Preskoči na glavni sadržaj

Moj recept protiv starenja

Neki dan me kolegica na kavi iznenadila pitanjem: Koje vi preparate protiv bora koristite? Ne moram ni napomenuti da su sve nazočne tek zašle u tridesete, a da najstarija od nas izgleda kao curica. Zar nam već trebaju preparati protiv bora, pitala sam se dok ju je druga kolegica, očito bolje obrazovana po pitanju kozmetike, upućivala u sve tajne preparativnih pripravaka. Uslijed ovakvih razgovora uvijek se osjećam kao dummie, pa sam po povratku s posla u drogeriji stala iščitavati upute pisane sitnim slovima na raznim pomadicama. S kojom godinom stižu prve bore i je li ikada prerano početi voditi brigu o koži, kako bi ona ostala mladolika? A što je uopće micelarna voda, i koja je razlika između mlijeka za čišćenje i tonika? Razumijem da ovaj čisti, a drugi tonira, no, što to uopće znači? Po čemu se dnevna razlikuje od noćne kreme, i što će se dogoditi ako dnevnu nanesem na lice prije spavanja? Treba li mojoj koži hidratantna krema ili hranjiva? Aaaaaaaaaa! U panici sam zgrabila neku kremicu koja čini kožu svježom (što god to značilo), pa čak i tonik, da se baš malo istoniram (što god to značilo), platila ih ljubaznoj prodavačici koja ni ne sluti da pojma nemam čemu ti preparati uopće služe, i putem kući tek shvatila da sam - blesava. 


Na lice inače nanosim običnu Niveu soft, čiji sadržaj se, doduše, već malo skorio, ne volim se sunčati, i nekako uvijek imam potrebu njegovati duh više nego tijelo (ja sam uvjerena u obratnu mudrost - U zdravom duhu zdravo tijelo), mea culpa. Hm, možda godine nisu samo broj, i možda bih zaista trebala početi voditi brigu o svom najvećem organu - koži - ali, kozmetička nauka je too much za mene, prelijena sam i preškrta za sve te kremice i tinkturice. 


Što se mene tiče, ako pijete puno vode, nekoliko dana u tjednu imate no make up day (probajte na posao otići bez šminke - djeluje oslobađajuće!), jedete šarenu hranu, ali i pečete kolače, ako se igrate s mjehurićima od sapunice, puno pjevate i ljuljate se na ljuljačci, ako crtate i bojate, ako se glupirate, puno se družite, putujete, otkrivate, čitate lijepe knjige i idete u kino, puno se ljubite i puno se smijete - bore nećete imati vremena ni primjetiti! To je moja kozmetika, i nju vam toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...