Dolce far niente štivo

Jednog davnog ljeta, nakon čitanja "Jedi, moli, voli" Elizabeth Gilbert, poželjela sam učiti talijanski jezik. Poželjela sam izgovarati "buongiorno" "attraversiamo", a onda se dogodio život, i jedino što sam od Gilbertičinog talijanskog zapamtila bilo je "dolce far niente", talijanski izraz za slatko besposličarenje.

1. Komo - Srđan Valjarević

Ovaj srpanjski niz poniranja u dolce far niente literaturu započeo je knjigom srpskog suvremenog pisca Srđana Valjarevića. Nonšalantno započinje ovaj kratki roman priznanjem pisca da se, ni sam ne zna kako, našao na jezeru Como, u blizini Milana, i to zahvaljujući Rockefeller zakladi koja mu je stipendirala pisanje romana kojeg nije ni imao namjeru pisati. Umjesto toga, Valjarević se odlučio izležavati, napijati i družiti s gostima vile u kojoj je odsjeo, dajući čitateljima fest zabavan uvid u težak život umjetnika.

 

2. Moja godina odmora i opuštanja - Otessa Moshfegh

"Komo" mi je mnogo prijao, da se tako izrazim, pa sam nastavila u revijalnom tonu i latila se knjige američke spisateljice hrvatsko-iranskog podrijetla, "Moja godina odmora i opuštanja". Protagonistica ovog romana, diplomirana povjesničarka umjetnosti koja dane provodi drijemajući na radnom mjestu, odlučila je provesti godinu hibernirajući, uz pomoć Praxitena, Benadryla, Xanaxa i dr., koje joj nutka ćaknuta psihijatrica. Ono malo vremena tijekom kojeg je budna, ona gleda filmove Whoopi Goldberg i druži se sa živopisnom, i zavidnom, prijateljicom Revom. Financijski osigurana, a psihički izgubljena, nada se da će nakon godinu dana izaći iz kukuljice svog dosadnog života i nastaviti život kao predivan leptir. Ovaj izrazito emocionalan i ciničan roman moje je novo omiljeno štivo o besposličarenju.

3. Kad padne mrak - Haruki Murakami

Nakon sto godina, zaželjela sam se Murakamija, pa sam zgrabila ovu kratku knjigu. Pisana je iz perspektive "nevidljivih, bezimenih uljeza" koji "promatraju, ali ne interveniraju", koji osluškuju noćne susrete u gradu neonskih reklama. Roman započinje u zalogajnici u kojoj studentica Mari čita knjigu, a nastavlja se njezinim susretom sa sviračem trombona i prostitutkom pretučenom u hotelskoj sobi, pokazujući otuđenost kojoj smo kao vrsta skloni iako su naši životi isprepleteni, naši problemi slični. Knjiga je napisana u stilu konceptualnog francuskog filma (sa sjajnim soundtrackom, kako Murakamiju i priliči), nalik Alphavilleu iz 1965., kojeg protagonistica favorizira. Nadrealni reality show tame i svanuća, zapakiran u najjednostavnije Murakamijevo djelo, bit će solidan izbor i za one koji nisu njegovi zagriženi fanovi.

4. Proljeće - Karl Ove Knausgård

Imam kolegu koji čita Knausgårda. On ne čita knjige, njemu je dovoljan samo Karl Ove, a jednog dana, kad pročita sve sveske "Moje borbe", upisat će si taj pothvat u životopis jer čitanje Knausgårda nije tek razbibriga, to je lifestyle. Zbog njegovih hvalospjeva posvećenih ovom norveškom geniju, posegnula sam za "Proljećem", knjigom koju je napisao svom četvrtom djetetu, opisavši u tančine obiteljski život s troje braće i sestara i majkom koja često izbiva zbog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Knausgård inspiraciju crpi u svakodnevici i ležerno predstavlja novorođenoj kćerki svijet u kojem će odrasti. On piše jasno i bez prenemaganja, a čitatelja ima u šaci čak i kad opisuje jutarnje obavljanje velike nužde, da prostite. Pa je l' to nije genijalno?

5. Kuća u ulici Mango - Sanda Cisneros

Svoje iskustvo odrastanja u latino zajednici u Chicagu meksička spisateljica Cisneros ispričala je kroz lik Esperanze koja, kako joj ime kaže, gaji nadu u bolje sutra, i čezne za osjećajem pripadnosti. Ova knjižica (duža recenzija nalazi se ovdje) krije jedan od mojih omiljenih citata, i uvijek ću ju nuditi sanjarima kao što je Esperanza: "Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu."