Prošli sam mjesec zapazila Google doodle koji je prikazivao godišnjicu rođenja meksičke pjesnikinje Rosario Castellanos, o kojoj do tada nisam čula ni riječi. Zapravo, nije to ni čudo jer se moje poznavanje meksičke kulture svodi na meksičku pitu u Mlinaru. Doduše, znam ja da su iz Meksika potekli Pancho Villa, koji nije dobro završio, da je Meksikance pobio Geronimo - tad oni nisu dobro završili, da su Frida Kahlo i Diego Rivera bili muž i žena, ali i da su upoznali Meksiko s modernim slikarstvom, znam da muškraci diljem svijeta misle da je Selma Hayek meksičko nacionalno blago, čitala sam ja Lauru Esquivel još u osnovnoj školi (hm, možda je mama ipak trebala voditi računa o tome što posuđujem u knjižnici), a vrlo dobro poznajem i Marisol, Jose Andresa, Esmeraldu, Mariju Guadalupe i sve njene sestre (uh, ona obrva na kraju me još ždere). Ovaj plićak u koji stane moje znanje o toj velikoj i iznimno naseljenoj državi produbila sam, naravno, guglajući do besvijesti. Meksička povijest, meksička kultura, meksički sleng, meksička umjetnost - you name it, I know it.
Uopće o Meksiku nisam razmišljala, pa nisam tako ni pomišljala na bogatu kulturu koja se krije iza njegovog imena. Najzanimljivija mi je činjenica da u Meksiku niti jedan jezik nije službeni - španjolski, ali i 62 jezika indijanskih plemena ravnopravni su na njegovom području. Prvi ljudi na meksičku visoravan došli su prije 40.000 godina i uzgojili kukuruz - hvala im lijepo. Od njih su nastale kulture Olmeci, Tolteci, Maje, Azteci i dr. Ratovali su Meksikanci protiv svega i svačega, a 1810. su isposlovali svoju neovisnost. Ipak, kasnije su im probleme radili Amerikanci, pa su im oni, u zamjenu za mir, prodali područje sadašnje Kalifornije, Nevade, Utah i još nekoliko država - ay caramba! Danas je meksiko demokratska savezna republika s 31 državom i jednim distriktom, ako vas baš zanima, a njihova televizijska produkcija, ali i kuhinja prepoznatljive su u svijetu.
Meksičku umjetnost krase jarke boje, ona je inovativna i vrišti. Azteci su bili poznati po lončariji, u 20. stoljeću vladali su muralisti, a i danas umjetnošću Meksikanci odaju počast svojim mrtvima. A književnost? Najistaknutiji meksički književnici su Carlos Fuentes, Juan Rulfo i Octavio Paz, a suvremeni autori poput Chloe Aridjis, Valerije Luiselli i Jorgea Volpija danas su must read - baš kao i Sandra Cisneros i njena Kuća u Ulici Mango.
Sandra Cisneros šezdesetdvogodišnja je žena koja sama živi u svojoj ružičastoj kući, a koju smatraju predstavnicom chicano literature. Njena Kuća u Ulici Mango se čita diljem Amerike kao lektira - a 1989. izdala ju je tek mala nezavisna izdavačka kuća. U kratku knjižicu Sandra Cisneros je unijela velik dio sebe, pa ne čudi što je život glavne junakinje Esperanze, latine u Chicagu, tako autentično prikazan. Cisneros piše iznimno jednostavnim i slikovitim stilom, ali Kuću u Ulici Mango ne bih nazvala isključivo knjigom za djecu ili tinejdžere. Njeni kratki fragmenti bajkovito prikazuju Esperanzino nebajkovito odrastanje u svijetu koji obiluje mnogim kulturama, sve te potpuno obične stanovnike Ulice Mango, a Esperanzinu čežnju za vlastitom kućom, te očajničku potrebu za pripadanjem, ipak mogu bolje razumjeti oni koji na leđima imaju koje desetljeće.
Knjigu od tek stotinuitridesetak stranica pronašla sam na svojoj polici s knjigama, čekala me ondje nepročitana, neželjena. Dobila sam je kao gratis knjigu uz neku kupljenu još u studentskim danima, a naslovnica mi je slagala da se radi o jeftinom ljubavnom romanu. Izvukla sam je, odmah poželjela obući svoju strastveno crvenu suknju i jesti guacamole (note to self: nije za nas, Slavonce, dip, za nas je di-je-nož-da-narežem-pod-45-stupnjeva). Postat cu chica latina, nema mi druge.
