Preskoči na glavni sadržaj

Totalni zen jedne mame

- Ali ja uopće ne volim putovati, i nisam luda za morem kao ostatak svijeta..

- Nije važno, djeca će uživati.

- Ali neću doći k sebi još tjednima nakon ljetovanja s turbotrogodišnjakom i glasnom šestogodišnjakinjom...

- Nema veze, bitno je maknuti se malo.

Je li nam zaista toliko bitan taj odmak? Od čega se to odmičemo? Nisu mi nikada bili jasni ljudi koji odlaze na hodočašća u potrazi za Bogom - ta Bog je svuda i u svemu, pa i u tebi, zašto odlaziš u nepoznato da bi Ga pronašao? Valjda sam zato, skupa s kupaćim gaćama, kanticama i grabljicama, spakirala i knjigu Peme Chödrön "Počni tu gdje jesi", prvotno izdanu 1994., a nedavno i u izdanju Mozaik knjige. Naslov je obećavao, a ja sam pomislila da je riječ o lepršavom selfhelpu omanjeg formata - savršenom za godišnji odmor jedne majke. Naime, majke nemaju puno vremena za konkretni odmor, ili čitanje knjiga na plaži (samo sam malkoc gnjevna zbog toga) jer se djeca na ljetovanju bude u 5:45, zahtjevaju sladoled za doručak, ručak i večeru, kupaju se u moru dok ne poplave pa vas sutradan razvesele s povišenom temperaturom, ne žele piškiti u more da im se ne smoči pink kupaći kostim pa svako malo trčite u javni WC, ili, pak, piške gdje god sila pozove. Kradu stvari s tuđih ležaljki, obuzima ih šoping ludilo ("Kupi mi, kupi mi, kupi mi!"), putem do plaže urlaju jer ne žele obuti crocsice, a na plaži imaju tantrum jer ne žele izuti iste te crocsice. Kad se prebijeni s hrpom rekvizita vraćate s plaže dokrajče vas s milijardu pitanja, a uvečer im se ne spava iako su cijeli dan plivali i plakali, dok se mama i tata čeznutljivo pogledavaju. Baš sam blesava, pa ja sam miljama daleko od zena kojem ova knjiga poučava - hvatala sam se za glavu čitajući je pod okriljem noći (nitko nije lud da spava, rekao bi Žera).

"Naša toplina i sjaj uvijek su prisutni. To je ono tko doista jesmo. Samo jedan treptaj oka dijeli nas od potpune budnosti."


Pema Chödrön američka je budistička redovnica, među najistaknutijim svjetskim učenicima Chögyam Trungpe, slavnog učitelja meditacije. Iako je napisala neke od klasika duhovne literature, i znalci ovu knjigu ne preporučuju onima koji ne poznaju budizam, nisam se dala. Ovo je knjiga o buđenju srca, stoji u predgovoru, o učenju tibetanskog učitelja iz 19. stoljeća  koje se sastoji od meditacijske prakse zvane tonglen i lojong učenja s 59 slogana koji pripadaju mahajanskoj školi budizma koja ističe suosjećajnu komunikaciju i odnos prema drugima.

Ja sam priprosta žena - sve što o dharmi znam jest da je Gregova supruga, omiljeni dio knjige "Jedi, moli, voli" Elizabet Gilbert mi je "jedi", a gledajući "Sedam godina u Tibetu" sam zaspala (unatoč Bradu Pittu) - nikad nisam meditirala, ali svidjela mi se premisa lajong učenja koja kaže da već imamo sve što nam je potrebno, i da ne trebamo mijenjati niti grube niti glatke dijelove sebe. Zbog neverending trke za savršenstvom samo propuštamo trenutak u kojem jesmo, sve gledajući kroz prizmu poraza i gubitaka. "Meh, mindfulness je precijenjen, neke trenutke želim propustiti, jer su teški, jer izvlače ono najgore iz mene, Pema." "Svi su trenuci samo san, prolazni, ne treba im pridavati veliku važnost", odgovorila je Pema staloženo.

"Sve misli smatrajte snom", pa ih samo dodirnite i pustite. Kad uvidite da im doista pridajete preveliku važnost, samo to opazite s mnogo blagosti, s mnogo srca. Ništa posebno."

Nismo se Pema i ja složile u svemu. Ona je rekla: "Razvedrite se!", a ja sam tvrdoglavo tvrdila da se ne može sve u životu riješiti can-do-spiritom. Pametnija je popustila pa je u nastavku knjige objasnila da lažno veselje nije ono što smekšava naše srce. Dapače, tibetansko učenje lajong poučava da svaka emocija, svaki događaj i svaki problem mogu biti sjemenke uspostavljanja prijateljskih odnosa sa samim sobom. Ništa nije važno, i sve je važno.


"Svaka gesta iskrenosti i jasnog viđenja samog sebe utjecat će na vaš doživljaj svijeta."

Iako skeptična na samom početku, uhvatila sam se kako zahvaljujući čitanju ove knjige obraćam pažnju na svoj dah - svaka rečenica bila je kao uzdah i izdah, nalik pročišćavanju uma, ega, srca. Prepustila sam se, i povjerovala da ono što nas doista izluđuje posjeduje golemu energiju koju bismo mogli iskoristiti za vježbu strpljenja, za buđenje srca, jer "što više poznajemo sebe, to više shvaćamo druge". 

"Ego je sličan vašoj sobi, sobi s pogledom, s toplinom, mirisima i glazbom koja vam se sviđa. Želite da bude onako kako vi želite samo biste željeli malo mira; željeli biste malo sreće, znate, "samo me pustite na miru!" Ali, što više razmišljate, što više pokušavate postići da vam se život prilagođava, to je jači vaš strah od drugih ljudi i od onog što je izvan vaše sobe. Umjesto da postanete opušteniji, počinjete zatvarati prozorske kapke i vrata. Kad iziđete, to vas iskustvo sve više uznemiruje i sve vam je neugodnije. Postajete osjetljiviji, plašljiviji i skloniji uzrujavanju, više nego ikada. Što više nastojite postići da bude onako kako to želite, to se manje osjećate kao kod kuće."

Nisam stručnjak za bodchittu, bodhisattvu, samadhi i alaye, neću početi meditirati niti se okrenuti budizmu, ali ova me studija ljudske vrste podsjetila da smo svi jednaki. Da nas more gnjev, strah, usamljenosti, da volimo dramatizirati i da smo pod stresom kad nije sve onako kako smo si zacrtali - kojem god narodu pripadali, kojeg god boga štovali. Svi se mi radije prepuštamo samosažaljenju, "nerazboritosti koja se pojavi ujutro i cijeli dan prožme tim osjećajem gnjeva i ljutnje" i okrivljavanju drugih, nego ljubaznosti,  zahvalnosti i vjeri da je svaki dan dobar dan za življenje, i za umiranje. Priznajem, prvi dojam vara - nije ovo lako štivo, ali svakom sam rečenicom ugađala sebi onako kako si majke na godišnjem odmoru s dječicom nemaju priliku ugađati. Listanjem ove knjige malih mudrosti imala sam osjećaj nalik onom kad legneš u more, a valovi ti struje u ušima. Svijet se nakratko utiša i ti osjetiš - tu sam. Nema prošlosti, ni budućnosti - tu sam. A "tu" je odlično mjesto za početak. Čak i ako imaš malu djecu. Posebno ako imaš malu djecu.

"Budite spremni umirati neprestano iznova. Kad dah izađe, neka to bude završetak tog trenutka i rođenje nečeg novog."

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta