Ideja Holly Golightly o Tiffanyju kao mjestu "gdje se ne može ništa strašno dogoditi" bila mi je utješna dok sam živjela sama u Šibeniku. Bila sam uvjerena će sve biti bolje kad pronađem to čarobno mjesto. Tražila sam ga između polica knjiga gradske knjižnice, u mirisu matičnjaka u Vrtu svetog Lovre, na vrhu skala s kojih se pružao pogled na Katedralu svetog Jakova. Nisam si mogla priznati da ne postoje čarobna mjesta, da nas lijepe zgrade i sjajni izlozi ne mogu spasiti.
"Otkrila sam da mi najviše od svega pomaže da jednostavno sjednem u taksi i odvezem se do Tiffanyja. To me odmah umiri, ona tišina i dostojanstvena atmosfera; tamo vam se ne može ništa strašno dogoditi, uz one ljubazne ljude u elegantnim odijelima i onaj divni miris srebra i lisnica od krokodilske kože. Kad bih u stvarnom životu našla neko mjesto gdje bih se osjećala kao kod Tiffanyja, onda bih kupila nešto od pokućstva i nadjenula ime mačku. Mislila sam da bismo možda poslije rata Fred i ja... - Ona odigne svoje tamne naočale i njene oči, onako šarene, sive sa plavim i zelenim crticama, poprimiše nekakvu dalekovidnu oštrinu. - Jednom sam bila u Meksiku. To je divna zemlja za uzgoj konja. Vidjela sam jedno imanje na moru. Fred je vičan konjima."
Upravo u Šibeniku sam pročitala "Hladokrvno ubojstvo" Trumana Capote i prepoznala ga kao svog pisca. Taj smiješni čovječuljak iznimno visokog glasa, koji je odrastao s velikom Harper Lee, slavu je stekao upravo tim true crime romanom o ubojstvu obitelji Clutter u Kanzasu, a popularni "Doručak kod Tiffanyja" napisao je kao hommage New Yorku koji ga je obožavao.
Za razliku od filma (obožavam taj filmski početak - Audrey uz "Moon river"!), novela "Doručak kod Tiffanyja" počinje monologom pripovjedača, wannabe pisca, koji nije imao namjeru pisati o svojoj nekadašnjoj susjedi, Holly Golightly, sve dok nakon dugo vremena nije sreo Joe Bella, vlasnika bara u koji su zalazili, a koji je imao vijesti o njihovoj zajedničkoj poznanici. Pisac se prisjeća života s vrckavom Holly koja živi u kaotičnoj stanu, kojoj je pranje rublja boljka, ali koja "uvijek izgleda odnjegovana i bezbrižno besprijekorna, kao da su je dvorile Kleopatrine sluškinje". Američka gejša, koju često spopadne čamotinja, četvrtkom posjećuje starog mafijaša u Sing Singu, a ostale dane provodi na koktel zabavama i na paradama, uz "treštanje gramofona i smijeh obojen martinijem" u New Yorku 1943. Osim što se odala naizgled frivolnom životu, Holly čuva tajnu - tajnu koju zna samo njezin brat Fred, koji je u vojsci i o kojem Holly ništa ne znade.
Bojala sam se da mi papirnata Holly neće biti draga kao elegantna Holly Audrey Hepburn, ali bez razloga. Novela mi je još više približila Hollyne emocije, a u jednom trenutku sam nad papirom i zajecala - možda zato što novela nema holivudski happy end kojem svi streme, a kojeg samo najveći sretnici i dočekaju.
"Žurno je prelazila s jedne knjige na drugu zadržavajući se od vremena do vremena na nekoj stranici, neprestano namrštena, kao da su slova naopako otisnuta. Držala je olovku nad papirom, ali ništa nije kanda moglo zadržati njenu pažnju. Ipak je povremeno zapisivala nešto, tek toliko da zapiše. Promatrajući je, sjetio sam se jedne svoje školske drugarice, štreberice - Mildred Grossman. Mildred, vlažne kose i masnih naočala, musavih prstiju kojima je secirala žabe i nosila kavu štrajkačima na ulicu, bezizražajnih očiju uprtih u zvijezde samo kad je trebalo izračunati njihov kemijski sastav. Mildred i Holly bile su kao nebo i zemlja, ali su u mojoj glavi postale nešto kao sijamski blizanci, a misao vodilja koja ih je tako čvrsto povezivala bila je otprilike ova - prosječna ličnost često se mijenja, i tijela nam se temeljito izmijene svakih nekoliko godina - htjeli mi to ili ne, prirodno je da se mijenjamo. To je bilo ono zajedničko između Mildred Grossman i Holly Golightly. One se nikad neće promijeniti zato što su im se karakteri prerano formirali, što, poput iznenada stečena bogatstva, dovodi do nerazmjera - prva je postala nestabilan realist, a druga jednostran romantičar."
