Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele?

Čitala sam o još jednoj ženi koju nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu. 

U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi Albert. "Kada nisam s tobom, osjećam se kao da nisam potpun. Kada sjedim, želim hodati; kada hodam, jedva čekam da se vratim kući; kada se zabavljam, želim učiti; kada učim, ne mogu sjediti na miru i koncentrirati se; i kada idem spavati, nisam zadovoljan time kako sam proveo dan", pisao je Einstein svojoj Milevi oko 1900. godine. Njihova ljubav bila je fatalna - ali samo za Milevu koja se od njenog kraha nikada nije oporavila. Gubitak prve kćeri Lieserl, čije rođenje je i zaustavilo Milevin studij i znanstveno napredovanje, bolest mlađeg sina, razvod od Einsteina - nesretni se niz okolnosti nastavljao unedogled, ne dopuštajući nekad genijalnoj, a sada boležljivoj i krhkoj Milevi da se uhvati u koštac sa životom. Iako su mnogi govorili da je za fiziku talentiranija od Einsteina te da mu je bila suradnica na početku karijere, Milevino ime nije potpisano niti ispod ijednog znanstvenog rada, nalazimo je tek kao autoricu pisama koja su nakon nekoliko desetljeća dospjela u javnost i otkrila sve nijanse njihovog braka.

I možda će netko priču o njoj smatrati pričom upozorenja za sve žene koje i pomišljaju o napuštanju karijere zbog obitelji, možda će ju netko smatrati jadnicom bez karaktera, ali ja je vidim kao gospodaricu njezine sudbine. I radije bih izabrala njene cipele, nego bezosjećajno zanemarivanje koje je Einstein izabrao u ophođenju sa svojom obitelji. Zadužio je čovječanstvo, ali nanio je bol generacijama svojih potomaka, i pred Milevu stavio težak izbor. Ipak, izbora je imala, za razliku od mnogih žena. I moja mama izabrala je obitelj i prestala raditi kao medicinska sestra. Svakog dana kuhala nam je i spremala, uzgajala domaće voće i povrće, brinula se uvijek da naša kuća bude vesela, puna knjiga, kolača, glazbe i cvijeća. Bila je tu kad bismo odlazili i dočekivala nas kad bismo se vraćali. Bilo je sigurno trenutaka kada je posumnjala u svoj izbor, kad se osjećala financijski ovisnom o ocu, kad se osjećala profesionalno neispunjenom i kad je bila iscrpljena noseći sve nas na leđima. Ali, ja sam joj zbog njenog izbora zahvalna - zbog nje sam ja danas ovakva kakva jesam, i zbog nje se uvijek trudim biti bolja. Završila sam fakultet, položila pravosudni ispit i volim svoj posao, ali u mnogočemu nikada neću biti kao moja majka. Možda Mileva nije bila snažna kao moja mama, a možda su odluke koje je donijela ravne igranju ruskog ruleta - nekad ti se posreći, a nekada te život dokrajči. Kako bilo, ne mogu je osuđivati jer, koliko god mi bile emancipirane, da nas netko suoči s izborom, svaka od nas odabrala bi obitelj - jer obitelj se voli bezuvjetno, potpuno, zastrašujuće. 

Zar ne?

Međutim, koliko god se uvjeravala da sam spremna na sve, na dobro i zlo, zdravlje i bolest, nekako se nadam da se pred takvim izborima neću naći jer moj stein je muškarac koji me svakog dana tjera da zakoračim naprijed, pa uz njega o tuzi doista mogu samo teoretizirati.

"Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena."

"Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla."

"Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma."

"Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine."

"Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to,govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu."

"Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim."