Preskoči na glavni sadržaj

O neslomljivom duhu jednog dječaka

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima.

Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek znam žaliti, ma kako uopće imam obraza ikada pomisliti da nisam najbogatija i najsretnija osoba na svijetu?



Priča o Martinu Pistoriusu (nije u srodstvu s onim olimpijcem koji si je ustrijelio djevojku) najnevjerojatnija je priča koju sam ikada pročitala. S dvanaest godina Martin se našao u komi, i nitko nije znao uzrok tome. Njegovo tijelo jednostavno mu je otkazalo poslušnost. A onda se dogodilo nešto još gore - probudio se u istom tom tijelu. Probudio se i bio svjestan svega - ljudi oko sebe, zvukova, boja, osjećaja, tereta kojeg je prestavljao svojim roditeljima - samo to nikome nije mogao reći. Bio je zatočen u tijelu koje je nijemo ležalo, koje se nije moglo pokrenuti, kojim nije mogao upravljati - sve dok njegovateljica koja je, čak i nakon što su njegovi roditelji prestali vjerovati u njegov oporavak, u njegovim očima vidjela čovjeka - strpljivog, ali uplašenog čovjeka.

Njegov život bio je ispunjen tišinom, zlostavljanjima osoblja domova u kojima je boravio, raskolom njegove obitelji, slomljenim srcem, ali on se nije pokolebao - učio je o ljudskim odnosima, o ljubavi, o Bogu slušajući druge. Bio je duh u tuđim životima, dječak kojeg su njegovi roditelji izgubili, i bio je najusamljeniji usamljenik na svijetu. Ipak, nakon nevjerojatnog oslobođenja iz neposlušnog tijela, smogao je dovoljno hrabrosti i upornosti da završi fakultet, zaposli se, pa i oženi ženom svojih snova - usprkos vezanosti za invalidska kolica i računalo pomoću kojeg se i danas sporazumijeva s ljudima.

Ako ste ikada pomislili da je život osoba s ograničenjima manje vrijedan, ako ste se ikada posumnjali u vrijednost malih djela koja se čine s puno ljubavi, ili, ako ste ikada nedovoljno cijenili svoje slobode i sposobnosti, pročitajte knjigu Dječak duh i uvjerite se, još jednom, u moć roditeljske ljubavi i požrtvovnosti, u pružanje nade malenim gestama i u neslomljivost ljudskog duha.


"Tatina je vjera u mene snažna, odolijeva svim kušnjama te mislim da nikada nije ni nestala u potpunosti. Sjeme te vjere posađeno je prije mnogo godina kada je tata sreo muškarca koji se oporavio od dječje paralize. Trebalo mu je skoro deset godina da se oporavi, no njegovo iskustvo uvjerilo je tatu da je sve moguće. Svakog je dana tata dokazivao sovju vjeru u mene čineći mala djela: hranio me i prao, odijevao i podizao, ustajao svaka dva sata noću kako bi okrenuo moje mirno tijelo."


"Saznao sam da se žene u razgovoru iznova vraćaju na tri teme: muževi, koji su obično veliko razočaranje; djeca, koja su divna, i kilogrami, kojih uvijek imaju previše. Ne shvaćam probleme koje imaju sa supruzima, no uvijek se ražalostim kada čujem kako stalno broje kalorije. Čini se da žene misle da će biti sretnije ako odu na dijetu, no iz iskustva znam da to nije točno. Ustvari, sa sigurnošću mogu reći da što manje jedu, to su mrzovoljnije."


"Jednu svađu neću nikada zaboraviti jer nakon što je tata izjurio van, mama je ostala ležati na podu i plakala. Kršila je rukama i jaukala. Osjetio sam bol kako izlazi iz nje: izgledala je tako usamljenos, tako zbunjeno i očajno. Želio sam je utješiti, ustati iz invalidskih kolica i ostaviti iza sebe ovu ljušturu od tijela koja je uzrokovala toliko patnje. Mama me pogledala. Oči su joj bile pune suza. "Moraš umrijeti", rela je tiho dok je gledala u mene. "Moraš umrijeti." Ostatak svijeta činio se toliko udaljenim kada je izrekla te riječi. Isprazno sam zurio kad je ustala i ostavila me samog u sobi. Želio sam ispuniti njezinu želju. Želio sam napustiti svoj život, jer nisam mogao podniejti riječi koje je izrekla."


"Osjećao sam užas dok je more obavijalo moja stopala i noge. Bio sam uvjeren da će me more odnijeti i da ću mu se morati prepustiti. Odjednom sam osjetio kako se tata nagnuo bliže prema meni. "Misliš li stvarno da bih te pustio?" vikao je pokušavajući nadjačati šum valova. "Misliš li stvarno da bih nakon svih ovih godina sada dopustio da ti se nešto dogodi?" "Ovdje sam, Martine. Držim te. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ne trebap se bojati." U tom trenutku dok su me očeve ruke držale uspravno i snažno me pridržavale, znao sam da je njegova ljubav dovoljno jaka da me zaštiti od oceana."


"Činilo se kao da je vrijeme stalo dok su se Henk i Arrietta smiješili jedno drugome. Znao sam da gledam nešto novo; tajni svijet odraslih za koji sam sumnjao da postoji kako sam odrastao."
"Jedina osoba s kojom sam razgovarao bio je Bog, ali on nije bio dio mog svijeta mašte. Bog je bio stvaran i osjećao sam ga u sebi kako me smiruje i ohrabruje.... Bog i ja nismo razgovarali o važnim stvarima u životu - nismo vodili filozofske rasprave ili se svađali o vjeri - neprekidno sam razgovarao s Njime jer sam znao da dijelimo nešto važno. Nisam imao dokaza da On postoji, no svjedno sam vjerovao u Njega jer sam znao da je stvaran. A Bog je vjerovao u mene. Za razliku od ljudi, On nije trebao dokaz kako bi znao da ja postojim - On je znao da postojim."

"Nisam znao što mi je svaki od neznanaca dao, sve dok jedan od njih nije dotaknuo moje slomljeno, svinuto, beskorisno tijelo i shvatio sam da nisam toliko odvratan. Tada sam shvatio da nas obitelji mogu podići kada padnemo, ali neznanci nas mogu spasiti -čak i ako ne znaju da to čine."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...