Preskoči na glavni sadržaj

Totalni zen jedne mame

- Ali ja uopće ne volim putovati, i nisam luda za morem kao ostatak svijeta..

- Nije važno, djeca će uživati.

- Ali neću doći k sebi još tjednima nakon ljetovanja s turbotrogodišnjakom i glasnom šestogodišnjakinjom...

- Nema veze, bitno je maknuti se malo.

Je li nam zaista toliko bitan taj odmak? Od čega se to odmičemo? Nisu mi nikada bili jasni ljudi koji odlaze na hodočašća u potrazi za Bogom - ta Bog je svuda i u svemu, pa i u tebi, zašto odlaziš u nepoznato da bi Ga pronašao? Valjda sam zato, skupa s kupaćim gaćama, kanticama i grabljicama, spakirala i knjigu Peme Chödrön "Počni tu gdje jesi", prvotno izdanu 1994., a nedavno i u izdanju Mozaik knjige. Naslov je obećavao, a ja sam pomislila da je riječ o lepršavom selfhelpu omanjeg formata - savršenom za godišnji odmor jedne majke. Naime, majke nemaju puno vremena za konkretni odmor, ili čitanje knjiga na plaži (samo sam malkoc gnjevna zbog toga) jer se djeca na ljetovanju bude u 5:45, zahtjevaju sladoled za doručak, ručak i večeru, kupaju se u moru dok ne poplave pa vas sutradan razvesele s povišenom temperaturom, ne žele piškiti u more da im se ne smoči pink kupaći kostim pa svako malo trčite u javni WC, ili, pak, piške gdje god sila pozove. Kradu stvari s tuđih ležaljki, obuzima ih šoping ludilo ("Kupi mi, kupi mi, kupi mi!"), putem do plaže urlaju jer ne žele obuti crocsice, a na plaži imaju tantrum jer ne žele izuti iste te crocsice. Kad se prebijeni s hrpom rekvizita vraćate s plaže dokrajče vas s milijardu pitanja, a uvečer im se ne spava iako su cijeli dan plivali i plakali, dok se mama i tata čeznutljivo pogledavaju. Baš sam blesava, pa ja sam miljama daleko od zena kojem ova knjiga poučava - hvatala sam se za glavu čitajući je pod okriljem noći (nitko nije lud da spava, rekao bi Žera).

"Naša toplina i sjaj uvijek su prisutni. To je ono tko doista jesmo. Samo jedan treptaj oka dijeli nas od potpune budnosti."


Pema Chödrön američka je budistička redovnica, među najistaknutijim svjetskim učenicima Chögyam Trungpe, slavnog učitelja meditacije. Iako je napisala neke od klasika duhovne literature, i znalci ovu knjigu ne preporučuju onima koji ne poznaju budizam, nisam se dala. Ovo je knjiga o buđenju srca, stoji u predgovoru, o učenju tibetanskog učitelja iz 19. stoljeća  koje se sastoji od meditacijske prakse zvane tonglen i lojong učenja s 59 slogana koji pripadaju mahajanskoj školi budizma koja ističe suosjećajnu komunikaciju i odnos prema drugima.

Ja sam priprosta žena - sve što o dharmi znam jest da je Gregova supruga, omiljeni dio knjige "Jedi, moli, voli" Elizabet Gilbert mi je "jedi", a gledajući "Sedam godina u Tibetu" sam zaspala (unatoč Bradu Pittu) - nikad nisam meditirala, ali svidjela mi se premisa lajong učenja koja kaže da već imamo sve što nam je potrebno, i da ne trebamo mijenjati niti grube niti glatke dijelove sebe. Zbog neverending trke za savršenstvom samo propuštamo trenutak u kojem jesmo, sve gledajući kroz prizmu poraza i gubitaka. "Meh, mindfulness je precijenjen, neke trenutke želim propustiti, jer su teški, jer izvlače ono najgore iz mene, Pema." "Svi su trenuci samo san, prolazni, ne treba im pridavati veliku važnost", odgovorila je Pema staloženo.

"Sve misli smatrajte snom", pa ih samo dodirnite i pustite. Kad uvidite da im doista pridajete preveliku važnost, samo to opazite s mnogo blagosti, s mnogo srca. Ništa posebno."

Nismo se Pema i ja složile u svemu. Ona je rekla: "Razvedrite se!", a ja sam tvrdoglavo tvrdila da se ne može sve u životu riješiti can-do-spiritom. Pametnija je popustila pa je u nastavku knjige objasnila da lažno veselje nije ono što smekšava naše srce. Dapače, tibetansko učenje lajong poučava da svaka emocija, svaki događaj i svaki problem mogu biti sjemenke uspostavljanja prijateljskih odnosa sa samim sobom. Ništa nije važno, i sve je važno.


"Svaka gesta iskrenosti i jasnog viđenja samog sebe utjecat će na vaš doživljaj svijeta."

Iako skeptična na samom početku, uhvatila sam se kako zahvaljujući čitanju ove knjige obraćam pažnju na svoj dah - svaka rečenica bila je kao uzdah i izdah, nalik pročišćavanju uma, ega, srca. Prepustila sam se, i povjerovala da ono što nas doista izluđuje posjeduje golemu energiju koju bismo mogli iskoristiti za vježbu strpljenja, za buđenje srca, jer "što više poznajemo sebe, to više shvaćamo druge". 

"Ego je sličan vašoj sobi, sobi s pogledom, s toplinom, mirisima i glazbom koja vam se sviđa. Želite da bude onako kako vi želite samo biste željeli malo mira; željeli biste malo sreće, znate, "samo me pustite na miru!" Ali, što više razmišljate, što više pokušavate postići da vam se život prilagođava, to je jači vaš strah od drugih ljudi i od onog što je izvan vaše sobe. Umjesto da postanete opušteniji, počinjete zatvarati prozorske kapke i vrata. Kad iziđete, to vas iskustvo sve više uznemiruje i sve vam je neugodnije. Postajete osjetljiviji, plašljiviji i skloniji uzrujavanju, više nego ikada. Što više nastojite postići da bude onako kako to želite, to se manje osjećate kao kod kuće."

Nisam stručnjak za bodchittu, bodhisattvu, samadhi i alaye, neću početi meditirati niti se okrenuti budizmu, ali ova me studija ljudske vrste podsjetila da smo svi jednaki. Da nas more gnjev, strah, usamljenosti, da volimo dramatizirati i da smo pod stresom kad nije sve onako kako smo si zacrtali - kojem god narodu pripadali, kojeg god boga štovali. Svi se mi radije prepuštamo samosažaljenju, "nerazboritosti koja se pojavi ujutro i cijeli dan prožme tim osjećajem gnjeva i ljutnje" i okrivljavanju drugih, nego ljubaznosti,  zahvalnosti i vjeri da je svaki dan dobar dan za življenje, i za umiranje. Priznajem, prvi dojam vara - nije ovo lako štivo, ali svakom sam rečenicom ugađala sebi onako kako si majke na godišnjem odmoru s dječicom nemaju priliku ugađati. Listanjem ove knjige malih mudrosti imala sam osjećaj nalik onom kad legneš u more, a valovi ti struje u ušima. Svijet se nakratko utiša i ti osjetiš - tu sam. Nema prošlosti, ni budućnosti - tu sam. A "tu" je odlično mjesto za početak. Čak i ako imaš malu djecu. Posebno ako imaš malu djecu.

"Budite spremni umirati neprestano iznova. Kad dah izađe, neka to bude završetak tog trenutka i rođenje nečeg novog."

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...