Preskoči na glavni sadržaj

Štorija o šik Amerikanki u Parizu

Ionako nikad neću vidjeti Pariz, bar ne onaj koji bih voljela upoznati - grad susreta najvećih umjetnika 20. stoljeća (nalik Woody Allenovom "Ponoć u Parizu") - stoga godinama odgađam taj let za Pariz, koji traje tek dva sata! Pariz kojeg znam iz filmova i iz knjiga ljepši je od onog stvarnog, smrdljivog i bučnog grada s više od dva milijuna stanovnika, uvjerena sam!

No, nije uvijek bilo tako. Nekoć je Pariz bio prijestolnica pisaca, slikara, umjetnika - Pariz ih je mazio, nudio povoljan život, zgražao se nad cenzurom, mogli su biti ono što jesu, i mogli su piti i jesti do mile volje. Za Amerikance je Pariz bio najpraktičnije rješenje - u jednom je intervjuu Sylvia Beach, tad već ostarjela, rekla da su Amerikanci u Pariz dolazili jer u Sjedinjenim Državama nisu mogli bezbrižno uživati u alkoholu, a ni u Joyceovom "Uliksu". Ta me izjava zaintrigirala pa sam impulzivno, kako to i inače biva s knjigama koje nose pridjev "pariški" u naslovu, naručila s Book Depositoryja knjigu američke književnice Kerri Maher posvećenu Sylviji Beach - "The Paris Bookseller".

Kao dijete svećenika prezbiterijanske crkve, Sylvia Beach je prvi put posjetila Pariz 1902., kad je njezin otac postao ravnatelj Američkog studentskog centra. Živeći ondje tri godine, kao i njezine dvije sestre, zaljubila se u grad pa se u njega vratila i kao studentica, proučavajući suvremenu francusku književnost. Uvijek u potrazi za knjigama, u simpatičnoj maloj knjižari "La Maison des Amis des Livres" upoznala je, samo naizgled konzervativnu Francuskinju, Adrienne Monnier. And the rest is history, rekli bismo, jer upravo ju je prijateljstvo s Adrienne ohrabrilo za pothvat po kojem ju povijest pamti.


"One year ago almost to the day, America, Britain, and France signd a treaty ending a war the likes of which our nations have seen. But liberte, egalite et fraternite triumphed, and here, a place of exchange between English and French thinking, we get to enjoy the spoils of peace: literature, friendship, conversation, debate. Long may we enjoy them and may they - instead of guns and grenades - become the weapons of new rebellions."

Književnica Kerri Maher, pak, profesorica Masters of fine arts na Columbiji, poznata je po pisanju povijesnih fikcija. Debitanski roman posvetila je Kathleen "Kick" Kennedy, buntovnoj kćeri velikog američkog klana, a drugi roman homage je Grace Kelly. "The Paris Bookseller" pisana je u trećem licu, dokumentarnim stilom, a počinje Sylvijinim dolaskom u Pariz, a nastavlja se njezinim druženjem s Adrianne i njezinom tadašnjom partnericom, Suzanne. Njihov diskretni safizam, naime, nadahnuo je Sylviju da samu sebe prihvati kakva jest te da živi život punim plućima, da ostavi značajni trag u svijetu. Budući da je njihova "La Maison des Amis des Livres" djelovala i kao knjižara i kao knjižnica, posjećivali su je svi umjetnici tog vremena, npr. André Gide, Paul Valéry i Ezra Pound. Nepozvan, na jedno od književnih događanja došao je i James Joyce, pisac čiju je knjigu "Portret umjetnika u mladosti" Sylvia obožavala, i mladoj se obožavateljici knjiga učinilo da živi u snu u kojem ispija šampanjac sa slavnim piscima, dok razgovaraju o odgovornosti umjetnika prema publici. Pariz je postao grad s tisuću mogućnosti.

"America's a shit place to be an artist these days."

