Preskoči na glavni sadržaj

Top 5: Retro bodulske knjige

Hvali more, drž' se kopna. Ali život na otoku? To je nešto drugo. Pomisao na vožnju Tijatom do Prvića ili Zlarina me okrjepljuje - sanjam o životu na otoku pod stare dane, u miru i tišini, u najboljem od svijeta, pa se pripremam čitajući knjige koje vole tu otočnu dokolicu. Prve asocijacije mi jesu "Deset malih crnaca" Agathe Christie i "Otok" Victorije Hislop, ali ubojstva i gubavci mogli bi uznemiriti čitatelje pa evo nekoliko ljupkih knjiga za ljubitelje bodulske literature.

1. Ljubav - Marina Šur Puhlovski

Lani sam na ljetovanje (duža recenzija je ovdje) ponijela ovu knjigu jednostavnog naziva - o običnim ljudima i njihovim običnim životima. Priču o ljubavi koja se zbila između Josipa i Sofije, zrelih ljudi s puno emocionalne prtljage, Marina Šur Puhlovski ispisala je dirljivim rečenicama s mirisom soli. Zbog nje sam si i ove godine za ljetovanje zadala jednu ljubavnu priču.


2. Otok plavih dupina - Scott O'Dell

Često mi se javi potreba za klasicima dječje književnosti koje sam propustila pročitati pravovremeno. Ovaj put to je bio "Otok plavih dupina" (jednom davno, za potrebe školske zadaćnice, izmislila sam da sam putovala Jadranom na leđima dupina), klasik kojeg Amerikanci čitaju kao lektiru već pola stoljeća, a koja je navodno sada lektira i u našim osnovnim školama. Utemeljena je na priči o ženi, posljednjoj od svog indijanskog plemena, koja je sredinom 19. stoljeća pronađena na Otoku svetog Nikole, nedaleko od Los Angelesa. Mornare, koji su bojažljivo prišli njezinom otoku, dočekala je sa smiješkom, a prihvatila je i njihov poziv na brod, napustivši zauvijek svoj otok. Nitko nije govorio njezinim jezikom pa se može samo nagađati o njezinom osamnaest godina dugom samačkom životu, tijekom kojeg mora da se borila s divljim psima, sama izrađivala odjeću i oruđe, skupljala hranu, hvatala orijaške hobotnice i gledala vidre i dupine između valova, sjećajući se članova svoje obitelji - ova knjiga rezultat je autorovog nagađanja u kojem uživaju čitatelji svih uzrasta.


3. Otimači plaže - Joanne Harris
 
Madeline, slikarica iz Pariza, nakon smrti majke, vraća se na živopisni francuski otočić na kojem je rođena, i na kojem još uvijek prebiva otac kojeg nije vidjela deset godina. Šarmantna priča o otočkim ceremonijama i svađama, potrazi za korijenima, o plimama i osekama, ali i otkrivanju ljepote u onom već poznatom, svojstvena je Joanne Harris, autorici nezaboravne "Čokolade". Nije ovo knjiga koju ćete pamtiti godinama, ali zbog nje biste mogli poželjeti ljeto provesti pišući poruke u boci u rustikalnoj kolibi na obali.


4. Žal - Alex Garland

Mladi avanturist Richard u hotelu u Bangkoku upoznaje nepoznatog Škota koji mu ostavlja zemljovid na kojem X označava mjesto - idiličan otok u Tajlandskom zaljevu, na kojem je proveo posljednjih nekoliko godina. Muškarac iste večeri počini samoubojstvo, a Richard biva još više zaintrigiran misterioznim otokom bijelog pijeska i modre vode. Mračan i uzbudljiv roman kojeg često uspoređuju s "Gospodarom muha" bio je young adult moje generacije čija popularnost dugo nije jenjavala, posebno nakon ekranizacije s mlađahnim Leom DiCaprijem. Sada, dvadeset godina nakon prvog čitanja, ovaj roman mi je još uvijek zanimljiv, a njegova kratka i praktična poglavlja otkrivaju slojeve koje ranije nisam znala cijeniti.


5. Svjetionik - Virginia Woolf

Modernistički roman "Svjetionik" podijeljen je na tri djela, a u središtu zbivanja je obitelj Ramsay koja dolazi u ljetnikovac u Škotsku s kojeg se pruža pogled na otok sa svjetionikom. Ne sumnjam da su njihovi međusobni sukobi u kontekstu rodne neravnopravnosti, ali i Engleske prije Prvog svjetskog rata i poslije njega maestralno ispisani - ovaj klasik Virginije Woolf nosim na ljetovanje, i priželjkujem ga čitati u blizini jednog od istarskih svjetionika. Wish me luck!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...