Preskoči na glavni sadržaj

Jesen u New Yorku (II)

Čini mi se da je moja opsesija New Yorkom otišla predaleko jer ovih si dana umišljam da sam Michelle Pfeiffer u filmu "One fine day". Izigravam tobože poslovnu zaposlenu ženu i  svako jutro natežem se s vrtićancem, koji ne želi obući majicu koju sam opeglala, nego baš onu koja je u košari za prljavi veš, i prvašicom koja ujutro pleše i prodaje zjake, a zaboravi u školu ponijeti školsku torbu. Kunem se, gotovo čujem The Chiffons sa soundtracka filma (btw, naslovnu pjesmu napisala je Carole King, legendarna Njujorčanka koja je napisala i "Where you lead", theme song Gilmoreica, serije u kojoj je i glumila)!

Ako u prvoj objavi knjiga o New Yorku niste pronašli nešto za sebe, uz soundtrack strke u "One fine day", možda vam za oko zapnu sljedeće knjige. 1. Doručak kod Tiffanyja - Truman Capote

Na samom početku legendarne novele pisca s juga Amerike, kojeg je New York posvojio, pripovjedač se prisjeća starinske kamene kuće u New Yorku u kojoj je stanovao u prvim ratnim godinama, stana u kojem su bile njegove knjige i olovke koje je valjalo zašiljiti, sve što mu je trebalo, kako mu se činilo, da postane pisac kakav je želio biti. U svojoj zgradi on upoznaje famoznu Holly Golightly, djevojče od tek osamnaest godina, koje živi na visokoj nozi. Naime, druženje s bogatim muškarcima Holly priskrbljuje skupe poklone i luksuzne zabave, ali duboko u sebi Holly krije tugu pregolemu. Iako je neobično pričljiva, pravi razlog dolaska u New York Holly, američka gejša, kako ju je nazvao njezin kreator, krije kao zmija noge. Obožavatelj sam Capotea (posebno mi je mio YT clip u kojem on čita ulomak iz "Doručka kod Tiffanyja"), i iako mi je draži Hollyin knjiški kraj, moram reći da je ipak Audrey Hepburn od Holly Golightly stvorila lik veći od života. Dužu recenziju možete naći na linku.


"Za mnogo, mnogo godina, vratit ću se jednim od ovih brodova sa svojih devet malih Brazilaca. Jer, zaista, i oni moraju ovo vidjeti, ova svjetla, ovu rijeku... Ja volim New York iako nije moj, nije onako kao što bi morao biti, kao što je neko drvo ili ulica ili kuća, neka stvar koja pripada meni zato što ja pripadam njoj."

2. Vrat je prava tužibaba - Nora Ephron

Nora, ah, Nora, žena zbog koje volimo Meg Ryan i romantične komedije devedesetih - "Kad je Harry sreo Sally", "Romansa u Seattleu" i "Imaš poruku", ne znam koji mi je draži! Nora Ephron preminula je prije deset godina, ali ostavila je iza sebe romantiku i smijeh, kako na ekranima, tako i u knjigama. Kod nas su prevedene samo dvije njezine knjige, a "Vrat je prava tužibaba" bih najradije poklonila svim svojim prijateljicama, jer smijeh je najbolji kozmetički preparat za žene u najboljim godinama. Nije New York glavni lik ove zbirke eseja, ali Nora je prava Njujorčanka s njujorškim motom, a to se ovdje traži. Dužu recenziju možete pročitati na linku.

3. Slatko-gorko - Stephanie Danler

"Okus, rekao je chef, uvijek se postiže ravnotežom. Kiselo, slano, slatko, gorko. Sad je jezik kodiran. Neka vrsta connoiseurskog poznavanja okusa koja pokazuje kako se nosiš sa svijetom, očituje se sposobnošću da uživaš u gorkom, da za njim čak i žudiš, kao što žudiš za slatkim okusom."


Nakon čitanja "Mjesečeve palače", zaželjela sam se cheesy romančića o Velikoj Jabuci i nabasala na ovaj debitantski roman koji je od njegove autorice trebao napraviti mega zvijezdu (nakon ove, napisala je još jednu knjigu). Protagonistica romana je dvadesetdvogodišnja Tess koja dolazi u grad nakon dugo maštanja "o njujorškom životu koji traje dvadeset četiri sata". Za razliku od većine, ona ne sanja o karijeri pjevačice ili glumice, sanja tek o autentičnom životu, i o nekome tko će biti njezin, tko ju neće od napustiti. Zapošljava se u fancy restoranu u kojem radi cijela svita konobara i zbližava se s privlačnim Jakeom, bad boyem koji je nalik "živom blatu", i s uglađenom Simone kojoj je Jake privržen. Roman je dramatičan - životi likova su isprepleteni, a ima tu i droge, prostačenja, pogrešnih odluka, i New Yorka, ima puno New Yorka, grada u kojem pravila ne postoje - ali nije ovo slatkasti roman kakav sam očekivala, nego gorkasti. Knjiga je adaptirana u seriju u trajanju od dvije sezone, pa ako se palite na ugostiteljstvo, samo dajte. Meni je kraj pokvario cjelokupni dojam - ja ne bih, hvala.

