Preskoči na glavni sadržaj

Maratonac iliti zašto ne volim trčanje

Nisam nikad voljela trčanje. Kao svaka prsata srednjoškolka, mrzila sam dan kad smo na satu tjelesne i zdravstvene kulture trčali cross - beskonačni niz krugova oko srednjoškolskog igrališta. Gubitak daha, kupanje u znoju, krckanje koljena i treskanje koje ne bi spriječio niti najčvršći grudnjak - tko to ne bi volio. No, iako je Murakami (legenda kaže da se ne može napisati osvrt na ovu knjigu bez spominjanja Murakamija) navodno rekao da ćeš misliti kako misle svi drugi ako čitaš knjige koji svi drugi čitaju, posegnula sam i ja za hvaljenim "Maratoncem" Nebojše Lujanovića, mladog doc.dr.sc iz Splita kojeg se na Akademiji za umjetnost i kulturu u mom gradu može naći kao docenta na kolegijima iz teorije književnosti i kulturalnih studija.

"Na maratonu, u pisanju, i u životu (koliko ćeš samo paralela pronaći između toga troga) ne podcjenjuj nikoga. Najkljastiji, najsmotaniji i najstariji pored tebe će na tridesetom kilometru protrčati bez kapi znoja, mirna tempa i pulsa, dok će tebi utroba izlaziti na nosnice jer će usta biti prezauzeta hvatanjem posljednjeg daha pred kolaps."



"Ničeg poetskog nema u maratonu. U kiselini koja od izotoničnih napitaka izjeda želudac, u pretjeranom hidriranju zbog kojeg ti je donje rublje namočeno urinom kojeg uvijek ostane, koliko god ga se puta rješavao prije polaska, i koji s vazelinom oko prepona, koji si natrackao da umanji trenje i ozljede, pomiješao u smjesu nepodnošljive gustoće i mirisa."

Nebojša Lujanović član je splitskog Maraton kluba Marjan, istrčao je petnaestak maratona i ne čudi da autentično piše o trčanju kao metafori za pisanje, za život. Riječ je o posebnom autobiografskom romanu čovjeka koji se u raznim fazama svog života smatra marginalcem, koji traži smisao u neprestanoj borbi koju zovemo život. "Maratonac" počinje na startu, a završava na cilju, naravno, a čitatelj prati sve stadije staze, ali i trkača, odlučnog u svojoj namjeri da još jednom - istrči, izdrži. Valja srasti sa stazom, valja se prilagoditi svom tijelu. On usput proživljava čitav splet emocija, susreće razne ljude, nailazi na prepreke i pitanja, ali na samom je početku jasno da je riječ o liku koji neće odustati, that ain't his first rodeo.

"Tvoj put je, uvijek i svagdje, onaj za koji se nitko ne otima. Onaj teži i duži. Maratonski. Zbog kojeg je ono malo izvučeno - dragocjeno."



Čitala sam "Maratonca" u dubokoj šumi, sama sa sobom, kako najviše volim, zahvalna autoru što mi je dopustio da prisluškujem njegov intimni razgovor sa samim sobom. Roman je, naime, pisan u drugom licu, iskreno i ogoljeno. Osim Marinkovićevog "Zagrljaja", ne pada mi napamet tekst u hrvatskoj književnosti koji je pisan u tom zanemarenom licu. Hej, ti. Stisni. Kreni. Izdrži. Bori se. Ponovi. Cijelog života mora čovjek sam sebe bodriti, čak i kad radi ono što voli. Ponekad, osobito kad radi ono što voli. 



"Isposništvo. Odricanje. Samokažnjavanje. Posvećenost" , piše Lujanović, a ja si mislim da mi je pripremanje pravosudnog ispita i završnog ispita za pravosudne dužnosnike (za vrijeme trudnoće) i onih par godina cjelonoćnog bdijenja uz djecu bilo sasvim dovoljno da ispitam svoje granice, da je došlo vrijeme da se ne kažnjavam, da možda čak i uživam - dok mi vanjske okolnosti dopuštaju (neka vrsta borbe je neizbježna). Uživam u desetom kilometru svog maratona, pustite me. Ipak, čitala ovaj roman stisnutih čeljusti, čekala sam da "težina počne popuštati, da me zapljusne lakoća", da osjetim tu maratončevu "zonu sreće" koja opravdava sav trud. Tu do izražaja dolazi vještina autora da do krajnjih granica optereti svojom borbom čak i mene, razmaženu netrkačicu. Olakšanje nisam osjetila, čeljust mi se ukočila. Zato ovu knjigu treba pročitati.

 
 
"U maratonu, dobio si točno onoliko koliko si uložio."

Zanimljiva je ovo knjiga, zanimljiva su njezina rješenja, razumijem i namjeru autora, tu potragu za "neodoljivom jednostavnošću", ali, hvala Bogu, mene je život mazio, bilo bi suludo reći da sam se pronašla u maratonskim mukama. Sretnica sam, život mi nije utrka, imam svo vrijeme svijeta, ne trebaju mi ekstremni sportovi. Meni je život šetnja, eventualno laganini bicikliranje uz The Lovin' Spoonful u slušalicama, a la Murakami u "O čemu govorim kada govorim o trčanju" (kako smo počeli, tako ćemo i završiti). Bitno da se kotači okreću. Da se održi tempo, bio on maratonski presto ili više nalik adagiju.

"Bol je trčanje, ali što je uspjeh u trčanju? Bol je pisanje, ali što je nagrada na kraju toga? Bol je život, a gdje su onda ti trenuci između koji opravdavaju sve? Moraš pronaći odgovor na sva tri pitanja. Inače staješ, nemaš motiva i snage za dalje. Na prvo ćeš još nekako naći, ali na ostala dva?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se