Preskoči na glavni sadržaj

Dolce far niente štivo

Jednog davnog ljeta, nakon čitanja "Jedi, moli, voli" Elizabeth Gilbert, poželjela sam učiti talijanski jezik. Poželjela sam izgovarati "buongiorno" "attraversiamo", a onda se dogodio život, i jedino što sam od Gilbertičinog talijanskog zapamtila bilo je "dolce far niente", talijanski izraz za slatko besposličarenje.

1. Komo - Srđan Valjarević

Ovaj srpanjski niz poniranja u dolce far niente literaturu započeo je knjigom srpskog suvremenog pisca Srđana Valjarevića. Nonšalantno započinje ovaj kratki roman priznanjem pisca da se, ni sam ne zna kako, našao na jezeru Como, u blizini Milana, i to zahvaljujući Rockefeller zakladi koja mu je stipendirala pisanje romana kojeg nije ni imao namjeru pisati. Umjesto toga, Valjarević se odlučio izležavati, napijati i družiti s gostima vile u kojoj je odsjeo, dajući čitateljima fest zabavan uvid u težak život umjetnika.
 

2. Moja godina odmora i opuštanja - Otessa Moshfegh

"Komo" mi je mnogo prijao, da se tako izrazim, pa sam nastavila u revijalnom tonu i latila se knjige američke spisateljice hrvatsko-iranskog podrijetla, "Moja godina odmora i opuštanja". Protagonistica ovog romana, diplomirana povjesničarka umjetnosti koja dane provodi drijemajući na radnom mjestu, odlučila je provesti godinu hibernirajući, uz pomoć Praxitena, Benadryla, Xanaxa i dr., koje joj nutka ćaknuta psihijatrica. Ono malo vremena tijekom kojeg je budna, ona gleda filmove Whoopi Goldberg i druži se sa živopisnom, i zavidnom, prijateljicom Revom. Financijski osigurana, a psihički izgubljena, nada se da će nakon godinu dana izaći iz kukuljice svog dosadnog života i nastaviti život kao predivan leptir. Ovaj izrazito emocionalan i ciničan roman moje je novo omiljeno štivo o besposličarenju.


3. Kad padne mrak - Haruki Murakami

Nakon sto godina, zaželjela sam se Murakamija, pa sam zgrabila ovu kratku knjigu. Pisana je iz perspektive "nevidljivih, bezimenih uljeza" koji "promatraju, ali ne interveniraju", koji osluškuju noćne susrete u gradu neonskih reklama. Roman započinje u zalogajnici u kojoj studentica Mari čita knjigu, a nastavlja se njezinim susretom sa sviračem trombona i prostitutkom pretučenom u hotelskoj sobi, pokazujući otuđenost kojoj smo kao vrsta skloni iako su naši životi isprepleteni, naši problemi slični. Knjiga je napisana u stilu konceptualnog francuskog filma (sa sjajnim soundtrackom, kako Murakamiju i priliči), nalik Alphavilleu iz 1965., kojeg protagonistica favorizira. Nadrealni reality show tame i svanuća, zapakiran u najjednostavnije Murakamijevo djelo, bit će solidan izbor i za one koji nisu njegovi zagriženi fanovi.


4. Proljeće - Karl Ove Knausgård

Imam kolegu koji čita Knausgårda. On ne čita knjige, njemu je dovoljan samo Karl Ove, a jednog dana, kad pročita sve sveske "Moje borbe", upisat će si taj pothvat u životopis jer čitanje Knausgårda nije tek razbibriga, to je lifestyle. Zbog njegovih hvalospjeva posvećenih ovom norveškom geniju, posegnula sam za "Proljećem", knjigom koju je napisao svom četvrtom djetetu, opisavši u tančine obiteljski život s troje braće i sestara i majkom koja često izbiva zbog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Knausgård inspiraciju crpi u svakodnevici i ležerno predstavlja novorođenoj kćerki svijet u kojem će odrasti. On piše jasno i bez prenemaganja, a čitatelja ima u šaci čak i kad opisuje jutarnje obavljanje velike nužde, da prostite. Pa je l' to nije genijalno?

5. Kuća u ulici Mango - Sanda Cisneros

Svoje iskustvo odrastanja u latino zajednici u Chicagu meksička spisateljica Cisneros ispričala je kroz lik Esperanze koja, kako joj ime kaže, gaji nadu u bolje sutra, i čezne za osjećajem pripadnosti. Ova knjižica (duža recenzija nalazi se ovdje) krije jedan od mojih omiljenih citata, i uvijek ću ju nuditi sanjarima kao što je Esperanza: "Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...