Preskoči na glavni sadržaj

Yo, una chica latina

Prošli sam mjesec zapazila Google doodle koji je prikazivao godišnjicu rođenja meksičke pjesnikinje Rosario Castellanos, o kojoj do tada nisam čula ni riječi. Zapravo, nije to ni čudo jer se moje poznavanje meksičke kulture svodi na meksičku pitu u Mlinaru. Doduše, znam ja da su iz Meksika potekli Pancho Villa, koji nije dobro završio, da je Meksikance pobio Geronimo - tad oni nisu dobro završili, da su Frida Kahlo i Diego Rivera bili muž i žena, ali i da su upoznali Meksiko s modernim slikarstvom, znam da muškraci diljem svijeta misle da je Selma Hayek meksičko nacionalno blago, čitala sam ja Lauru Esquivel još u osnovnoj školi (hm, možda je mama ipak trebala voditi računa o tome što posuđujem u knjižnici), a vrlo dobro poznajem i Marisol, Jose Andresa, Esmeraldu, Mariju Guadalupe i sve njene sestre (uh, ona obrva na kraju me još ždere). Ovaj plićak u koji stane moje znanje o toj velikoj i iznimno naseljenoj državi produbila sam, naravno, guglajući do besvijesti. Meksička povijest, meksička kultura, meksički sleng, meksička umjetnost - you name it, I know it.


Uopće o Meksiku nisam razmišljala, pa nisam tako ni pomišljala na bogatu kulturu koja se krije iza njegovog imena. Najzanimljivija mi je činjenica da u Meksiku niti jedan jezik nije službeni - španjolski, ali i 62 jezika indijanskih plemena ravnopravni su na njegovom području. Prvi ljudi na meksičku visoravan došli su prije 40.000 godina i uzgojili kukuruz - hvala im lijepo. Od njih su nastale kulture Olmeci, Tolteci, Maje, Azteci i dr. Ratovali su Meksikanci protiv svega i svačega, a 1810. su isposlovali svoju neovisnost. Ipak, kasnije su im probleme radili Amerikanci, pa su im oni, u zamjenu za mir, prodali područje sadašnje Kalifornije, Nevade, Utah i još nekoliko država - ay caramba! Danas je meksiko demokratska savezna republika s 31 državom i jednim distriktom, ako vas baš zanima, a njihova televizijska produkcija, ali i kuhinja prepoznatljive su u svijetu.

Meksičku umjetnost krase jarke boje, ona je inovativna i vrišti. Azteci su bili poznati po lončariji, u 20. stoljeću vladali su muralisti, a i danas umjetnošću Meksikanci odaju počast svojim mrtvima. A književnost? Najistaknutiji meksički književnici su Carlos Fuentes, Juan Rulfo i Octavio Paz, a suvremeni autori poput Chloe Aridjis, Valerije Luiselli i Jorgea Volpija danas su must read - baš kao i Sandra Cisneros i njena Kuća u Ulici Mango.


Sandra Cisneros šezdesetdvogodišnja je žena koja sama živi u svojoj ružičastoj kući, a koju smatraju predstavnicom chicano literature. Njena Kuća u Ulici Mango se čita diljem Amerike kao lektira - a 1989. izdala ju je tek mala nezavisna izdavačka kuća. U kratku knjižicu Sandra Cisneros je unijela velik dio sebe, pa ne čudi što je život glavne junakinje Esperanze, latine u Chicagu, tako autentično prikazan. Cisneros piše iznimno jednostavnim i slikovitim stilom, ali Kuću u Ulici Mango ne bih nazvala isključivo knjigom za djecu ili tinejdžere. Njeni kratki fragmenti bajkovito prikazuju Esperanzino nebajkovito odrastanje u svijetu koji obiluje mnogim kulturama, sve te potpuno obične stanovnike Ulice Mango, a Esperanzinu čežnju za vlastitom kućom, te očajničku potrebu za pripadanjem, ipak mogu bolje razumjeti oni koji na leđima imaju koje desetljeće.

Knjigu od tek stotinuitridesetak stranica pronašla sam na svojoj polici s knjigama, čekala me ondje nepročitana, neželjena. Dobila sam je kao gratis knjigu uz neku kupljenu još u studentskim danima, a naslovnica mi je slagala da se radi o jeftinom ljubavnom romanu. Izvukla sam je, odmah poželjela obući svoju strastveno crvenu suknju i jesti guacamole (note to self: nije za nas, Slavonce, dip, za nas je di-je-nož-da-narežem-pod-45-stupnjeva). Postat cu chica latina, nema mi druge.
 
