Preskoči na glavni sadržaj

Voljeti divlje stvorenje

Ideja Holly Golightly o Tiffanyju kao mjestu "gdje se ne može ništa strašno dogoditi" bila mi je utješna dok sam živjela sama u Šibeniku. Bila sam uvjerena će sve biti bolje kad pronađem to čarobno mjesto. Tražila sam ga između polica knjiga gradske knjižnice, u mirisu matičnjaka u Vrtu svetog Lovre, na vrhu skala s kojih se pružao pogled na Katedralu svetog Jakova. Nisam si mogla priznati da ne postoje čarobna mjesta, da nas lijepe zgrade i sjajni izlozi ne mogu spasiti.

"Otkrila sam da mi najviše od svega pomaže da jednostavno sjednem u taksi i odvezem se do Tiffanyja. To me odmah umiri, ona tišina i dostojanstvena atmosfera; tamo vam se ne može ništa strašno dogoditi, uz one ljubazne ljude u elegantnim odijelima i onaj divni miris srebra i lisnica od krokodilske kože. Kad bih u stvarnom životu našla neko mjesto gdje bih se osjećala kao kod Tiffanyja, onda bih kupila nešto od pokućstva i nadjenula ime mačku. Mislila sam da bismo možda poslije rata Fred i ja... - Ona odigne svoje tamne naočale i njene oči, onako šarene, sive sa plavim i zelenim crticama, poprimiše nekakvu dalekovidnu oštrinu. - Jednom sam bila u Meksiku. To je divna zemlja za uzgoj konja. Vidjela sam jedno imanje na moru. Fred je vičan konjima."

Upravo u Šibeniku sam pročitala "Hladokrvno ubojstvo" Trumana Capote i prepoznala ga kao svog pisca. Taj smiješni čovječuljak iznimno visokog glasa, koji je odrastao s velikom Harper Lee, slavu je stekao upravo tim true crime romanom o ubojstvu obitelji Clutter u Kanzasu, a popularni "Doručak kod Tiffanyja" napisao je kao hommage New Yorku koji ga je obožavao.

Za razliku od filma (obožavam taj filmski početak - Audrey uz "Moon river"!), novela "Doručak kod Tiffanyja" počinje monologom pripovjedača, wannabe pisca, koji nije imao namjeru pisati o svojoj nekadašnjoj susjedi, Holly Golightly, sve dok nakon dugo vremena nije sreo Joe Bella, vlasnika bara u koji su zalazili, a koji je imao vijesti o njihovoj zajedničkoj poznanici. Pisac se prisjeća života s vrckavom Holly koja živi u kaotičnoj stanu, kojoj je pranje rublja boljka, ali koja "uvijek izgleda odnjegovana i bezbrižno besprijekorna, kao da su je dvorile Kleopatrine sluškinje". Američka gejša, koju često spopadne čamotinja, četvrtkom posjećuje starog mafijaša u Sing Singu, a ostale dane provodi na koktel zabavama i na paradama, uz "treštanje gramofona i smijeh obojen martinijem" u New Yorku 1943. Osim što se odala naizgled frivolnom životu, Holly čuva tajnu - tajnu koju zna samo njezin brat Fred, koji je u vojsci i o kojem Holly ništa ne znade.


Bojala sam se da mi papirnata Holly neće biti draga kao elegantna Holly Audrey Hepburn, ali bez razloga. Novela mi je još više približila Hollyne emocije, a u jednom trenutku sam nad papirom i zajecala - možda zato što novela nema holivudski happy end kojem svi streme, a kojeg samo najveći sretnici i dočekaju.

"Žurno je prelazila s jedne knjige na drugu zadržavajući se od vremena do vremena na nekoj stranici, neprestano namrštena, kao da su slova naopako otisnuta. Držala je olovku nad papirom, ali ništa nije kanda moglo zadržati njenu pažnju. Ipak je povremeno zapisivala nešto, tek toliko da zapiše. Promatrajući je, sjetio sam se jedne svoje školske drugarice, štreberice - Mildred Grossman. Mildred, vlažne kose i masnih naočala, musavih prstiju kojima je secirala žabe i nosila kavu štrajkačima na ulicu, bezizražajnih očiju uprtih u zvijezde samo kad je trebalo izračunati njihov kemijski sastav. Mildred i Holly bile su kao nebo i zemlja, ali su u mojoj glavi postale nešto kao sijamski blizanci, a misao vodilja koja ih je tako čvrsto povezivala bila je otprilike ova - prosječna ličnost često se mijenja, i tijela nam se temeljito izmijene svakih nekoliko godina - htjeli mi to ili ne, prirodno je da se mijenjamo. To je bilo ono zajedničko između Mildred Grossman i Holly Golightly. One se nikad neće promijeniti zato što su im se karakteri prerano formirali, što, poput iznenada stečena bogatstva, dovodi do nerazmjera - prva je postala nestabilan realist, a druga jednostran romantičar."

