U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice.
Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u letu, znak na zidu, novu haljinu gospođe Mabel, grumen stakla na plaži, žene u vlaku, par u Park Kewu, zamišlja njihov život, onaj koji se nastavlja nakon susreta s njom.
"Voljela bih nabasati na neki ugodan slijed misli, slijed koji indirektno baca na mene dobro svjetlo, jer takve su najugodnije misli, vrlo česte čak i u dušama skromnih ljudi mišje boje koji zaista vjeruju da ne vole slušati pohvale."
Virginijine su rečenice guste i teško prohodne, dok ih čitam, zapinjem - kao da koračam kroz potok melase. Osim toga, kad god čitam nešto Virginijino, ona me zanima više nego njezin tekst - to i jest razlog zašto sam si lani za rođendan poželjela njezin dnevnik, kojeg sam onda, dobivši ga od kolegica, namjerno gurnula u zaborav police kraj prozora. Istina jest - čovjek se boji zaviriti u dnevnik nekoga za koga zna da se borio sam sa sobom, jer mogao bi se prepoznati već na prvoj stranici, a što onda? No, nakon oluje, i nakon kratkih priča, "Dnevnik spisateljice" zaživio je u mojim rukama.
Dnevničku zbirku pripremio je njezin suprug, Leonard Woolf, dvije godine nakon što su ju pronašli u rijeci Ouse, pa ju objavio u Hogarth Pressu, izdavačkoj kući koju je osnovao s Virginijom 1917. Pročešljao je 26 sveska njezinog dnevnika i izdvojio zapise koji se tiču pisanja, sirovina njezine umjetnosti, prizora i ljudi, ali i knjiga koje čita. Jer Virginia je strastvena čitateljica i kritičarka - divi se Byronu, Miltonu, Proustu, a Joycea zove sebeljubnim samoukim radnikom (za "Uliks" se pita sljedeće: "Kad se meso može skuhati, čemu ga jesti prijesno?"). Prijateljuje s E.M.Forsterom, posjećuje Thomasa Hardyja, poznaje Aldousa Huxleya - živi čarobnim životom!
"Sad poeziju želim, pa ispaštam kao pripit mornar pred gostionicom... Više ne ulažem previše truda da opišem njive i skupine žetelica u komotno plavom i crvenom ni zagledane djevojčice u žutim opravama. Ali nisu moje oči krive: dok sam se neku večer vraćala iz Charlestona, opet su mi se svi nervi napeli, zažarili se, naelektrizirali (kako se ono kaže?) od čiste ljepote - ljepote preobilne i zadivljujuće. I to te gotovo rasrdi, jer nemoguće je sve uhvatiti i sve zadržati u trenutku. Postane silno zanimljivo napredovati kroz život kad u prolazu pokušavaš zahvatiti sve onako kako se odvija."
Istina jest, čitanje "Dnevnika spisateljice" pretvorilo se u neverending projekt - tekst me isrcpljuje, a onda, opet, i tiče me se. Dnevnički zapisi generalno nisu page-turneri pa sam nevoljko čitala zapise o ljudima iz njezinog života - radovala sam se jedino stranicama na kojima je zabilježena ta mala iskra, ta mala ideja koja se promalja u roman, roman koji postaje klasik čiji utjecaj i danas prepoznajemo u književnosti. Te su mi iskrene bile itekako poznate - svjesno ih godinama otresam sa svog tijela, nisam spremna izdvojiti vrijeme za njih, nisam spremna krasti od svog dana, od svoje obitelji, radi nečega što samo meni ima smisla. Onaj tko piše zna da je pisanje usamljenička aktivnost - pisanje je nešto o čemu uglavnom nemam s kime razgovarati (ipak, hvala Anici na konkretnoj inspiraciji, Ivi na ohrabrenju), zato i iščitavam eseje pisaca, čitam njihove dnevnike. S vremenom, počela me Virginia frustrirati, jer činjenica je da je ona privilegirana žena iz visokog društva koja ima svo vrijeme svijeta. Kućanski poslovi, odgoj djece, četrdesetosatno radno vrijeme, problemi svijeta za nju ne postoje. Nju nosi "melankolična rijeka", a moj se um opire prepustit joj se, osjetiti "skliskost duše" koja se vrpolji između redaka njezinih nemirnih rečenica (neprestano važem, neprestano se pitam mogu li si to priuštiti).
Navika pisanja dnevnika za nju je dobra praksa, "opušta ligamente". Ona ga piše imajući pedesetogodišnju sebe na umu. Pisanje "Dana i noći" pričinja joj osobito zadovoljstvo, a dok piše o tom procesu, pita se hoće li doći vrijeme kad će moći podnijeti čitanje vlastitog otisnutog teksta, a da ne pocrveni - drhteći i želeći se skriti. S uzbuđenjem čeka objavljivanje nove knjige, "Noć i dan", kojeg svi ispoređuju s prvim romanom, "Izlaskom na pučinu". Zanimaju ju kritike, iako je svjesna da ometaju, "vraćaju pogled unatrag". Nakon par godina, razočaranje joj postaje poticajno. "Sati", kako je prvotno zvana "Gospođa Dalloway", pokazuju joj se kao jedna od njezinih "najmučnijih i najtvrdoglavijih knjiga" - puno nade i napora ulaže u nju. Kad započne pisati "Svjetionik", kaže - "kroz cijelu će se knjigu čuti more". Slatke su to zanimljivosti koje opisuju život stvarateljice, koje su me naposljetku nadahnule da po prvi put u svom životu svoj tekst pošaljem na natječaj za kratku priču.
