Preskoči na glavni sadržaj

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da. 

Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr.

Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu biti bolja mama.

"Ti si moje sve. Roditelj kakav želim postati, dijete kakvo se nadam odgojiti" napisala je Einat Nathan, izraelska autorica, inače pravnica (hm, zanimljivo!), savjetnica za roditeljstvo i majka petero djece. Na samom početku ova supermama govori o svom iskustvu majčinstva, traumama koje su je učinile zahvalnom, ali i o činjenici da danas ugađamo svojoj djeci više nego se nama ugađalo, uvjereni da imamo kontrolu nad svojim i njihovim životom.

"...ovisimo o njima i njihovu ponašanju. Mi zapravo nemamo kontrolu."


Einat Nathan ne vjeruje u savršeno roditeljstvo, dapače, uspoređuje roditeljstvo s bungee jumpingom (zastrašujuće iskustvo popraćeno kratkim trenutkom radosti), ne jamči besprijekoran odgoj, ali čitatelja uspijeva uvjeriti da su jedino što možemo kontrolirati odnosi u našoj obitelji, koje možemo poboljšati uz malo truda, i malo osluškivanja.

Moram reći, ja sam turbo loša u osluškivanju svoje djece. Umorna sam od osluškivanja i razumijevanja - samo želim da me poslušaju, damn it! Da učine što im se kaže, da odgovore kad ih se nešto pita, da ne moramo svako jutro pregovarati do iznemoglosti, da ne moram hodati po jajima nakon napornog dana, znajući da su umorni i da će ih svaka sitnica izbaciti iz takta! Da bar jedan dan prođe bez natezanja, bez galame, bez tog osjećaja krivnje i neuspjeha! Da bar jedan dan nisam mama, uhvatim se u maštanju.


"Djeca su čista radost, u mom srcu nema sumnje u to, ali nema sumnje ni da nastaje jaz između mašte i stvarnosti čim otvore oči."

Za razliku od drugih knjiga o majčinstvu, knjiga Einat Nathan o ulozi majke progovara vjerodostojno - ona ne krije da djeca otkrivaju naše nesavršenosti, da nas iscrpljuju, da lome naš ego i provociraju nas, a da mi nasjedamo na njihove provokacije. Ona govori o tjeskobi zbog koje preuzimamo kontrolu nad stvarima koje ne bi trebale biti u našoj nadležnosti, ona podsjeća da djeci trebamo prepustiti njihove obveze, da trebamo poslušati njihove ideje, da ih ne bismo trebali kritizirati i imati od njih veća očekivanja nego od sebe samih.

"Ti si najgorija mama na svijetu", kaže mi Juraj kad mu želim isprati zelembaće iz nosa fiziološkom otopinom ili kad mu ne dopuštam da u vrtić ide u majici kratkih rukava, dok vani liju kiše jesenje. Koliko god ja bila uvjerena da navedeno radim za njegovo dobro, njegove riječi gotovo uvijek me ubiju u pojam. Po Einat Nathan, moramo djeci dopustiti izljev negativnih emocija, ali ne bismo trebali pretvarati situaciju u osobnu dramu iz koje će naša djeca učiti o granicama. Sve to ima logike, ali vidjeti tu ideju na papiru učinilo mi se revolucionalnim - pročitala sam deseto poglavlje nekoliko puta, ali još uvijek nisam uvjerena da ga mogu rekonstruirati u svom kućanstvu.

"Kako primiti svu tu toksičnost a da se pritom ne raspadnemo? Kako dopustiti negativnim emocijama da izađu i biti svjestan da nisu protiv nas?"

Pedesetak kratkih i konciznih poglavlja iz autoričina života, privatnog i profesionalnog, suočava čitatelja s jutarnjim i večernjim ritualima tijekom kojih se učimo strpljivosti, s trenucima svađa s partnerom unutar prostora u kojem su djeca, s prepirkama između braće i sestara bez početka i kraja, s mehanizmima razvedravanja usred epizode ljutnje, s otpuštanjem kontrole radi stjecanja autoriteta - autorica optimistično podsjeća na velike tajne roditeljstva koje su urezane u naša srca, ali koje moramo vidjeti crno na bijelo da bismo povjerovali u njihovu djelotvornost. Uz "Zahtjevna djeca", "Razvoj dječjeg mozga" i "Vaše kompetentno dijete", ovo je najkorisnija i najreprezentativnija knjiga o roditeljstvu koju sam čitala - a pišem ovaj osvrt iščitavajući prvu polovinu knjige, jer ne mogu čekati kraj da bih o njoj progovorila. 

"Jedna od najbolnijih spoznaja roditeljstva je da smo ih, naravno u najboljoj namjeri, naučili suprotnome od onog što smo namjeravali. Spoznaja da su naše reakcije samo učvrstile mehanizam koji su namjeravale izbrisati."


Ah, sveti gral roditeljstva - ta zlatna sredina u kojoj počivaju empatija, ljubav, zahvalnost, snalažljivost, ljubaznost, obrazovanje, kreativnost, otvoreni um i prave vrijednosti, poštovanje svojih i tuđih granica - teško je naći, ali ne i nemoguće, ili se bar tako čini dok čitate "Ti si moje sve". Ili se tako čini meni, mami izgubljenoj u sanjarenju o velikoj Franki i velikom Juraju, koje ću jednog dana ponosno gledati i slušati, znajući - moja djeca moja su najbolja i najvažnija investicija. 


Fotografije snimljene u Vinkovcima, gdje je najljepša jesen

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...