Preskoči na glavni sadržaj

Ljubav na otoku

Imala sam namjeru na more ponijeti knjigu Jenny Colgan, Julie Caplin, Inne Moore, ili Marilene Dužman, stvarno jesam, ali sam se ušavši u knjižnicu instinktivno zaputila prema policama s natpisom "Hrvatska književnost" i ugledala naslovnicu s plavim vratima. Nisam netko tko pada na lijepe naslovnice (u slatkaste knjige Colganice i Caplinice nikako da zavirim, npr.), ali ova me podsjetila na jedna vrata s kojih se boja davno ogulila, vrata kraj Crkve sv. Marije od Milosti u Prvić Luci, ispred kojih smo se fotografirali onog ljeta kad smo planirali vjenčanje. Bilo je to najljepše ljeto u mom životu - mislila sam tada - puno nježnosti i snova o budućnosti. Imala sam plavu ljetnu haljinu, a on je bio preplanuo, smijali smo se, ali ne izvještačenim osmijesima koje ljudi pripreme u blizini fotografa, nego iskrenima, onima od kojih te zabole obrazi. Imali smo sve.

Uvijek me vožnja Tijatom opuštala. Vikendom bih znala ponijeti ručnik i knjigu i zaputiti se na neki od šibenskih otoka, ili bar na Jadriju, koja jest na kopnu, ali do koje se moglo doći i brodom. Ta kratka plovidba bila je dovoljna da me teleportira u neku drugu dimenziju, u željenu izolaciju, daleko od buke svijeta. Jer život na otoku je drugačiji, vrijeme tamo sporije teče, i ništa se loše ne može dogoditi. "Hoćemo li se u penziji preseliti na otok?", znam ga pitati - ja, žena koja se mršti na sam spomen mora, žena koju plaše morske dubine.


Nisam pogriješila s knjigom "Ljubav" Marine Šur Puhlovski, ekscentrične gospođe koja je do 37. godine imala napisanih devet knjiga, a nijednu objavljenu. Željela sam čitati o ljubavi, a ova knjiga je the knjiga o ljubavi - onoj koja zaustavlja svijet, koja tinja između Josipa, morskog galeba, i Sofije, furešte iz Zagreba. Nije riječ o nezreloj i brzopletnoj ljubavi - kad su se upoznali, Josip je imao 44 godine, a Sofija 43, ali "još su bili mladi."

"Za lijepih dana Josip i Sofija vole sjediti uz prozor, promatrati mreškanje mora između dva kopna...Ljuljanje barki... Glasan prolazak mještana... Gniježdenje ptica u udubinama kamena i ispod crjepova, vrabaca i golubova kroz sva godišnja doba, od proljeća do jeseni lastavica..."

Sada su u otočkoj kućici Josipovih predaka, društvo im prave kredenci, komode, svetačke slike, ormari i zrcala kraj kojih se se nekoć vrzmale Josipova majka Lea ("kojoj se nesreća njezine zaove prema njezinoj činila ništavna") i njezina zaova Ida, uvijek nadmećući za mjesto gazdarice u kući.


Josip "nikom ne pripada kao kući i precima, čak ni njoj, Sofiji", iako iza sebe ima i propali brak. Sofija, pak, nakon dva nesretna braka, konačno nekome potpuno pripada - Josip je ljubav njezina života, nimalo polovična ljubav, kao u onom francuskom filmu kojeg je davno gledala.

"Nikad ni jedno zrcalo - a ogledala se u njih bezbroj - nije Sofiju prikazivalo u privlačnijem obliku od zrcala u Josipovoj spavaćoj sobi..."

Iako drugačija i stvarna, njihova ljubav nailazila je na brojne kušnje. Početni ljubavni ushit prekinut je Domovinskim ratom, za vrijeme kojeg Sofija živi u Zagrebu, a Josip u Beogradu. I dok život biva "pohranjen za život nakon rata, poput zimnice u smočnici", Sofija mahnito Josipu piše pisma. Detaljno i očajnički, pokušava se nositi sa usamljenošću u braku i čežnjom za Josipom - hoće li se ponovno susresti ili će joj ostati samo uspomene?


Rečenice ovog romana s mirisom soli nalik su dragom kamenju posutom po prtenom putu kroz šumu života. Čitatelj njome hodi i svaki svjetlucavi kamenčić poželi uzeti u ruku, prisvojiti. No, ipak ih ostavlja ondje gdje pripadaju, da pokažu put, da podsjete na stvari koje život čine nestvarno lijepim. Marina Šur Puhlovski osebujna je pripovjedačica koja je Sofiju oživjela u nekoliko svojih romana i dokazala da ne bi baš svatko trebao pisati romane - ne umije svatko kratkim poglavljima i nepretencioznim rečenicama od svakodnevnog života jednog običnog para napraviti veliku romantičnu priču.


Prebrzo mi je ova plava knjiga iscurila kroz prste. Uspjela sam čak smetnuti s uma da je riječ o svojevrsnom mediteranskom spin off-u "Mostova okruga Madison" (ništa me ne nasekira kao "Mostovi okruga Madison"), i maštala. O danima na otoku, o planovima za budućnost, o čudesnom životu kojeg sad živimo ("koji put je i dosadan"). Možda je postao glasan i kaotičan, možda smo se i mi promijenili, ali ovakve knjige, more i stare fotografije sjete nas na ljubavni zanos koji se osjeti jednom u životu. Sigurna sam, fotografije će nas sjetiti jednog dana i na ovo ljeto - kad je on dobio nekoliko sijedih, kad se meni kosa kovrčala, kad je Juraj za sobom vukao torbicu punu autića i svaki dan jeo sladoled od bombončića, a Franka se napokon popiškila u more i sve obavijestila o tome ("Mama! Pogodi što! Prvi put sam piškila u more!") - a mi ćemo pomisliti da nismo ni bili svjesni koliko nam je bilo lijepo.

" - Začudno je - čudi se - kako smo mi kratko bili zajedno, a kako se to vrijeme u mojoj predodžbi čini bogato. Zapravo, ništa mi se ne pričinja, to vrijeme jest bogato kad i danas mogu živjeti od njegova obilja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...