Ne donosim ishitrene odluke, ali trudim se biti intuitivna - pažljivo osluškujem svoje porive. Osluškivala sam ih i nedavno, kad sam odlučila prestati pisati blog koji sam pobožno pisala gotovo deset godina. Odlučila sam, i svima obznanila tu odluku - tako će ju biti lakše ustrajno provoditi, mislila sam. Zabranit ću si pisanje, da bih na miru čitala. Iskreno, radost pisanja i radost čitanja, koje su u mom životu krajnje isprepletene, pretvorile su se u obvezu, u pritisak, u obraćanje pažnje na followere i na lajkove, a briga oko površnih stvari obično dovede do zamora. Mislim da mi je presudilo čitanje knjiga u kojima nisam uživala, knjiga napumpanih hypeom, knjiga koje sam si nametnula, knjiga koje su čitali drugi. Razočarala sam samu sebe.
"Živite neko vrijeme u tim knjigama, učite iz njih ono, što Vam se čini vrijedno učenja, ali ih prije svega volite. Ta će Vam ljubav biti tisuće i tisuće puta uzvraćena, pa ma kakav bio Vaš život, ona će Vam se - u to sam posve siguran, - proplitati kroz tkivo Vašeg sazrijevanja kao najvažnija od svih niti Vaših iskustava, razočaranja i radosti."
Nakratko sam zastala, i već nakon nekoliko dana moj je draft bio pun kojekakvih popisa i zabilješki, citata i preporuka. Na dnu moje torbice nataložili su se slojevi papirića s listama, idejama, podsjetnicima. Nisam se mogla odmaknuti od knjiga. Posegnula sam za svojim mentalnim popisima knjiga za čitanje, prestala pratiti izdavačku scenu u Hrvatskoj, deaktivirala Facebook, slušala intervjue i podcaste o knjigama, slušala booktubere koji pričaju o knjigama koje su im promijenile život, i svakodnevno odlazila u knjižnicu - tražila sam onu beskrajnu ljubav i beskrajni entuzijazam koje sam gajila nekoć, kao knjiški moljac u povojima. Čitala sam i čitala, ali mi je i nedostajalo pričati o knjigama. Željela sam nekome reći da sam se u njima pronašla, željela sam reći da su me obradovale ili uznemirile, ali niti sam jaka na riječima niti je ljude u mojoj okolini to zanimalo (jedino su me moje Vinske mušice, moja prijateljica Marina i moja sestra Dubravka stoički podnosile - zahvalna sam).
Tijekom tih dramatičnih unutarnjih previranja, u ruke su mi dospjela Rilkeova "Pisma mladom pjesniku", koja sam oduvijek željela pročitati (Gilmore Girls, sezona 2., epizoda 15.), ali nisam ranije imala priliku. Iako je Rainer Maria Rilke ovih deset pisama pisao neiskusnom pjesniku, Franzu Xaveru Kappusu, prije više od sto godina, uvjerena sam da su rečenice o stvaralaštvu, o življenju, o istini, o potrebi da se drugima svidimo, o ljubavi i o odvažnosti namijenjene baš meni. Čitala sam i plakala. Jer sam osjećala da pisati moram - bez obzira na sve.
"Pitate se jesu li Vaši stihovi dobri. Pitate mene. Prije toga pitali ste druge. Šaljete ih časopisima. Uspoređujete ih s drugim pjesmama i uznemirujete se kad neka uredništva odbijaju Vaše pjesničke pokušaje. No (kad ste mi već dopustili da Vas savjetujem), molim Vas, da se okanite svega toga. Vi gledate prema van, a upravo to sada ne biste smjeli činiti. Nitko Vas ne može savjetovati, nitko Vam ne može pomoći. Postoji samo jedan jedini način. Uđite u sebe. Istražite razlog koji Vas nuka da pišete; provjerite, je li on pustio korijenje u najdubljem dijelu Vašeg srca, priznajte sebi biste li morali umrijeti ako bi Vam bilo uskraćeno pisati. Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati? Potražite u svojoj dubini odgovor. Pa ako bi on bio potvrdan, ako se s tim ozbiljnim pitanjem možete suočiti s jednostavnim i čvrstim "moram", tada gradite svoj život sukladno toj nužnosti: sve do u najnevažniji i najneznatniji trenutak mora Vaš život biti znakom i svjedočanstvom tog poriva."
"Ne sekiraj se, Barbra Streisand i Jay Z do farewell tours all the time", odgovorila mi je.
And just like that...
"Dopustite svojim prosudbama vlastiti tihi, neometani razvitak, koji, - kao i svaki napredak - mora doći duboko iznutra i ništa ga ne može potaknuti niti požuriti. Sve mora dozrijeti i tek se tada može roditi. Svaki dojam, svaki zametak nekog osjećaja valja nam pustiti da zri u nama, u tami, u neizrecivom, u nesvjesnom, u našem vlastitom umu nedokučivom, i s dubokom poniznošću i strpljivošću valja nam čekati trenutak rođenja nove jasnoće: samo je to umjetnički način života, kako u shvaćanju tako i u stvaranju."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)