Preskoči na glavni sadržaj

O neslomljivom duhu jednog dječaka

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima.

Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek znam žaliti, ma kako uopće imam obraza ikada pomisliti da nisam najbogatija i najsretnija osoba na svijetu?



Priča o Martinu Pistoriusu (nije u srodstvu s onim olimpijcem koji si je ustrijelio djevojku) najnevjerojatnija je priča koju sam ikada pročitala. S dvanaest godina Martin se našao u komi, i nitko nije znao uzrok tome. Njegovo tijelo jednostavno mu je otkazalo poslušnost. A onda se dogodilo nešto još gore - probudio se u istom tom tijelu. Probudio se i bio svjestan svega - ljudi oko sebe, zvukova, boja, osjećaja, tereta kojeg je prestavljao svojim roditeljima - samo to nikome nije mogao reći. Bio je zatočen u tijelu koje je nijemo ležalo, koje se nije moglo pokrenuti, kojim nije mogao upravljati - sve dok njegovateljica koja je, čak i nakon što su njegovi roditelji prestali vjerovati u njegov oporavak, u njegovim očima vidjela čovjeka - strpljivog, ali uplašenog čovjeka.

Njegov život bio je ispunjen tišinom, zlostavljanjima osoblja domova u kojima je boravio, raskolom njegove obitelji, slomljenim srcem, ali on se nije pokolebao - učio je o ljudskim odnosima, o ljubavi, o Bogu slušajući druge. Bio je duh u tuđim životima, dječak kojeg su njegovi roditelji izgubili, i bio je najusamljeniji usamljenik na svijetu. Ipak, nakon nevjerojatnog oslobođenja iz neposlušnog tijela, smogao je dovoljno hrabrosti i upornosti da završi fakultet, zaposli se, pa i oženi ženom svojih snova - usprkos vezanosti za invalidska kolica i računalo pomoću kojeg se i danas sporazumijeva s ljudima.

Ako ste ikada pomislili da je život osoba s ograničenjima manje vrijedan, ako ste se ikada posumnjali u vrijednost malih djela koja se čine s puno ljubavi, ili, ako ste ikada nedovoljno cijenili svoje slobode i sposobnosti, pročitajte knjigu Dječak duh i uvjerite se, još jednom, u moć roditeljske ljubavi i požrtvovnosti, u pružanje nade malenim gestama i u neslomljivost ljudskog duha.


"Tatina je vjera u mene snažna, odolijeva svim kušnjama te mislim da nikada nije ni nestala u potpunosti. Sjeme te vjere posađeno je prije mnogo godina kada je tata sreo muškarca koji se oporavio od dječje paralize. Trebalo mu je skoro deset godina da se oporavi, no njegovo iskustvo uvjerilo je tatu da je sve moguće. Svakog je dana tata dokazivao sovju vjeru u mene čineći mala djela: hranio me i prao, odijevao i podizao, ustajao svaka dva sata noću kako bi okrenuo moje mirno tijelo."


"Saznao sam da se žene u razgovoru iznova vraćaju na tri teme: muževi, koji su obično veliko razočaranje; djeca, koja su divna, i kilogrami, kojih uvijek imaju previše. Ne shvaćam probleme koje imaju sa supruzima, no uvijek se ražalostim kada čujem kako stalno broje kalorije. Čini se da žene misle da će biti sretnije ako odu na dijetu, no iz iskustva znam da to nije točno. Ustvari, sa sigurnošću mogu reći da što manje jedu, to su mrzovoljnije."


"Jednu svađu neću nikada zaboraviti jer nakon što je tata izjurio van, mama je ostala ležati na podu i plakala. Kršila je rukama i jaukala. Osjetio sam bol kako izlazi iz nje: izgledala je tako usamljenos, tako zbunjeno i očajno. Želio sam je utješiti, ustati iz invalidskih kolica i ostaviti iza sebe ovu ljušturu od tijela koja je uzrokovala toliko patnje. Mama me pogledala. Oči su joj bile pune suza. "Moraš umrijeti", rela je tiho dok je gledala u mene. "Moraš umrijeti." Ostatak svijeta činio se toliko udaljenim kada je izrekla te riječi. Isprazno sam zurio kad je ustala i ostavila me samog u sobi. Želio sam ispuniti njezinu želju. Želio sam napustiti svoj život, jer nisam mogao podniejti riječi koje je izrekla."


"Osjećao sam užas dok je more obavijalo moja stopala i noge. Bio sam uvjeren da će me more odnijeti i da ću mu se morati prepustiti. Odjednom sam osjetio kako se tata nagnuo bliže prema meni. "Misliš li stvarno da bih te pustio?" vikao je pokušavajući nadjačati šum valova. "Misliš li stvarno da bih nakon svih ovih godina sada dopustio da ti se nešto dogodi?" "Ovdje sam, Martine. Držim te. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ne trebap se bojati." U tom trenutku dok su me očeve ruke držale uspravno i snažno me pridržavale, znao sam da je njegova ljubav dovoljno jaka da me zaštiti od oceana."


"Činilo se kao da je vrijeme stalo dok su se Henk i Arrietta smiješili jedno drugome. Znao sam da gledam nešto novo; tajni svijet odraslih za koji sam sumnjao da postoji kako sam odrastao."
"Jedina osoba s kojom sam razgovarao bio je Bog, ali on nije bio dio mog svijeta mašte. Bog je bio stvaran i osjećao sam ga u sebi kako me smiruje i ohrabruje.... Bog i ja nismo razgovarali o važnim stvarima u životu - nismo vodili filozofske rasprave ili se svađali o vjeri - neprekidno sam razgovarao s Njime jer sam znao da dijelimo nešto važno. Nisam imao dokaza da On postoji, no svjedno sam vjerovao u Njega jer sam znao da je stvaran. A Bog je vjerovao u mene. Za razliku od ljudi, On nije trebao dokaz kako bi znao da ja postojim - On je znao da postojim."

"Nisam znao što mi je svaki od neznanaca dao, sve dok jedan od njih nije dotaknuo moje slomljeno, svinuto, beskorisno tijelo i shvatio sam da nisam toliko odvratan. Tada sam shvatio da nas obitelji mogu podići kada padnemo, ali neznanci nas mogu spasiti -čak i ako ne znaju da to čine."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...