Preskoči na glavni sadržaj

Jesen u New Yorku (II)

Čini mi se da je moja opsesija New Yorkom otišla predaleko jer ovih si dana umišljam da sam Michelle Pfeiffer u filmu "One fine day". Izigravam tobože poslovnu zaposlenu ženu i  svako jutro natežem se s vrtićancem, koji ne želi obući majicu koju sam opeglala, nego baš onu koja je u košari za prljavi veš, i prvašicom koja ujutro pleše i prodaje zjake, a zaboravi u školu ponijeti školsku torbu. Kunem se, gotovo čujem The Chiffons sa soundtracka filma (btw, naslovnu pjesmu napisala je Carole King, legendarna Njujorčanka koja je napisala i "Where you lead", theme song Gilmoreica, serije u kojoj je i glumila)!

Ako u prvoj objavi knjiga o New Yorku niste pronašli nešto za sebe, uz soundtrack strke u "One fine day", možda vam za oko zapnu sljedeće knjige. 1. Doručak kod Tiffanyja - Truman Capote

Na samom početku legendarne novele pisca s juga Amerike, kojeg je New York posvojio, pripovjedač se prisjeća starinske kamene kuće u New Yorku u kojoj je stanovao u prvim ratnim godinama, stana u kojem su bile njegove knjige i olovke koje je valjalo zašiljiti, sve što mu je trebalo, kako mu se činilo, da postane pisac kakav je želio biti. U svojoj zgradi on upoznaje famoznu Holly Golightly, djevojče od tek osamnaest godina, koje živi na visokoj nozi. Naime, druženje s bogatim muškarcima Holly priskrbljuje skupe poklone i luksuzne zabave, ali duboko u sebi Holly krije tugu pregolemu. Iako je neobično pričljiva, pravi razlog dolaska u New York Holly, američka gejša, kako ju je nazvao njezin kreator, krije kao zmija noge. Obožavatelj sam Capotea (posebno mi je mio YT clip u kojem on čita ulomak iz "Doručka kod Tiffanyja"), i iako mi je draži Hollyin knjiški kraj, moram reći da je ipak Audrey Hepburn od Holly Golightly stvorila lik veći od života. Dužu recenziju možete naći na linku.


"Za mnogo, mnogo godina, vratit ću se jednim od ovih brodova sa svojih devet malih Brazilaca. Jer, zaista, i oni moraju ovo vidjeti, ova svjetla, ovu rijeku... Ja volim New York iako nije moj, nije onako kao što bi morao biti, kao što je neko drvo ili ulica ili kuća, neka stvar koja pripada meni zato što ja pripadam njoj."

2. Vrat je prava tužibaba - Nora Ephron

Nora, ah, Nora, žena zbog koje volimo Meg Ryan i romantične komedije devedesetih - "Kad je Harry sreo Sally", "Romansa u Seattleu" i "Imaš poruku", ne znam koji mi je draži! Nora Ephron preminula je prije deset godina, ali ostavila je iza sebe romantiku i smijeh, kako na ekranima, tako i u knjigama. Kod nas su prevedene samo dvije njezine knjige, a "Vrat je prava tužibaba" bih najradije poklonila svim svojim prijateljicama, jer smijeh je najbolji kozmetički preparat za žene u najboljim godinama. Nije New York glavni lik ove zbirke eseja, ali Nora je prava Njujorčanka s njujorškim motom, a to se ovdje traži. Dužu recenziju možete pročitati na linku.

3. Slatko-gorko - Stephanie Danler

"Okus, rekao je chef, uvijek se postiže ravnotežom. Kiselo, slano, slatko, gorko. Sad je jezik kodiran. Neka vrsta connoiseurskog poznavanja okusa koja pokazuje kako se nosiš sa svijetom, očituje se sposobnošću da uživaš u gorkom, da za njim čak i žudiš, kao što žudiš za slatkim okusom."


Nakon čitanja "Mjesečeve palače", zaželjela sam se cheesy romančića o Velikoj Jabuci i nabasala na ovaj debitantski roman koji je od njegove autorice trebao napraviti mega zvijezdu (nakon ove, napisala je još jednu knjigu). Protagonistica romana je dvadesetdvogodišnja Tess koja dolazi u grad nakon dugo maštanja "o njujorškom životu koji traje dvadeset četiri sata". Za razliku od većine, ona ne sanja o karijeri pjevačice ili glumice, sanja tek o autentičnom životu, i o nekome tko će biti njezin, tko ju neće od napustiti. Zapošljava se u fancy restoranu u kojem radi cijela svita konobara i zbližava se s privlačnim Jakeom, bad boyem koji je nalik "živom blatu", i s uglađenom Simone kojoj je Jake privržen. Roman je dramatičan - životi likova su isprepleteni, a ima tu i droge, prostačenja, pogrešnih odluka, i New Yorka, ima puno New Yorka, grada u kojem pravila ne postoje - ali nije ovo slatkasti roman kakav sam očekivala, nego gorkasti. Knjiga je adaptirana u seriju u trajanju od dvije sezone, pa ako se palite na ugostiteljstvo, samo dajte. Meni je kraj pokvario cjelokupni dojam - ja ne bih, hvala.

"I tako sam jednog dana otkrila da postoji nevidljiva provalija koja razdvoja grad na dva dijela, duboka kao Grand Canyon, uža na vrhu. Mogao si hodati pored nekog stranca ulicom i uopće ne biti svjestan da ona ili on nisu na istoj strani provalije kao i ti. Na jednoj strani su ljudi koji ovdje samo žive, a na drugoj, beskrajno od njih udaljeni, nalaze se ljudi koji su ovdje stvorili dom."

4. U smiraj dana - Michael Cunningham

"Moramo ju potražiti u spremištu." "Okej, potražite." "Imamo drugu od istog autora ovdje..." "Želim baš ovu." "Baš ovu?" "Baš ovu." Donijeli su mi je iz spremišta u kojem završe neželjene knjige. Ovaj primjerak knjige pisca nagrađenog Pulitzerom nitko nije posudio punih sedam godina - nakon čitanja prvog poglavlja, toliko istinitog, toliko lijepog, toliko intimnog, gotovo sam zaplakala nad tom činjenicom (hvala mojoj sestri koja mi ju je preporučila).


"Soba je okupana sivim polusvjetlom, tipičnim za New York, raspršenim naizgled bez izvora; ujednačenim osvjetljenjem bez sjens koje bi podjednako moglo izvirati s ulica i spuštati se s neba. Peter i Rebecca leže u krevetu, piju kavu i čitaju Times."

Priča započinje večernjim ritualima supružnika Petera i Rebecce, spremaju se za zabavu. Oboje u umjetničkom biznisu, žive na Manhattanu, u gradu koji je bučan i živ. Njihov dosadni život uzburkan je dolaskom Rebeccinog mlađeg brata, Mizzyja, mladića koji je, čini se, neprestano u potrazi za novim mjestom na svijetu na kojem bi se drogirao. Njegov dolazak okidač je za Peterovu krizu srednjih godina - nakon dvadeset godina braka, nakon što je njihova kćer napustila studij i odabrala karijeru konobarice u baru u Bostonu, Peter preispituju svoje životne odluke, i svoj brak.

Michael Cunningham daje bolno precizan prikaz Peterovih unutarnjih previranja. Uvijek u potrazi za ljepotom u svom poslu kuratora u umjetničkoj galeriji, Peter pronalazi ljepotu i u Mizzyju, mladiću u kojem su objedinjeni mladolika verzija njegove supruge, Peterov pokojni brat, njihova distancirana kćerka, ali i izazovi i strast koje Peter u dugogodišnjem braku propušta. New York je savršena kulisa Peteru koji noću korača ulicama, promatra ljude čiji ciljevi nisu neshvatljivi. Hoće li mu zaljubljenost biti uzvraćena ili će doživjeti gorko razočaranje - provjerite sami.

Michael Cunningham poznat je po "Satima", ali ni ova knjiga neće iznevjeriti čitatelje željne pitke istine, one koju bismo svi izrekli, samo kad bismo znali kako. Preporučujem je čitati noću, uz blago svijetlo lampe, dok ostali ukućani spavaju.

5. Nevidljivi čovjek - Ralph Ellison

Talentirani glazbenik, čiji otac je oduvijek sanjao da mu sin postane pisac (čak ga je i nazvao po Ralphu Waldu Emersonu), 1953.(!) osvojio je Nacional Book Award za svoj prvijenac, i to u konkurenciji s Hemingwayem, koji mu je bio velika inspiracija. Družio se s Richardom Wrightom i Langstonom Hughesom, a umro je relativno mlad, ostavivši tisuće stranica nedovršenog drugog romana, koji je naposljetku objavljen posthumno, 2000.


"Nevidljivi čovjek" je the američki roman o crncu koji dolazi s juga i traži se u Harlemu 1930.-tih., a proučavaju ga i čitaju u svakoj školi i na svakom sveučilištu u SAD-u.

Ovu sam knjigu tražila u dvije knjižnice čiji sam član i u obje su je zagubili, iako je riječ o, kod nas, novijem izdanju (Ex libris, 2018.), pa sad imam svoj primjerak. Velika je to knjižurina pa ću je iščitavati neko vrijeme, ali mogu reći da je glavni lik mladić koji se u srednjoj školi istaknuo, koji ima osjećaj da mu je nebo granica i čiji teški put sazrijevanja i razumijevanja svijeta započinje dolaskom na koledž za crnce. Ellisonov je jezik složen, bogat, nazivaju ga simfoničnim, a o ovoj knjizi ću još pisati.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...