Nisam nikad voljela trčanje. Kao svaka prsata srednjoškolka, mrzila sam dan kad smo na satu tjelesne i zdravstvene kulture trčali cross - beskonačni niz krugova oko srednjoškolskog igrališta. Gubitak daha, kupanje u znoju, krckanje koljena i treskanje koje ne bi spriječio niti najčvršći grudnjak - tko to ne bi volio. No, iako je Murakami (legenda kaže da se ne može napisati osvrt na ovu knjigu bez spominjanja Murakamija) navodno rekao da ćeš misliti kako misle svi drugi ako čitaš knjige koji svi drugi čitaju, posegnula sam i ja za hvaljenim "Maratoncem" Nebojše Lujanovića, mladog doc.dr.sc iz Splita kojeg se na Akademiji za umjetnost i kulturu u mom gradu može naći kao docenta na kolegijima iz teorije književnosti i kulturalnih studija.
"Na maratonu, u pisanju, i u životu (koliko ćeš samo paralela pronaći između toga troga) ne podcjenjuj nikoga. Najkljastiji, najsmotaniji i najstariji pored tebe će na tridesetom kilometru protrčati bez kapi znoja, mirna tempa i pulsa, dok će tebi utroba izlaziti na nosnice jer će usta biti prezauzeta hvatanjem posljednjeg daha pred kolaps."
"Ničeg poetskog nema u maratonu. U kiselini koja od izotoničnih napitaka izjeda želudac, u pretjeranom hidriranju zbog kojeg ti je donje rublje namočeno urinom kojeg uvijek ostane, koliko god ga se puta rješavao prije polaska, i koji s vazelinom oko prepona, koji si natrackao da umanji trenje i ozljede, pomiješao u smjesu nepodnošljive gustoće i mirisa."
Nebojša Lujanović član je splitskog Maraton kluba Marjan, istrčao je petnaestak maratona i ne čudi da autentično piše o trčanju kao metafori za pisanje, za život. Riječ je o posebnom autobiografskom romanu čovjeka koji se u raznim fazama svog života smatra marginalcem, koji traži smisao u neprestanoj borbi koju zovemo život. "Maratonac" počinje na startu, a završava na cilju, naravno, a čitatelj prati sve stadije staze, ali i trkača, odlučnog u svojoj namjeri da još jednom - istrči, izdrži. Valja srasti sa stazom, valja se prilagoditi svom tijelu. On usput proživljava čitav splet emocija, susreće razne ljude, nailazi na prepreke i pitanja, ali na samom je početku jasno da je riječ o liku koji neće odustati, that ain't his first rodeo.
"Tvoj put je, uvijek i svagdje, onaj za koji se nitko ne otima. Onaj teži i duži. Maratonski. Zbog kojeg je ono malo izvučeno - dragocjeno."
Čitala sam "Maratonca" u dubokoj šumi, sama sa sobom, kako najviše volim, zahvalna autoru što mi je dopustio da prisluškujem njegov intimni razgovor sa samim sobom. Roman je, naime, pisan u drugom licu, iskreno i ogoljeno. Osim Marinkovićevog "Zagrljaja", ne pada mi napamet tekst u hrvatskoj književnosti koji je pisan u tom zanemarenom licu. Hej, ti. Stisni. Kreni. Izdrži. Bori se. Ponovi. Cijelog života mora čovjek sam sebe bodriti, čak i kad radi ono što voli. Ponekad, osobito kad radi ono što voli.
"Isposništvo. Odricanje. Samokažnjavanje. Posvećenost" , piše Lujanović, a ja si mislim da mi je pripremanje pravosudnog ispita i završnog ispita za pravosudne dužnosnike (za vrijeme trudnoće) i onih par godina cjelonoćnog bdijenja uz djecu bilo sasvim dovoljno da ispitam svoje granice, da je došlo vrijeme da se ne kažnjavam, da možda čak i uživam - dok mi vanjske okolnosti dopuštaju (neka vrsta borbe je neizbježna). Uživam u desetom kilometru svog maratona, pustite me. Ipak, čitala ovaj roman stisnutih čeljusti, čekala sam da "težina počne popuštati, da me zapljusne lakoća", da osjetim tu maratončevu "zonu sreće" koja opravdava sav trud. Tu do izražaja dolazi vještina autora da do krajnjih granica optereti svojom borbom čak i mene, razmaženu netrkačicu. Olakšanje nisam osjetila, čeljust mi se ukočila. Zato ovu knjigu treba pročitati.
"U maratonu, dobio si točno onoliko koliko si uložio."
Zanimljiva je ovo knjiga, zanimljiva su njezina rješenja, razumijem i namjeru autora, tu potragu za "neodoljivom jednostavnošću", ali, hvala Bogu, mene je život mazio, bilo bi suludo reći da sam se pronašla u maratonskim mukama. Sretnica sam, život mi nije utrka, imam svo vrijeme svijeta, ne trebaju mi ekstremni sportovi. Meni je život šetnja, eventualno laganini bicikliranje uz The Lovin' Spoonful u slušalicama, a la Murakami u "O čemu govorim kada govorim o trčanju" (kako smo počeli, tako ćemo i završiti). Bitno da se kotači okreću. Da se održi tempo, bio on maratonski presto ili više nalik adagiju.
"Bol je trčanje, ali što je uspjeh u trčanju? Bol je pisanje, ali što je nagrada na kraju toga? Bol je život, a gdje su onda ti trenuci između koji opravdavaju sve? Moraš pronaći odgovor na sva tri pitanja. Inače staješ, nemaš motiva i snage za dalje. Na prvo ćeš još nekako naći, ali na ostala dva?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)