Preskoči na glavni sadržaj

Vesele čitateljice uživaju u sladoledu

Nisam nikad bila dio čopora. Jedno kratko vrijeme imala sam najbolju prijateljicu, ali čim se u našu ulicu doselila jedna naša vršnjakinja, počele su spletke, svađe, ljubomore. Žena je ženi vuk, pogotovo u čoporu - naučila sam kao devetogodišnjakinja, i odlučila da u životu neću nikad biti dio ženskog klana. I tako i bi. Imala sam i imam puno prijateljica, iz različitih sfera života, ali nikada nisam bila dio klike, stalne ženske postave. Znate, one skupine žena koje se nadaju da će se i kao penzionerke sastajati i piti koktele, kao u seriji "Seks i grad". Kad bih se i našla u nekom ženskom kokošinjcu, osjećala bih se loše - jer sam mu istovremeno i željela pripadati, ali i nisam. Nisam mislila da ću se ikada osjećati dobro u grupi žena - dok nisam postala članica čitateljskog kluba. Sve je počelo prije deset godina, kad smo sestrična i ja osnovale mali klub i održavale sastanke u mojoj garsonijeri, nastavilo se s Klasičarkama, a sada i s Vinskim mušicama. Ovaj mjesec, život je napravio puni krug jer smo u klubu čitale knjigu o skupini žena koje su članice čitateljskog kluba - knjigu američke spisateljice Lorne Landvik, "Opake kućanice uživaju u slatkišima".

Srpanj 2021.

Domaćica: Andrea

Knjiga: Opake kućanice uživaju u slatkišima (Mozaik, 2003.)

Razlog za odabir: Preporučila ju je knjižničarka

Simpatična je ovo knjiga o naoko različitim ženama koje žive u ulici Freesia Court u Minneapolisu i traže razbibrigu, bijeg od nasilnih muževa, zahtjevne djece, od svojih sramotnih tajni - osnivaju čitateljski klub u kojem svakog mjeseca, u kući jedne od njih, razgovaraju o knjigama i životu, i uživaju u čokoladnim kockama i poljupcima od kikirikija. Nije ovo knjiga niti o jednoj od njih, nego o trideset godina dugom prijateljstvu kao kamenu temeljcu, kao konstantnom osloncu u mijeni koju zovemo život.


"Ono što sam zavoljela kod čitateljskog kluba (osim fenomenalnih deserata i besplatnog alkohola) jest da kad čuješ toliko mišljenja o istoj knjizi, tvoje se vlastiti mišljenje proširuje, kao da si knjigu pročitala nekoliko puta, a ne samo jednom."

Roman započinje u jednoj bolničkoj sobi - Faith, Merit, Slip, Audrey i Kari su na okupu, a čitatelj se suptilno uvlači u njihovu šarmantnu prijateljsku dinamiku, pitajući se koja je tajna njihovog prijateljstva. Što veže Faith, suprugu pilota iz zemlje kauboja, Merit, trudnicu savršenog života, Slip, mirotvorku visoku metar i žilet koja je kćer nazvala po Flannery O'Connor, Audrey, glasnu i provokativnu susjedu koja se sunča u toplesu, i Kari, mlađahnu udovicu koja čezne za djetetom? Roman prati njihove živote od šezdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, ali timeline nije problematičan - čitatelj lako može pratiti različite perspektive zahvaljujući mnoštvu referenci iz američke pop kulture koje oslikavaju razdoblje u američkoj povijesti, ali i u povijesti glavnih junakinja. Nije ovo knjiga za Pulitzera, niti Lorna Landvik ima osebujan stil pisanja, dapače, ali upoznala me s nekim od klasika američke književnosti za koje ranije nisam čula, kao što su knjige Wille Cather, pionirke autora kao što su Faulkner i Hemigway, ili kao što je knjiga "Heart is a lonely hunter" koju sam odmah pikirala na Book depositoryju, pa joj se srdačno zahvaljujem.

"- Ovo je tvoj brak - prošaptala je u sebi; u toj su riječi bili sadržani svi zavjeti u koje je duboko vjerovala. Samo što nije znala da će u zlu biti tako gadno."


"U životu je naučila da se ne treba unaprijed brinuti. Nevolje će je već pronaći budu li htjele; nema smisla zabrinjavati se pitanjima što kad? I što ako?"

Žene na mom čitateljskom klubu zamjerile su autorici (i ne, ne mislim da autorica ima manju težinu od riječi autor, kao što misli Slip) površnost, velik broj likova, naglasak koji je stavljen na američki način života - zbog čega ovaj roman nalikuje romanima kao što je "Male laži" Lianne Moriarty koja je, zanimljivo, suvremena aussie autorica čije junakinje bi lako mogle biti stanovnice bilo kojeg mjesta na planeti (to i jest bit takvih knjiga). Začudo, meni se knjiga dopala (mislim da imam tajnu vještinu pronalaženja nečega dobrog u baš svakoj knjizi). Lets be clear, ovakve knjige bile su hit početkom 2000.-tih pa ih valja gledati u kontekstu vremena, lagodnijeg i usporenijeg vremena. Iako roman obiluje trenutno-trendy LGBT segmentima, i iako ima nevjerojatnih obrata (doduše, i neuvjerljivih), kao što je onaj u Audreyinom životu, danas ga nitko ne bi zamijetio na polici. I ja sam ovakve knjige čitala u to vrijeme (Joanne Harris mi je, npr., bila bog i batina), a danas u njih ne bih ni zavirila da nema book cluba (po senzibilitetu ću uvijek biti Klasičarka), ali dala sam se inspirirati ženama u Freesia Courtu. Lorna Landvik napisala je roman o ženama koje imaju samo jednu stvar zajedničku - knjige - i to mi je bilo dovoljno da pročitam ovu lepršavu knjigu, da popratim njihove živote, otkrijem njihove tajne. Naposljetku, točno razumijem njezinu namjeru da opiše susret žena različitog podrijetla, različitih godišta, različitih karaktera - vjerujem u takve susrete, štoviše, takvi su mi susreti sveti, kako je rekla jedna od mojih prijateljica u book clubu sinoć. U doba kad su ljudi toliko usmjereni na svoje probleme da čitaju poruke na mobitelima dok ispred sebe imaju živog sugovornika, kad te nitko ne pita o tvojim strastima, o malim radostima, kad nitko ne pokušava sagledati širu sliku, kad nemamo vremena jedni za druge - ja imam nekoga tko me sluša, ja imam sobu punu žena s kojima ne dijelim mjesto rođenja, s kojima nisam išla u školu, koje ne znaju ništa o mom poslu, ali koje su itekako prisutne u mom životu, čije riječi mi danima znaju odzvanjati u glavi, mijenjati me, bodriti - na kojima sam zahvalna. Premisa Lorne Landvik iz te perspektive zvuči mi itekako uvjerljivo, utješno, motivirajuće. Kunem se, ljudi koji vole knjige (nije dovoljno samo ih čitati, to mora biti lifestyle), vole život više nego oni koji od knjiga bježe - zagledaju se u njegove pukotine, upijaju ga, žele razumjeti, pozornije slušaju i sebe, i druge, i zato bi svatko tko želi rasti, bar nakratko, morao biti dio čitateljskog kluba. I uživati u knjigama. I u limunadi. I u sladoledu (Andrea, bio je božanstven, oni komadići čokolade...ah!).


"- Želim reći - odgovori Patsy, nestrpljivo brzajući u govoru - pa što ako imaš prošlost? Većina je ljudi ima... Barem ljudi koje ja želim poznavati."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se