"I tako sam jednog dana otkrila da postoji nevidljiva provalija koja razdvoja grad na dva dijela, duboka kao Grand Canyon, uža na vrhu. Mogao si hodati pored nekog stranca ulicom i uopće ne biti svjestan da ona ili on nisu na istoj strani provalije kao i ti. Na jednoj strani su ljudi koji ovdje samo žive, a na drugoj, beskrajno od njih udaljeni, nalaze se ljudi koji su ovdje stvorili dom."

4. U smiraj dana - Michael Cunningham

"Moramo ju potražiti u spremištu." "Okej, potražite." "Imamo drugu od istog autora ovdje..." "Želim baš ovu." "Baš ovu?" "Baš ovu." Donijeli su mi je iz spremišta u kojem završe neželjene knjige. Ovaj primjerak knjige pisca nagrađenog Pulitzerom nitko nije posudio punih sedam godina - nakon čitanja prvog poglavlja, toliko istinitog, toliko lijepog, toliko intimnog, gotovo sam zaplakala nad tom činjenicom (hvala mojoj sestri koja mi ju je preporučila).


"Soba je okupana sivim polusvjetlom, tipičnim za New York, raspršenim naizgled bez izvora; ujednačenim osvjetljenjem bez sjens koje bi podjednako moglo izvirati s ulica i spuštati se s neba. Peter i Rebecca leže u krevetu, piju kavu i čitaju Times."

Priča započinje večernjim ritualima supružnika Petera i Rebecce, spremaju se za zabavu. Oboje u umjetničkom biznisu, žive na Manhattanu, u gradu koji je bučan i živ. Njihov dosadni život uzburkan je dolaskom Rebeccinog mlađeg brata, Mizzyja, mladića koji je, čini se, neprestano u potrazi za novim mjestom na svijetu na kojem bi se drogirao. Njegov dolazak okidač je za Peterovu krizu srednjih godina - nakon dvadeset godina braka, nakon što je njihova kćer napustila studij i odabrala karijeru konobarice u baru u Bostonu, Peter preispituju svoje životne odluke, i svoj brak.

Michael Cunningham daje bolno precizan prikaz Peterovih unutarnjih previranja. Uvijek u potrazi za ljepotom u svom poslu kuratora u umjetničkoj galeriji, Peter pronalazi ljepotu i u Mizzyju, mladiću u kojem su objedinjeni mladolika verzija njegove supruge, Peterov pokojni brat, njihova distancirana kćerka, ali i izazovi i strast koje Peter u dugogodišnjem braku propušta. New York je savršena kulisa Peteru koji noću korača ulicama, promatra ljude čiji ciljevi nisu neshvatljivi. Hoće li mu zaljubljenost biti uzvraćena ili će doživjeti gorko razočaranje - provjerite sami.

Michael Cunningham poznat je po "Satima", ali ni ova knjiga neće iznevjeriti čitatelje željne pitke istine, one koju bismo svi izrekli, samo kad bismo znali kako. Preporučujem je čitati noću, uz blago svijetlo lampe, dok ostali ukućani spavaju.

5. Nevidljivi čovjek - Ralph Ellison

Talentirani glazbenik, čiji otac je oduvijek sanjao da mu sin postane pisac (čak ga je i nazvao po Ralphu Waldu Emersonu), 1953.(!) osvojio je Nacional Book Award za svoj prvijenac, i to u konkurenciji s Hemingwayem, koji mu je bio velika inspiracija. Družio se s Richardom Wrightom i Langstonom Hughesom, a umro je relativno mlad, ostavivši tisuće stranica nedovršenog drugog romana, koji je naposljetku objavljen posthumno, 2000.


"Nevidljivi čovjek" je the američki roman o crncu koji dolazi s juga i traži se u Harlemu 1930.-tih., a proučavaju ga i čitaju u svakoj školi i na svakom sveučilištu u SAD-u.

Ovu sam knjigu tražila u dvije knjižnice čiji sam član i u obje su je zagubili, iako je riječ o, kod nas, novijem izdanju (Ex libris, 2018.), pa sad imam svoj primjerak. Velika je to knjižurina pa ću je iščitavati neko vrijeme, ali mogu reći da je glavni lik mladić koji se u srednjoj školi istaknuo, koji ima osjećaj da mu je nebo granica i čiji teški put sazrijevanja i razumijevanja svijeta započinje dolaskom na koledž za crnce. Ellisonov je jezik složen, bogat, nazivaju ga simfoničnim, a o ovoj knjizi ću još pisati.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...