Preskoči na glavni sadržaj

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da. 

Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr.

Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu biti bolja mama.

"Ti si moje sve. Roditelj kakav želim postati, dijete kakvo se nadam odgojiti" napisala je Einat Nathan, izraelska autorica, inače pravnica (hm, zanimljivo!), savjetnica za roditeljstvo i majka petero djece. Na samom početku ova supermama govori o svom iskustvu majčinstva, traumama koje su je učinile zahvalnom, ali i o činjenici da danas ugađamo svojoj djeci više nego se nama ugađalo, uvjereni da imamo kontrolu nad svojim i njihovim životom.

"...ovisimo o njima i njihovu ponašanju. Mi zapravo nemamo kontrolu."


Einat Nathan ne vjeruje u savršeno roditeljstvo, dapače, uspoređuje roditeljstvo s bungee jumpingom (zastrašujuće iskustvo popraćeno kratkim trenutkom radosti), ne jamči besprijekoran odgoj, ali čitatelja uspijeva uvjeriti da su jedino što možemo kontrolirati odnosi u našoj obitelji, koje možemo poboljšati uz malo truda, i malo osluškivanja.

Moram reći, ja sam turbo loša u osluškivanju svoje djece. Umorna sam od osluškivanja i razumijevanja - samo želim da me poslušaju, damn it! Da učine što im se kaže, da odgovore kad ih se nešto pita, da ne moramo svako jutro pregovarati do iznemoglosti, da ne moram hodati po jajima nakon napornog dana, znajući da su umorni i da će ih svaka sitnica izbaciti iz takta! Da bar jedan dan prođe bez natezanja, bez galame, bez tog osjećaja krivnje i neuspjeha! Da bar jedan dan nisam mama, uhvatim se u maštanju.


"Djeca su čista radost, u mom srcu nema sumnje u to, ali nema sumnje ni da nastaje jaz između mašte i stvarnosti čim otvore oči."

Za razliku od drugih knjiga o majčinstvu, knjiga Einat Nathan o ulozi majke progovara vjerodostojno - ona ne krije da djeca otkrivaju naše nesavršenosti, da nas iscrpljuju, da lome naš ego i provociraju nas, a da mi nasjedamo na njihove provokacije. Ona govori o tjeskobi zbog koje preuzimamo kontrolu nad stvarima koje ne bi trebale biti u našoj nadležnosti, ona podsjeća da djeci trebamo prepustiti njihove obveze, da trebamo poslušati njihove ideje, da ih ne bismo trebali kritizirati i imati od njih veća očekivanja nego od sebe samih.

"Ti si najgorija mama na svijetu", kaže mi Juraj kad mu želim isprati zelembaće iz nosa fiziološkom otopinom ili kad mu ne dopuštam da u vrtić ide u majici kratkih rukava, dok vani liju kiše jesenje. Koliko god ja bila uvjerena da navedeno radim za njegovo dobro, njegove riječi gotovo uvijek me ubiju u pojam. Po Einat Nathan, moramo djeci dopustiti izljev negativnih emocija, ali ne bismo trebali pretvarati situaciju u osobnu dramu iz koje će naša djeca učiti o granicama. Sve to ima logike, ali vidjeti tu ideju na papiru učinilo mi se revolucionalnim - pročitala sam deseto poglavlje nekoliko puta, ali još uvijek nisam uvjerena da ga mogu rekonstruirati u svom kućanstvu.

"Kako primiti svu tu toksičnost a da se pritom ne raspadnemo? Kako dopustiti negativnim emocijama da izađu i biti svjestan da nisu protiv nas?"

Pedesetak kratkih i konciznih poglavlja iz autoričina života, privatnog i profesionalnog, suočava čitatelja s jutarnjim i večernjim ritualima tijekom kojih se učimo strpljivosti, s trenucima svađa s partnerom unutar prostora u kojem su djeca, s prepirkama između braće i sestara bez početka i kraja, s mehanizmima razvedravanja usred epizode ljutnje, s otpuštanjem kontrole radi stjecanja autoriteta - autorica optimistično podsjeća na velike tajne roditeljstva koje su urezane u naša srca, ali koje moramo vidjeti crno na bijelo da bismo povjerovali u njihovu djelotvornost. Uz "Zahtjevna djeca", "Razvoj dječjeg mozga" i "Vaše kompetentno dijete", ovo je najkorisnija i najreprezentativnija knjiga o roditeljstvu koju sam čitala - a pišem ovaj osvrt iščitavajući prvu polovinu knjige, jer ne mogu čekati kraj da bih o njoj progovorila. 

"Jedna od najbolnijih spoznaja roditeljstva je da smo ih, naravno u najboljoj namjeri, naučili suprotnome od onog što smo namjeravali. Spoznaja da su naše reakcije samo učvrstile mehanizam koji su namjeravale izbrisati."


Ah, sveti gral roditeljstva - ta zlatna sredina u kojoj počivaju empatija, ljubav, zahvalnost, snalažljivost, ljubaznost, obrazovanje, kreativnost, otvoreni um i prave vrijednosti, poštovanje svojih i tuđih granica - teško je naći, ali ne i nemoguće, ili se bar tako čini dok čitate "Ti si moje sve". Ili se tako čini meni, mami izgubljenoj u sanjarenju o velikoj Franki i velikom Juraju, koje ću jednog dana ponosno gledati i slušati, znajući - moja djeca moja su najbolja i najvažnija investicija. 


Fotografije snimljene u Vinkovcima, gdje je najljepša jesen

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...