Preskoči na glavni sadržaj

Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele?


Čitala sam o još jednoj ženi koju nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu. 

U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi Albert. "Kada nisam s tobom, osjećam se kao da nisam potpun. Kada sjedim, želim hodati; kada hodam, jedva čekam da se vratim kući; kada se zabavljam, želim učiti; kada učim, ne mogu sjediti na miru i koncentrirati se; i kada idem spavati, nisam zadovoljan time kako sam proveo dan", pisao je Einstein svojoj Milevi oko 1900. godine. Njihova ljubav bila je fatalna - ali samo za Milevu koja se od njenog kraha nikada nije oporavila. Gubitak prve kćeri Lieserl, čije rođenje je i zaustavilo Milevin studij i znanstveno napredovanje, bolest mlađeg sina, razvod od Einsteina - nesretni se niz okolnosti nastavljao unedogled, ne dopuštajući nekad genijalnoj, a sada boležljivoj i krhkoj Milevi da se uhvati u koštac sa životom. Iako su mnogi govorili da je za fiziku talentiranija od Einsteina te da mu je bila suradnica na početku karijere, Milevino ime nije potpisano niti ispod ijednog znanstvenog rada, nalazimo je tek kao autoricu pisama koja su nakon nekoliko desetljeća dospjela u javnost i otkrila sve nijanse njihovog braka.


I možda će netko priču o njoj smatrati pričom upozorenja za sve žene koje i pomišljaju o napuštanju karijere zbog obitelji, možda će ju netko smatrati jadnicom bez karaktera, ali ja je vidim kao gospodaricu njezine sudbine. I radije bih izabrala njene cipele, nego bezosjećajno zanemarivanje koje je Einstein izabrao u ophođenju sa svojom obitelji. Zadužio je čovječanstvo, ali nanio je bol generacijama svojih potomaka, i pred Milevu stavio težak izbor. Ipak, izbora je imala, za razliku od mnogih žena. I moja mama izabrala je obitelj i prestala raditi kao medicinska sestra. Svakog dana kuhala nam je i spremala, uzgajala domaće voće i povrće, brinula se uvijek da naša kuća bude vesela, puna knjiga, kolača, glazbe i cvijeća. Bila je tu kad bismo odlazili i dočekivala nas kad bismo se vraćali. Bilo je sigurno trenutaka kada je posumnjala u svoj izbor, kad se osjećala financijski ovisnom o ocu, kad se osjećala profesionalno neispunjenom i kad je bila iscrpljena noseći sve nas na leđima. Ali, ja sam joj zbog njenog izbora zahvalna - zbog nje sam ja danas ovakva kakva jesam, i zbog nje se uvijek trudim biti bolja. Završila sam fakultet, položila pravosudni ispit i volim svoj posao, ali u mnogočemu nikada neću biti kao moja majka. Možda Mileva nije bila snažna kao moja mama, a možda su odluke koje je donijela ravne igranju ruskog ruleta - nekad ti se posreći, a nekada te život dokrajči. Kako bilo, ne mogu je osuđivati jer, koliko god mi bile emancipirane, da nas netko suoči s izborom, svaka od nas odabrala bi obitelj - jer obitelj se voli bezuvjetno, potpuno, zastrašujuće. 

Zar ne?

Međutim, koliko god se uvjeravala da sam spremna na sve, na dobro i zlo, zdravlje i bolest, nekako se nadam da se pred takvim izborima neću naći jer moj stein je muškarac koji me svakog dana tjera da zakoračim naprijed, pa uz njega o tuzi doista mogu samo teoretizirati.

"Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena."

"Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla."

"Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma."

"Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine."

"Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to,govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu."

"Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim." 



Primjedbe

  1. Predivno si napisala ovaj post i prenijela bas bit svega. Svaka cast! U mnogim opisima sam se pronasla 😢

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti! Često mislim da je žena ženi vuk, i baš me rastuži kad shvatim da smo sličnije nego što bismo htjele priznati!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...