"Vrijedi spomenuti, da se uzme u obzir ubuduće, da se kreativna snaga, koja tako ugodno usključa na početku nove knjige, s vremenom stiša, i nastavak je odmjereniji. Uvuku se sumnje. Onda slijedi rezignacija. Najviše te drže odluka da se ne predaš i osjećaj da se tu nešto oblikuje. Pomalo sam tjeskobna. Kako provesti ovu zamisao? Čim se baciš na posao, otisneš se u prirodu koja se do maloprije prostirala pred tobom. U ovu bilježnicu želim pisati samo ono što mi pričinja zadovoljstvo. Ali pisati je uvijek teško."
Dok sam čitala na klupi u parku, prišao mi je pas starijeg gospodina i bacio mi lopticu. Nisam bila zainteresirana za igru, ali spremno sam pokazala naslovnicu gospodinu kojeg je zanimalo što čitam. "Ako je te dnevnike pisala potkraj života, imala je štošta pisati..." misleći zacijelo na njezino mentalno zdravlje i tragičan kraj. Rekla sam mu da je dnevnik počela pisati relativno mlada (khm, khm, u mojim godinama), i da ga je pisala dvadeset godina, silno mu želeći reći da dnevnik nije pisan tonom kojeg mora da svi očekuju. Ovaj dnevnik djelo je vedre žene - na momente me podsjeća na dnevnik Ivane Brlić Mažuranić, još jedne heroine koju je bolest navela na tragičan kraj. Virginia je književnosti žedna prgavica koja prepoznaje ljepotu u šalici čaja, u posjetu knjižari, u Shakespearovim dramama (kao dvadesetogodišnjakinja u njima nije znala uživati!), ona grli tu krhku dušu, osluškuje ju, bez straha, bez očaja.
"Evo načina da se lako vratiš pisanju. Prvo lagana tjelovježba na zraku. Drugo, čitanje dobre književnosti. Pogrešno je misliti da se od sirove materije može proizvesti književnost. Treba izaći iz života - da, zato mi se toliko nije svidio Sydneyjev upad - treba iz sebe izvući van; vrlo vrlo zgusnuti, sve u jednu točku, ne izvlačiti iz rasutih dijelova sebe, živjeti u mozgu. Sydney dođe, i ja sam Virginia; kad pišem, samo sam čuvstvo. Ponekad volim biti Virginia, ali samo kad sam raspršena i raznovrsna i društvena. Sada, dokle god smo ovdje, voljela bih biti smao čuvstvo."
Ponekad ne piše tjednima, bolest ju baci u krevet, ali njezine misli nisu misli o nemoći, tek melankoliji, nezaobilazne na životnom putu svakog čovjeka koji promišlja o vlastitom bitku i bivanju, ali i o životnim strujama uz koje - ili protiv kojih - nastoji plivati. Nemirna je tražiteljica, neprestano nešto traži - "Hoću li umrijeti prije negoli to pronađem?" - ali neumorna u svom pisanju. "Kad se odmorim, stare će mi ideje doći kao i obično; i djelovat će svježije, važnije nego ikad; i opet ću se otisnuti, osjećajući onaj nesvakidašnji ushit, onaj žar i žudnju za stvaranjem - što je čudno ako je ono što stvaram sasvim loše, a nije da ne bi moglo biti." Čitanje "Dnevnika spisateljice" ogoljava proces pisanja i, iako Virginija ima vrijeme, i vlastitu sobu (ima svoju izdavačku kuću, damn it!), ona ima vjeru u sebe i u svoje ideje, a to je ono što ovaj "Dnevnik" čini poslasticom za onoga tko se pisanju divi, tko ga ne shvaća olako, kome je pisanje potreba, tko uživa u biranju riječi, koji vidi igru u premetanju riječi u rečenici, tko čezne za razgovorom o toj nimalo čarobnoj proceduri koja ždere vrijeme, a hrani ljudsko u nama, za onoga tko je - pomalo nalik meni.
"A zapravo je jedini uzbudljivi život onaj izmaštani. Čim jednom pokrenem kotačiće u glavi, nije mi stalo do novca, ni haljine, čak ni ormara, kreveta u Rodmellu ili kauča."
Keksići od lavande
320 g oštrog brašna
200 g maslaca (sobna temperatura)
100 g šećera u prahu
1 jaje
2 žličice suhih cvjetova lavande (sitno mljevenih u mlincu za kavu)
Prstohvat soli
Ribana korica jednog limuna
Miksaj prvo lavandu i maslac, dodaj šećer, jaje i ostatak sastojaka. Poveži sve u tijesto (mekano je), oblikuj u kuglice težine 25 g, peci na 180 stupnjeva 20 min.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)