Preskoči na glavni sadržaj

Ljubav na otoku

Imala sam namjeru na more ponijeti knjigu Jenny Colgan, Julie Caplin, Inne Moore, ili Marilene Dužman, stvarno jesam, ali sam se ušavši u knjižnicu instinktivno zaputila prema policama s natpisom "Hrvatska književnost" i ugledala naslovnicu s plavim vratima. Nisam netko tko pada na lijepe naslovnice (u slatkaste knjige Colganice i Caplinice nikako da zavirim, npr.), ali ova me podsjetila na jedna vrata s kojih se boja davno ogulila, vrata kraj Crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, ispred kojih smo se fotografirali onog ljeta kad smo planirali vjenčanje. Bilo je to najljepše ljeto u mom životu - mislila sam tada - puno nježnosti i snova o budućnosti. Imala sam plavu ljetnu haljinu, a on je bio preplanuo, smijali smo se, ali ne izvještačenim osmijesima koje ljudi pripreme u blizini fotografa, nego iskrenima, onima od kojih te zabole obrazi. Imali smo sve.

Uvijek me vožnja Tijatom opuštala. Vikendom bih znala ponijeti ručnik i knjigu i zaputiti se na neki od šibenskih otoka, ili bar na Jadriju, koja jest na kopnu, ali do koje se moglo doći i brodom. Ta kratka plovidba bila je dovoljna da me teleportira u neku drugu dimenziju, u željenu izolaciju, daleko od buke svijeta. Jer život na otoku je drugačiji, vrijeme tamo sporije teče, i ništa se loše ne može dogoditi. "Hoćemo li se u penziji preseliti na otok?", znam ga pitati - ja, žena koja se mršti na sam spomen mora, žena koju plaše morske dubine.


Nisam pogriješila s knjigom "Ljubav" Marine Šur Puhlovski, ekscentrične gospođe koja je do 37. godine imala napisanih devet knjiga, a nijednu objavljenu. Željela sam čitati o ljubavi, a ova knjiga je the knjiga o ljubavi - onoj koja zaustavlja svijet, koja tinja između Josipa, morskog galeba, i Sofije, furešte iz Zagreba. Nije riječ o nezreloj i brzopletnoj ljubavi - kad su se upoznali, Josip je imao 44 godine, a Sofija 43, ali "još su bili mladi."

"Za lijepih dana Josip i Sofija vole sjediti uz prozor, promatrati mreškanje mora između dva kopna...Ljuljanje barki... Glasan prolazak mještana... Gniježdenje ptica u udubinama kamena i ispod crjepova, vrabaca i golubova kroz sva godišnja doba, od proljeća do jeseni lastavica..."

Sada su u otočkoj kućici Josipovih predaka, društvo im prave kredenci, komode, svetačke slike, ormari i zrcala kraj kojih se se nekoć vrzmale Josipova majka Lea ("kojoj se nesreća njezine zaove prema njezinoj činila ništavna") i njezina zaova Ida, uvijek nadmećući za mjesto gazdarice u kući.


Josip "nikom ne pripada kao kući i precima, čak ni njoj, Sofiji", iako iza sebe ima i propali brak. Sofija, pak, nakon dva nesretna braka, konačno nekome potpuno pripada - Josip je ljubav njezina života, nimalo polovična ljubav, kao u onom francuskom filmu kojeg je davno gledala.

"Nikad ni jedno zrcalo - a ogledala se u njih bezbroj - nije Sofiju prikazivalo u privlačnijem obliku od zrcala u Josipovoj spavaćoj sobi..."

Iako drugačija i stvarna, njihova ljubav nailazila je na brojne kušnje. Početni ljubavni ushit prekinut je Domovinskim ratom, za vrijeme kojeg Sofija živi u Zagrebu, a Josip u Beogradu. I dok život biva "pohranjen za život nakon rata, poput zimnice u smočnici", Sofija mahnito Josipu piše pisma. Detaljno i očajnički, pokušava se nositi sa usamljenošću u braku i čežnjom za Josipom - hoće li se ponovno susresti ili će joj ostati samo uspomene?


Rečenice ovog romana s mirisom soli nalik su dragom kamenju posutom po prtenom putu kroz šumu života. Čitatelj njome hodi i svaki svjetlucavi kamenčić poželi uzeti u ruku, prisvojiti. No, ipak ih ostavlja ondje gdje pripadaju, da pokažu put, da podsjete na stvari koje život čine nestvarno lijepim. Marina Šur Puhlovski osebujna je pripovjedačica koja je Sofiju oživjela u nekoliko svojih romana i dokazala da ne bi baš svatko trebao pisati romane - ne umije svatko kratkim poglavljima i nepretencioznim rečenicama od svakodnevnog života jednog običnog para napraviti veliku romantičnu priču.


Prebrzo mi je ova plava knjiga iscurila kroz prste. Uspjela sam čak smetnuti s uma da je riječ o svojevrsnom mediteranskom spin off-u "Mostova okruga Madison" (ništa me ne nasekira kao "Mostovi okruga Madison"), i maštala. O danima na otoku, o planovima za budućnost, o čudesnom životu kojeg sad živimo ("koji put je i dosadan"). Možda je postao glasan i kaotičan, možda smo se i mi promijenili, ali ovakve knjige, more i stare fotografije sjete nas na ljubavni zanos koji se osjeti jednom u životu. Sigurna sam, fotografije će nas sjetiti jednog dana i na ovo ljeto - kad je on dobio nekoliko sijedih, kad se meni kosa kovrčala, kad je Juraj za sobom vukao torbicu punu autića i svaki dan jeo sladoled od bombončića, a Franka se napokon popiškila u more i sve obavijestila o tome ("Mama! Pogodi što! Prvi put sam piškila u more!") - a mi ćemo pomisliti da nismo ni bili svjesni koliko nam je bilo lijepo.

" - Začudno je - čudi se - kako smo mi kratko bili zajedno, a kako se to vrijeme u mojoj predodžbi čini bogato. Zapravo, ništa mi se ne pričinja, to vrijeme jest bogato kad i danas mogu živjeti od njegova obilja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...