Zaplivala sam tako meksičkim zaljevom priča, a Sandra Cisneros naučila me u kratkom vremenu dvjema stvarima - zaista ne treba osuditi knjigu zbog korica koje je, očito, osmislio muškarac koji nije nikad bio chica latina, ali i ono najvažnije - ponekad se prozor u čitav novi svijet krije na polici s knjigama u vlastitoj kući. Ili stanu. Ili apartmanu.


Ali kosa moje majke - kosa moje majke, poput ružica, poput vjenčića slastica, sva kovrčava i krasna jer je cijeli dan u njoj držala ružičaste uvijače, slatka za zagnjuriti nos dok te grli, dok te grli, a ti se čutiš sigurno - to je topli miris kruha prije nego je ispečen, miris kad ona za tebe napravi malo prostora na svojoj strani postelje još tople od njezina tijela, i ti spavaš blizu nje, vani kiši, a Tata hrče. To hrkanje, ta kiša i Mamina kosa koja miriši na kruh.

Moja prabaka... Voljela bih da sam je mogla poznavati, divljeg konja od žene. Bijaše toliko divlja da se nije željela udati, dok joj moj pradjed nije bacio vreću preko glave i odnio je. Baš tako, kado da je kakva skupocjena svjetiljka. Tako je on to uradio. A priča kaže da mu ona nikad nije oprostila. Cio svoj život bludila je pogledom kroz prozor, onako kako mnoge žene odsjede svoju tugu oslonjene o laktove. Pitam se je li napravila najbolje od onog što je imala ili joj je bilo žao što nije dosegnula sve ono što je željela biti. Esperanza. Ja sam naslijedila njezino ime, ali ne želim naslijediti njezino mjesto pokraj prozora.

Ljudi koji žive u brdima spavaju toliko blizu zvijezda da zaboravljaju na nas koji živimo i previše na zemlji. Oni uopće ne gledaju dolje osim kad žele biti zadovoljni što žive u brdima. Oni nemaju nikakve veze s prošlotjednim smećem ili strahom od štakora. Noć dolazi. Njih ne budi ništa osim vjetra. Jednog dana imat ću svoju kuću, ali neću zaboraviti tko sam ili odakle dolazim.

Po cijeli dan sjedi pokraj prozora i pušta tu španjolsku radioemisiju i pjeva sve nostalgične pjesme o svojoj zemlji glasom koji zvuči kao glas galeba. Dom. Dom. Dom je kuća na fotografiji, ružičasta kuća, ružičasta kao cvijet sljeza s puno začudnog svjetla. Čovjek boji zidove stana ružičasto, ali znate, to nije ista ružičasta. Ona još uvijek uzdiše za svojom ružičastom kućom, a onda mislim plače. I ja bih.

Ne stan. Ne apartman na stražnjoj strani. Ni kuća kakvog muškarca. Ne tatina. Samo moja vlastita kuća. S mojim trijemom i mojim jastukom, s mojim skrletnim petunijama. Mojim knjigama, mojim pričama. Moje dvije cipele što čekaju pokraj postelje. Nikog od koga bih tražila novac. Nikog za kim bih skupljala smeće. Samo kuća tiha poput snijega, moj prostor kamo odlazim, čista kao papir pred pjesmu.

Primjedbe

  1. Sretala sam ovu knjigu na policama knjžnice, s drugom naslovnicom doduše, ali me, moram priznati, naslov odbijao... Nije mi zvučalo kao nešto što bih čitala. Ali, nagovorila si me, budem!
    Što se Meksika tiče, tu nam je negdje znanje, s tim da mislim da znam više o sapunicama od tebe haha, i mene ždere obrva, ali mi je u srcu Otimačica, s vremena na vrijeme si pustim La Usurpadora i pjevam SVE lyricse :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Knjiga je stvarno dirljiva, a procita se uz jednu salicu kave - doslovno!
      Ja sam skroz Ljubavne veze kind of gal - kad su bile aktualne, hodala sam s vrpcama u kosi po skoli zmireci, a frendice,koje nisu bile slijepe jel, vodile su me za ruku :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...