Preskoči na glavni sadržaj

Maratonac iliti zašto ne volim trčanje

Nisam nikad voljela trčanje. Kao svaka prsata srednjoškolka, mrzila sam dan kad smo na satu tjelesne i zdravstvene kulture trčali cross - beskonačni niz krugova oko srednjoškolskog igrališta. Gubitak daha, kupanje u znoju, krckanje koljena i treskanje koje ne bi spriječio niti najčvršći grudnjak - tko to ne bi volio. No, iako je Murakami (legenda kaže da se ne može napisati osvrt na ovu knjigu bez spominjanja Murakamija) navodno rekao da ćeš misliti kako misle svi drugi ako čitaš knjige koji svi drugi čitaju, posegnula sam i ja za hvaljenim "Maratoncem" Nebojše Lujanovića, mladog doc.dr.sc iz Splita kojeg se na Akademiji za umjetnost i kulturu u mom gradu može naći kao docenta na kolegijima iz teorije književnosti i kulturalnih studija.

"Na maratonu, u pisanju, i u životu (koliko ćeš samo paralela pronaći između toga troga) ne podcjenjuj nikoga. Najkljastiji, najsmotaniji i najstariji pored tebe će na tridesetom kilometru protrčati bez kapi znoja, mirna tempa i pulsa, dok će tebi utroba izlaziti na nosnice jer će usta biti prezauzeta hvatanjem posljednjeg daha pred kolaps."



"Ničeg poetskog nema u maratonu. U kiselini koja od izotoničnih napitaka izjeda želudac, u pretjeranom hidriranju zbog kojeg ti je donje rublje namočeno urinom kojeg uvijek ostane, koliko god ga se puta rješavao prije polaska, i koji s vazelinom oko prepona, koji si natrackao da umanji trenje i ozljede, pomiješao u smjesu nepodnošljive gustoće i mirisa."

Nebojša Lujanović član je splitskog Maraton kluba Marjan, istrčao je petnaestak maratona i ne čudi da autentično piše o trčanju kao metafori za pisanje, za život. Riječ je o posebnom autobiografskom romanu čovjeka koji se u raznim fazama svog života smatra marginalcem, koji traži smisao u neprestanoj borbi koju zovemo život. "Maratonac" počinje na startu, a završava na cilju, naravno, a čitatelj prati sve stadije staze, ali i trkača, odlučnog u svojoj namjeri da još jednom - istrči, izdrži. Valja srasti sa stazom, valja se prilagoditi svom tijelu. On usput proživljava čitav splet emocija, susreće razne ljude, nailazi na prepreke i pitanja, ali na samom je početku jasno da je riječ o liku koji neće odustati, that ain't his first rodeo.

"Tvoj put je, uvijek i svagdje, onaj za koji se nitko ne otima. Onaj teži i duži. Maratonski. Zbog kojeg je ono malo izvučeno - dragocjeno."



Čitala sam "Maratonca" u dubokoj šumi, sama sa sobom, kako najviše volim, zahvalna autoru što mi je dopustio da prisluškujem njegov intimni razgovor sa samim sobom. Roman je, naime, pisan u drugom licu, iskreno i ogoljeno. Osim Marinkovićevog "Zagrljaja", ne pada mi napamet tekst u hrvatskoj književnosti koji je pisan u tom zanemarenom licu. Hej, ti. Stisni. Kreni. Izdrži. Bori se. Ponovi. Cijelog života mora čovjek sam sebe bodriti, čak i kad radi ono što voli. Ponekad, osobito kad radi ono što voli. 



"Isposništvo. Odricanje. Samokažnjavanje. Posvećenost" , piše Lujanović, a ja si mislim da mi je pripremanje pravosudnog ispita i završnog ispita za pravosudne dužnosnike (za vrijeme trudnoće) i onih par godina cjelonoćnog bdijenja uz djecu bilo sasvim dovoljno da ispitam svoje granice, da je došlo vrijeme da se ne kažnjavam, da možda čak i uživam - dok mi vanjske okolnosti dopuštaju (neka vrsta borbe je neizbježna). Uživam u desetom kilometru svog maratona, pustite me. Ipak, čitala ovaj roman stisnutih čeljusti, čekala sam da "težina počne popuštati, da me zapljusne lakoća", da osjetim tu maratončevu "zonu sreće" koja opravdava sav trud. Tu do izražaja dolazi vještina autora da do krajnjih granica optereti svojom borbom čak i mene, razmaženu netrkačicu. Olakšanje nisam osjetila, čeljust mi se ukočila. Zato ovu knjigu treba pročitati.

 
 
"U maratonu, dobio si točno onoliko koliko si uložio."

Zanimljiva je ovo knjiga, zanimljiva su njezina rješenja, razumijem i namjeru autora, tu potragu za "neodoljivom jednostavnošću", ali, hvala Bogu, mene je život mazio, bilo bi suludo reći da sam se pronašla u maratonskim mukama. Sretnica sam, život mi nije utrka, imam svo vrijeme svijeta, ne trebaju mi ekstremni sportovi. Meni je život šetnja, eventualno laganini bicikliranje uz The Lovin' Spoonful u slušalicama, a la Murakami u "O čemu govorim kada govorim o trčanju" (kako smo počeli, tako ćemo i završiti). Bitno da se kotači okreću. Da se održi tempo, bio on maratonski presto ili više nalik adagiju.

"Bol je trčanje, ali što je uspjeh u trčanju? Bol je pisanje, ali što je nagrada na kraju toga? Bol je život, a gdje su onda ti trenuci između koji opravdavaju sve? Moraš pronaći odgovor na sva tri pitanja. Inače staješ, nemaš motiva i snage za dalje. Na prvo ćeš još nekako naći, ali na ostala dva?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta