Preskoči na glavni sadržaj

O neslomljivom duhu jednog dječaka

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima.

Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek znam žaliti, ma kako uopće imam obraza ikada pomisliti da nisam najbogatija i najsretnija osoba na svijetu?



Priča o Martinu Pistoriusu (nije u srodstvu s onim olimpijcem koji si je ustrijelio djevojku) najnevjerojatnija je priča koju sam ikada pročitala. S dvanaest godina Martin se našao u komi, i nitko nije znao uzrok tome. Njegovo tijelo jednostavno mu je otkazalo poslušnost. A onda se dogodilo nešto još gore - probudio se u istom tom tijelu. Probudio se i bio svjestan svega - ljudi oko sebe, zvukova, boja, osjećaja, tereta kojeg je prestavljao svojim roditeljima - samo to nikome nije mogao reći. Bio je zatočen u tijelu koje je nijemo ležalo, koje se nije moglo pokrenuti, kojim nije mogao upravljati - sve dok njegovateljica koja je, čak i nakon što su njegovi roditelji prestali vjerovati u njegov oporavak, u njegovim očima vidjela čovjeka - strpljivog, ali uplašenog čovjeka.

Njegov život bio je ispunjen tišinom, zlostavljanjima osoblja domova u kojima je boravio, raskolom njegove obitelji, slomljenim srcem, ali on se nije pokolebao - učio je o ljudskim odnosima, o ljubavi, o Bogu slušajući druge. Bio je duh u tuđim životima, dječak kojeg su njegovi roditelji izgubili, i bio je najusamljeniji usamljenik na svijetu. Ipak, nakon nevjerojatnog oslobođenja iz neposlušnog tijela, smogao je dovoljno hrabrosti i upornosti da završi fakultet, zaposli se, pa i oženi ženom svojih snova - usprkos vezanosti za invalidska kolica i računalo pomoću kojeg se i danas sporazumijeva s ljudima.

Ako ste ikada pomislili da je život osoba s ograničenjima manje vrijedan, ako ste se ikada posumnjali u vrijednost malih djela koja se čine s puno ljubavi, ili, ako ste ikada nedovoljno cijenili svoje slobode i sposobnosti, pročitajte knjigu Dječak duh i uvjerite se, još jednom, u moć roditeljske ljubavi i požrtvovnosti, u pružanje nade malenim gestama i u neslomljivost ljudskog duha.


"Tatina je vjera u mene snažna, odolijeva svim kušnjama te mislim da nikada nije ni nestala u potpunosti. Sjeme te vjere posađeno je prije mnogo godina kada je tata sreo muškarca koji se oporavio od dječje paralize. Trebalo mu je skoro deset godina da se oporavi, no njegovo iskustvo uvjerilo je tatu da je sve moguće. Svakog je dana tata dokazivao sovju vjeru u mene čineći mala djela: hranio me i prao, odijevao i podizao, ustajao svaka dva sata noću kako bi okrenuo moje mirno tijelo."


"Saznao sam da se žene u razgovoru iznova vraćaju na tri teme: muževi, koji su obično veliko razočaranje; djeca, koja su divna, i kilogrami, kojih uvijek imaju previše. Ne shvaćam probleme koje imaju sa supruzima, no uvijek se ražalostim kada čujem kako stalno broje kalorije. Čini se da žene misle da će biti sretnije ako odu na dijetu, no iz iskustva znam da to nije točno. Ustvari, sa sigurnošću mogu reći da što manje jedu, to su mrzovoljnije."


"Jednu svađu neću nikada zaboraviti jer nakon što je tata izjurio van, mama je ostala ležati na podu i plakala. Kršila je rukama i jaukala. Osjetio sam bol kako izlazi iz nje: izgledala je tako usamljenos, tako zbunjeno i očajno. Želio sam je utješiti, ustati iz invalidskih kolica i ostaviti iza sebe ovu ljušturu od tijela koja je uzrokovala toliko patnje. Mama me pogledala. Oči su joj bile pune suza. "Moraš umrijeti", rela je tiho dok je gledala u mene. "Moraš umrijeti." Ostatak svijeta činio se toliko udaljenim kada je izrekla te riječi. Isprazno sam zurio kad je ustala i ostavila me samog u sobi. Želio sam ispuniti njezinu želju. Želio sam napustiti svoj život, jer nisam mogao podniejti riječi koje je izrekla."


"Osjećao sam užas dok je more obavijalo moja stopala i noge. Bio sam uvjeren da će me more odnijeti i da ću mu se morati prepustiti. Odjednom sam osjetio kako se tata nagnuo bliže prema meni. "Misliš li stvarno da bih te pustio?" vikao je pokušavajući nadjačati šum valova. "Misliš li stvarno da bih nakon svih ovih godina sada dopustio da ti se nešto dogodi?" "Ovdje sam, Martine. Držim te. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ne trebap se bojati." U tom trenutku dok su me očeve ruke držale uspravno i snažno me pridržavale, znao sam da je njegova ljubav dovoljno jaka da me zaštiti od oceana."


"Činilo se kao da je vrijeme stalo dok su se Henk i Arrietta smiješili jedno drugome. Znao sam da gledam nešto novo; tajni svijet odraslih za koji sam sumnjao da postoji kako sam odrastao."
"Jedina osoba s kojom sam razgovarao bio je Bog, ali on nije bio dio mog svijeta mašte. Bog je bio stvaran i osjećao sam ga u sebi kako me smiruje i ohrabruje.... Bog i ja nismo razgovarali o važnim stvarima u životu - nismo vodili filozofske rasprave ili se svađali o vjeri - neprekidno sam razgovarao s Njime jer sam znao da dijelimo nešto važno. Nisam imao dokaza da On postoji, no svjedno sam vjerovao u Njega jer sam znao da je stvaran. A Bog je vjerovao u mene. Za razliku od ljudi, On nije trebao dokaz kako bi znao da ja postojim - On je znao da postojim."

"Nisam znao što mi je svaki od neznanaca dao, sve dok jedan od njih nije dotaknuo moje slomljeno, svinuto, beskorisno tijelo i shvatio sam da nisam toliko odvratan. Tada sam shvatio da nas obitelji mogu podići kada padnemo, ali neznanci nas mogu spasiti -čak i ako ne znaju da to čine."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...