Iako je pripovjedač pisac, rekla bih da je Truman Capote, kao i onaj put u "Annie Hall", odglumio cameo ulogu u liku Holly Golightly, a ne u liku pripovjedača. Priču o prividno glamuroznom životu u New Yorku ispričao je kroz lik drske devetnaestogodišnje djevojke koja je pobjegla iz ruralnog kraja, koja zna što želi, koja je vrlo progresivna, ali i vrlo usamljena. Capote, dijete američkog juga, i sam je bio introvert pod krinkom socialitea, dok mu raskalašeni život nije došao glave. 

Nakon uspjeha "Hladnokrvnog ubojstva", Truman Capote odselio se iz stana u Brooklynu i potražio sreću u Studiju 54, Palm Springsu i drugim mondenim mjestima na kojima je tulumario jet set. Iako poslije priče o Clutterovima nije objavio niti jedan roman,  posthumno su mu objavljene "Answered Prayers" i "Summer crossing".


"Summer crossing", kod nas znan kao "Ljetno krstarenje", debitantski je uradak kojeg je Truman Capote napisao u ranim dvadesetima, i koji je svjetlo dana ugledao 2005., zahvaljujući neposlušnom domaru zgrade u Brooklynu koji se nije pokorio Capoteovim zapovijedima i u smeće odložio hrpe bilješki i bilježnica koje je pisac u usponu za sobom ostavio. Malo je nelagodno čitati tekst čiju objavu nije blagoslovio sam pisac, ali nisam mogla odoljeti.

Novela započinje usred razgovora supruge i kćeri poznatog financijera s Wall Streeta. Lucy i Lamont McNeil odlaze na krstarenje, željni posjetiti svoju kuću u Cannesu u koju tijekom Drugog svjetskog rata nisu kročili, nevoljko ostavljajući sedamnaestogodišnju kćer Grady samu u stanu na Petoj aveniji. Opravdavajući svoj ostanak rečenicom: "Nikad nisam u New Yorku provela ljeto", Grady, kao svaka normalna tinejdžerica, namjerava vrijeme provesti s momkom - mladim veteranom židovskog podrijetla, dvadesettrogodišnjim radnikom parkirališta, Clydeom Manzerom.

"...kad su im se dotakli prsti oko drške čaše, iznenada joj je pala na pamet smiješna ideja: je li moguće da si zaljubljen u mene? Ta pomisao doletjela je poput galeba kojeg je otjerala, tako smiješno stvorenje, ali vratila se natrag i morala je razmisliti što joj Peter znači: željela je njegovu naklonost, uvažavala je njegove kritike, bilo joj je stalo do njegova mišljenja i baš zato je sada sjedila osluškujući dolazi li Clyde, užasavala se njegova dolaska jer bi je Peter, dajući svoj sud, natjerao da se suoči s onim što je napravila, a nije imala snage za to, ne još. Soba se smračila i površina njihovih glasova, mekanih, gipkih, miješala se i slijegala oko njih; nije bilo važno o čemu su pričali, bilo je dovoljno da su mogli koristiti iste riječi, primijeniti iste vrijednosti, i Grady je rekla: "Koliko dugo me znaš, Peter?" 

Zaljubljena debitantica Grady samouvjereno se odlučuje za život s Clydeom, iako je njezin dugogodišnji prijatelj, sličnog podrijetla i financijske situacije, Peter Bell, zaljubljen u nju. "Dok god sam ovdje ne može mi se ništa dogoditi", u jednom trenutku pomisli i Grady McNeil, koju nazivaju prototipom Holly Golightly, prije nego se ova ljetna novela okonča. 

Sama struktura i stil ranog Capotea omilili su mi se više nego "Doručak kod Tiffanyja", moram priznati, ali Holly Golightly kao lik nema konkurencije. Kad bih ih morala usporediti, rekla bih da je Grady junakinja young adult romana, a Holly je osebujna protagonistica drame. Grady je dijete visokog društva, Holly je siroče sa sela. Grady je djetinje nepromišljena, nesposobna prihvatiti odgovornost, a Holly? Holly je divlje hrabro stvorenje koje, koliko god puta doručkovalo kod Tiffanyja, ne odustaje od potrage za samom sobom, svjesna da nas lijepe zgrade i sjajni izlozi ne mogu spasiti onako kako to sami možemo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...