Zaplivala sam tako meksičkim zaljevom priča, a Sandra Cisneros naučila me u kratkom vremenu dvjema stvarima - zaista ne treba osuditi knjigu zbog korica koje je, očito, osmislio muškarac koji nije nikad bio chica latina, ali i ono najvažnije - ponekad se prozor u čitav novi svijet krije na polici s knjigama u vlastitoj kući. Ili stanu. Ili apartmanu.
Ali kosa moje majke - kosa moje majke, poput ružica, poput vjenčića slastica, sva kovrčava i krasna jer je cijeli dan u njoj držala ružičaste uvijače, slatka za zagnjuriti nos dok te grli, dok te grli, a ti se čutiš sigurno - to je topli miris kruha prije nego je ispečen, miris kad ona za tebe napravi malo prostora na svojoj strani postelje još tople od njezina tijela, i ti spavaš blizu nje, vani kiši, a Tata hrče. To hrkanje, ta kiša i Mamina kosa koja miriši na kruh.
Moja prabaka... Voljela bih da sam je mogla poznavati, divljeg konja od žene. Bijaše toliko divlja da se nije željela udati, dok joj moj pradjed nije bacio vreću preko glave i odnio je. Baš tako, kado da je kakva skupocjena svjetiljka. Tako je on to uradio. A priča kaže da mu ona nikad nije oprostila. Cio svoj život bludila je pogledom kroz prozor, onako kako mnoge žene odsjede svoju tugu oslonjene o laktove. Pitam se je li napravila najbolje od onog što je imala ili joj je bilo žao što nije dosegnula sve ono što je željela biti. Esperanza. Ja sam naslijedila njezino ime, ali ne želim naslijediti njezino mjesto pokraj prozora.
Ljudi koji žive u brdima spavaju toliko blizu zvijezda da zaboravljaju na nas koji živimo i previše na zemlji. Oni uopće ne gledaju dolje osim kad žele biti zadovoljni što žive u brdima. Oni nemaju nikakve veze s prošlotjednim smećem ili strahom od štakora. Noć dolazi. Njih ne budi ništa osim vjetra. Jednog dana imat ću svoju kuću, ali neću zaboraviti tko sam ili odakle dolazim.
Po cijeli dan sjedi pokraj prozora i pušta tu španjolsku radioemisiju i pjeva sve nostalgične pjesme o svojoj zemlji glasom koji zvuči kao glas galeba. Dom. Dom. Dom je kuća na fotografiji, ružičasta kuća, ružičasta kao cvijet sljeza s puno začudnog svjetla. Čovjek boji zidove stana ružičasto, ali znate, to nije ista ružičasta. Ona još uvijek uzdiše za svojom ružičastom kućom, a onda mislim plače. I ja bih.
Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu.
Ljudi koji žive u brdima spavaju toliko blizu zvijezda da zaboravljaju na nas koji živimo i previše na zemlji. Oni uopće ne gledaju dolje osim kad žele biti zadovoljni što žive u brdima. Oni nemaju nikakve veze s prošlotjednim smećem ili strahom od štakora. Noć dolazi. Njih ne budi ništa osim vjetra. Jednog dana imat ću svoju kuću, ali neću zaboraviti tko sam ili odakle dolazim.
Po cijeli dan sjedi pokraj prozora i pušta tu španjolsku radioemisiju i pjeva sve nostalgične pjesme o svojoj zemlji glasom koji zvuči kao glas galeba. Dom. Dom. Dom je kuća na fotografiji, ružičasta kuća, ružičasta kao cvijet sljeza s puno začudnog svjetla. Čovjek boji zidove stana ružičasto, ali znate, to nije ista ružičasta. Ona još uvijek uzdiše za svojom ružičastom kućom, a onda mislim plače. I ja bih.
Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu.
Sretala sam ovu knjigu na policama knjžnice, s drugom naslovnicom doduše, ali me, moram priznati, naslov odbijao... Nije mi zvučalo kao nešto što bih čitala. Ali, nagovorila si me, budem!
OdgovoriIzbrišiŠto se Meksika tiče, tu nam je negdje znanje, s tim da mislim da znam više o sapunicama od tebe haha, i mene ždere obrva, ali mi je u srcu Otimačica, s vremena na vrijeme si pustim La Usurpadora i pjevam SVE lyricse :)
Knjiga je stvarno dirljiva, a procita se uz jednu salicu kave - doslovno!
IzbrišiJa sam skroz Ljubavne veze kind of gal - kad su bile aktualne, hodala sam s vrpcama u kosi po skoli zmireci, a frendice,koje nisu bile slijepe jel, vodile su me za ruku :D
Ok, ok, you win :D
OdgovoriIzbriši