Preskoči na glavni sadržaj

Slučaj Laure D. i dr.

Ja sam vam based on a true story junkie. Volim stvaran život, i stvarne priče. I kao djevojčici najdraža bajka mi je bila Crvenkapica. Bila je sirova, bila je dokaz - shit happens. Shit happens, ali iz priče o lakomislenoj djevojčici crvene kapice mogla sam puno toga naučiti, a učenje na tuđoj koži uvijek je bolje od učenja na vlastitoj. Valjda su me krvave bajke ponukale i da uzmem knjigu "Slučaj Laure D." (asociralo me na Christiane F. i sve druge djevojčice čije tragične priče su bile veće od njihovih prezimena) osječkog naj-liječnika Dražena Gorjanskog.

Dr. Gorjanski, karatist i dragovoljac Domovinskog rata, poznat kao kritičar našeg zdravstvenog sustava, upustio se, nakon pisanja stručnih knjiga, i u pisanje fikcije - ali inspirirane stvarnim događajima. Njegov roman napisan je kao roman upozorenja, da se zlo koje je snašlo Lauru D. nikada ne ponovi.


Laura D. obična je trinaestogodišnjakinja, povučena učenica, ali darovita atletičarka. Kad njezino beživotno tijelo pronađu na dnu zgrade osječkog naselja Sjenjak, oblak beznađa snaći će njezine roditelje koji će si morati priznati da nisu poznavali svoju kćer. Njezina majka i otac žive na različitim adresama, a vezala ih je, kako se čini, samo Laura - njezinim su se uspjesima veselili, a za drugo nisu pitali. Svatko na svoj način, njezina mati i otac upustit će se u istraživanje posljednjih dana svoje kćeri, u nadi da će naučiti živjeti s prazninom koju je ostavila, ali i osvetiti njezinu smrt.


Ova knjiga zbroj je svega što prosječni hrvatski čitatelj prezire - stvarnosti, netrpeljivosti, posttraumatskih fraza, prijetvornosti, alkoholizma, crnila. Ipak, baš prosječni hrvatski čitatelj trebao bi je pročitati, pogotovo ako je roditelj. Odmah. Iz ovih stopa. Trebao bi odložiti knjigu Jojo Moyes i na plaži uroniti u priču o bačenoj radosti života. Nije ova knjiga književni spektakl, neće dr. Gorjanović osvojiti ni Nazora ni Kiklopa, ali ako ijednu lampicu u ijednoj glavi upali, nije napisana uzalud. Kao roditelji imamo veliku odgovornost - brinuti o svojoj djeci, ali ta briga kad tad mora se transformirati u povjerenje. Kad tad moramo pustiti svoju djecu - da sami prijeđu cestu, da sami odu u školu, da se bave onim što njih veseli, da plivaju kroz život (bez šlaufića!) oslanjajući se samo na ono čemu smo ih poučili, i na činjenicu da smo za njih uvijek na raspolaganju. Ova knjiga na bolan način pokazuje što se zbiva s djetetom koje živi u obitelji koja ga ne vidi, koja ne čuje njegovu tišinu. Opterećenost bračnim i životnim problemima razdvojila je Jasnu i Zvonimira, prečesto su svoj ego i svoju muku stavljali ispred svog djeteta. Jesu li obiteljske neprilike Lauru učinile krhkom i primamljivom predatorima? Hoće li si Dominovići ikada moći oprostiti?

Riječ je o drami, krimiću, dokumentarnom romanu neke vrste, vrlo precizno napisanoj knjizi (ne podcjenjujte svoju djecu misleći da je riječ o hardcore uputstvima za preživljavanje u svijetu pedofilije i nasilja) koja progovara o nasilju koje se zbiva na sportskim terenima i u svlačionicama, mjestima koja bi trebala djecu učiti zdravom duhu i zdravom tijelu. Nadahnut pričom o jedanaestogodišnjoj rumunjskoj gimnastičarki koju je trener pretukao nezadovoljan njezinom izvedbom, dr. Gorjanski oživio je djevojčicu koju je društvo iznevjerilo - da podsjeti da nijedan kutak našeg svijeta nije siguran, i da nijedna minuta brige za našu djecu nije potraćena.


Sav prihod od ove knjige ide osječkom Centru za nestalu i zlostavljanu djecu koji već više od deset godina neumorno pruža podršku djeci u nepovoljnim životnim uvjetima i djeluje na području zaštite djece od zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja putem interneta, zato budite velikodušni - poklonite ju svojim tinejdžerima, razgovarajte o njoj, i budite oprezni.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...