolaziti na kućni broj 8 u Ulici Dupuytren, a James Joyce ju je smatrao svojim uredom. Svakodnevno se susretao sa Sylvijom, ali kad se "Uliksu", koji je tad objavljivan u seriji, počelo suditi u Americi, izbjegavao je razgovor. Sjedinjene Države smatrale su roman o Leopoldu Bloomu, čudnovatom potomku Židova i Irkinje, pornografijom, pa je naposljetku njegovo objavljivanje zabranjeno, a njegovi su izdavači čak neko vrijeme proveli i u zatvoru. U Parizu, pak, o "Uliksu" se govorilo kao o Sikstinskoj kapeli književnosti. Joyce je znao govoriti o onome o čemu drugi nisu govorili, i znao je to izreći na duhovit, dvosmislen i inteligentan način, složili su se čitatelji na pariškim ulicama. Sylvia je to prepoznala pa je, vrlo entuzijastično, pristala objaviti "Uliks" u sklopu "Shakespeare and Company" - postala je slavna, ali i omražena (kraljica boemštine, Gertrude Stein, npr., došla je povući svoje članstvo nakon vijesti o objavljivanju "Uliksa").
"Who am I to publish James Joyce?"
"Uliks" se, kao i Odisej, vratio kući. Možda vam to ne zvuči kao big deal, ali izdati opscenu, zakonom zabranjenu knjigu, prije stotinu godina, bila je velika stvar. "Uliks", roman kojeg je Joyce pisao deset godina, a u kojem je svako poglavlje napisano drugim stilom, koje u mnogočemu imitira Homerovu "Odiseju", ep kojem se Joyce od djetinjstva divio, danas se smatra nadahnućem za najbolja djela moderne književnosti. Naime, čak i oni koji su ga grdili, kao npr. Virginia Woolf, kasnije su preuzeli njegove ideje i stil, i od njih napravili karijeru, prešutno priznavši genijalnost Jamesa Joycea.
"Who is Sylvia Beach without James Joyce and Ulysses?"
Iako "Uliks" nisam pročitala (jednom jesam pokušala, kao ambiciozna srednjoškolka) i čuvam ga za odlazak u mirovinu (jer "Uliks" dolazi kao kruna čitateljske karijere, nakon čitanja Shakespearea i Homera i dr.), "The Paris Bookseller" jesam, i moram reći da me iznevjerila. U produkciji Kerri Maher, svijet poezije Walta Whitmana i Ezre Pounda, knjiga Edne St Vincent Miley i Kate Chopin, rasprava mladog Ernesta Hemingwaya i F. Scotta Fitzeralda, glazbe Billyja Murraya i drugih pripadnika pariške creme de la creme scene bio je poprilično dosadnjikav, a nije pomoglo što je svako drugo poglavlje završavalo Sylvijinim rukama ispod Adriannine bluze. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije meni smetala romantika, ali očekivala sam odu knjigama i knjižarama, a ne LGBTIQA+ propagandu. Ritam pripovijedanja je spor, a priča je suhoparna, što je neoprostivo kad je riječ o povijesnoj fikciji koja općepoznatom događaju ili stvarnim ličnostima mora dodati prstohvat čarolije. Slušajući Sylviju Beach (link!), stekla sam dojam da je riječ o vrckastoj i duhovitoj dami koju, po mom mišljenju, Kerri Maher nije uspjela vjerno prikazati. Ovom romanu nedostaje strasti (damn, čak je i njezina veza s Adrinenne prikazana jednodimenzionalno) koju gaji prosječni knjiški moljac, nedostaje mu burnih rasprava o umjetnosti, o stvaranju, o pokretačkim silama, nedostaje mu Hemingwayjeve hrabrosti, Joyceovog inata, Fitzgeraldovog sanjarenja, nedostaje mu Sylvijinog šarma. Sylvia zaslužuje bolje, Pariz zaslužuje bolje.
Priča o Sylviji Beach jest vrijedna dijeljenja (khm, otud ova objava), posebno jer je dućan zatvoren nakon što je odbila prodati "Finneganovo bdijenje" njemačkom oficiru za vrijeme Drugog svjetskog rata), dok današnji "Shakespeare and Company" sa starim dućanom dijeli samo ime, ali "The Paris Bookseller" brzo će pasti u zaborav - sljedećeg Bloomsdaya nitko o ovoj knjizi više neće govoriti, mark my words!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)