Iako je pripovjedač pisac, rekla bih da je Truman Capote, kao i onaj put u "Annie Hall", odglumio cameo ulogu u liku Holly Golightly, a ne u liku pripovjedača. Priču o prividno glamuroznom životu u New Yorku ispričao je kroz lik drske devetnaestogodišnje djevojke koja je pobjegla iz ruralnog kraja, koja zna što želi, koja je vrlo progresivna, ali i vrlo usamljena. Capote, dijete američkog juga, i sam je bio introvert pod krinkom socialitea, dok mu raskalašeni život nije došao glave.
Nakon uspjeha "Hladnokrvnog ubojstva", Truman Capote odselio se iz stana u Brooklynu i potražio sreću u Studiju 54, Palm Springsu i drugim mondenim mjestima na kojima je tulumario jet set. Iako poslije priče o Clutterovima nije objavio niti jedan roman, posthumno su mu objavljene "Answered Prayers" i "Summer crossing".
"Summer crossing", kod nas znan kao "Ljetno krstarenje", debitantski je uradak kojeg je Truman Capote napisao u ranim dvadesetima, i koji je svjetlo dana ugledao 2005., zahvaljujući neposlušnom domaru zgrade u Brooklynu koji se nije pokorio Capoteovim zapovijedima i u smeće odložio hrpe bilješki i bilježnica koje je pisac u usponu za sobom ostavio. Malo je nelagodno čitati tekst čiju objavu nije blagoslovio sam pisac, ali nisam mogla odoljeti.
Novela započinje usred razgovora supruge i kćeri poznatog financijera s Wall Streeta. Lucy i Lamont McNeil odlaze na krstarenje, željni posjetiti svoju kuću u Cannesu u koju tijekom Drugog svjetskog rata nisu kročili, nevoljko ostavljajući sedamnaestogodišnju kćer Grady samu u stanu na Petoj aveniji. Opravdavajući svoj ostanak rečenicom: "Nikad nisam u New Yorku provela ljeto", Grady, kao svaka normalna tinejdžerica, namjerava vrijeme provesti s momkom - mladim veteranom židovskog podrijetla, dvadesettrogodišnjim radnikom parkirališta, Clydeom Manzerom.
"...kad su im se dotakli prsti oko drške čaše, iznenada joj je pala na pamet smiješna ideja: je li moguće da si zaljubljen u mene? Ta pomisao doletjela je poput galeba kojeg je otjerala, tako smiješno stvorenje, ali vratila se natrag i morala je razmisliti što joj Peter znači: željela je njegovu naklonost, uvažavala je njegove kritike, bilo joj je stalo do njegova mišljenja i baš zato je sada sjedila osluškujući dolazi li Clyde, užasavala se njegova dolaska jer bi je Peter, dajući svoj sud, natjerao da se suoči s onim što je napravila, a nije imala snage za to, ne još. Soba se smračila i površina njihovih glasova, mekanih, gipkih, miješala se i slijegala oko njih; nije bilo važno o čemu su pričali, bilo je dovoljno da su mogli koristiti iste riječi, primijeniti iste vrijednosti, i Grady je rekla: "Koliko dugo me znaš, Peter?"
Zaljubljena debitantica Grady samouvjereno se odlučuje za život s Clydeom, iako je njezin dugogodišnji prijatelj, sličnog podrijetla i financijske situacije, Peter Bell, zaljubljen u nju. "Dok god sam ovdje ne može mi se ništa dogoditi", u jednom trenutku pomisli i Grady McNeil, koju nazivaju prototipom Holly Golightly, prije nego se ova ljetna novela okonča.
Sama struktura i stil ranog Capotea omilili su mi se više nego "Doručak kod Tiffanyja", moram priznati, ali Holly Golightly kao lik nema konkurencije. Kad bih ih morala usporediti, rekla bih da je Grady junakinja young adult romana, a Holly je osebujna protagonistica drame. Grady je dijete visokog društva, Holly je siroče sa sela. Grady je djetinje nepromišljena, nesposobna prihvatiti odgovornost, a Holly? Holly je divlje hrabro stvorenje koje, koliko god puta doručkovalo kod Tiffanyja, ne odustaje od potrage za samom sobom, svjesna da nas lijepe zgrade i sjajni izlozi ne mogu spasiti onako kako to sami možemo.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)