Jaka književna scena, skup najam u Americi i američkih strogi zakoni ponukali su Sylviju da 1919. u Parizu, koji se tek oporavljao od Prvog svjetskog rata, otvori knjižnicu/knjižaru s izdanjima knjiga na engleskom jeziku - kultnu "Shakespeare and Company". Mnogi su umjetnici počeli dolaziti na kućni broj 8 u Ulici Dupuytren, a James Joyce ju je smatrao svojim uredom. Svakodnevno se susretao sa Sylvijom, ali kad se "Uliksu", koji je tad objavljivan u seriji, počelo suditi u Americi, izbjegavao je razgovor. Sjedinjene Države smatrale su roman o Leopoldu Bloomu, čudnovatom potomku Židova i Irkinje, pornografijom, pa je naposljetku njegovo objavljivanje zabranjeno, a njegovi su izdavači čak neko vrijeme proveli i u zatvoru. U Parizu, pak, o "Uliksu" se govorilo kao o Sikstinskoj kapeli književnosti. Joyce je znao govoriti o onome o čemu drugi nisu govorili, i znao je to izreći na duhovit, dvosmislen i inteligentan način, složili su se čitatelji na pariškim ulicama. Sylvia je to prepoznala pa je, vrlo entuzijastično, pristala objaviti "Uliks" u sklopu "Shakespeare and Company" - postala je slavna, ali i omražena (kraljica boemštine, Gertrude Stein, npr., došla je povući svoje članstvo nakon vijesti o objavljivanju "Uliksa").

"Who am I to publish James Joyce?"


"Uliks" se, kao i Odisej, vratio kući. Možda vam to ne zvuči kao big deal, ali izdati opscenu, zakonom zabranjenu knjigu, prije stotinu godina, bila je velika stvar. "Uliks", roman kojeg je Joyce pisao deset godina, a u kojem je svako poglavlje napisano drugim stilom, koje u mnogočemu imitira Homerovu "Odiseju", ep kojem se Joyce od djetinjstva divio, danas se smatra nadahnućem za najbolja djela moderne književnosti. Naime, čak i oni koji su ga grdili, kao npr. Virginia Woolf, kasnije su preuzeli njegove ideje i stil, i od njih napravili karijeru, prešutno priznavši genijalnost Jamesa Joycea.

"Who is Sylvia Beach without James Joyce and Ulysses?"

Iako "Uliks" nisam pročitala (jednom jesam pokušala, kao ambiciozna srednjoškolka) i čuvam ga za odlazak u mirovinu (jer "Uliks" dolazi kao kruna čitateljske karijere, nakon čitanja Shakespearea i Homera i dr.), "The Paris Bookseller" jesam, i moram reći da me iznevjerila. U produkciji Kerri Maher, svijet poezije Walta Whitmana i Ezre Pounda, knjiga Edne St Vincent Miley i Kate Chopin, rasprava mladog Ernesta Hemingwaya i F. Scotta Fitzeralda, glazbe Billyja Murraya i drugih pripadnika pariške creme de la creme scene bio je poprilično dosadnjikav, a nije pomoglo što je svako drugo poglavlje završavalo Sylvijinim rukama ispod Adriannine bluze. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije meni smetala romantika, ali očekivala sam odu knjigama i knjižarama, a ne LGBTIQA+ propagandu. Ritam pripovijedanja je spor, a priča je suhoparna, što je neoprostivo kad je riječ o povijesnoj fikciji koja općepoznatom događaju ili stvarnim ličnostima mora dodati prstohvat čarolije. Slušajući Sylviju Beach (link!), stekla sam dojam da je riječ o vrckastoj i duhovitoj dami koju, po mom mišljenju, Kerri Maher nije uspjela vjerno prikazati. Ovom romanu nedostaje strasti (damn, čak je i njezina veza s Adrinenne prikazana jednodimenzionalno) koju gaji prosječni knjiški moljac, nedostaje mu burnih rasprava o umjetnosti, o stvaranju, o pokretačkim silama, nedostaje mu Hemingwayjeve hrabrosti, Joyceovog inata, Fitzgeraldovog sanjarenja, nedostaje mu Sylvijinog šarma. Sylvia zaslužuje bolje, Pariz zaslužuje bolje.


Priča o Sylviji Beach jest vrijedna dijeljenja (khm, otud ova objava), posebno jer je dućan zatvoren nakon što je odbila prodati "Finneganovo bdijenje" njemačkom oficiru za vrijeme Drugog svjetskog rata), dok današnji "Shakespeare and Company" sa starim dućanom dijeli samo ime, ali "The Paris Bookseller" brzo će pasti u zaborav - sljedećeg Bloomsdaya nitko o ovoj knjizi više neće govoriti, mark my words!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...