Preskoči na glavni sadržaj

Koliko puta moram ponoviti?!

Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da. 

Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr.

Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu biti bolja mama.

"Ti si moje sve. Roditelj kakav želim postati, dijete kakvo se nadam odgojiti" napisala je Einat Nathan, izraelska autorica, inače pravnica (hm, zanimljivo!), savjetnica za roditeljstvo i majka petero djece. Na samom početku ova supermama govori o svom iskustvu majčinstva, traumama koje su je učinile zahvalnom, ali i o činjenici da danas ugađamo svojoj djeci više nego se nama ugađalo, uvjereni da imamo kontrolu nad svojim i njihovim životom.

"...ovisimo o njima i njihovu ponašanju. Mi zapravo nemamo kontrolu."


Einat Nathan ne vjeruje u savršeno roditeljstvo, dapače, uspoređuje roditeljstvo s bungee jumpingom (zastrašujuće iskustvo popraćeno kratkim trenutkom radosti), ne jamči besprijekoran odgoj, ali čitatelja uspijeva uvjeriti da su jedino što možemo kontrolirati odnosi u našoj obitelji, koje možemo poboljšati uz malo truda, i malo osluškivanja.

Moram reći, ja sam turbo loša u osluškivanju svoje djece. Umorna sam od osluškivanja i razumijevanja - samo želim da me poslušaju, damn it! Da učine što im se kaže, da odgovore kad ih se nešto pita, da ne moramo svako jutro pregovarati do iznemoglosti, da ne moram hodati po jajima nakon napornog dana, znajući da su umorni i da će ih svaka sitnica izbaciti iz takta! Da bar jedan dan prođe bez natezanja, bez galame, bez tog osjećaja krivnje i neuspjeha! Da bar jedan dan nisam mama, uhvatim se u maštanju.


"Djeca su čista radost, u mom srcu nema sumnje u to, ali nema sumnje ni da nastaje jaz između mašte i stvarnosti čim otvore oči."

Za razliku od drugih knjiga o majčinstvu, knjiga Einat Nathan o ulozi majke progovara vjerodostojno - ona ne krije da djeca otkrivaju naše nesavršenosti, da nas iscrpljuju, da lome naš ego i provociraju nas, a da mi nasjedamo na njihove provokacije. Ona govori o tjeskobi zbog koje preuzimamo kontrolu nad stvarima koje ne bi trebale biti u našoj nadležnosti, ona podsjeća da djeci trebamo prepustiti njihove obveze, da trebamo poslušati njihove ideje, da ih ne bismo trebali kritizirati i imati od njih veća očekivanja nego od sebe samih.

"Ti si najgorija mama na svijetu", kaže mi Juraj kad mu želim isprati zelembaće iz nosa fiziološkom otopinom ili kad mu ne dopuštam da u vrtić ide u majici kratkih rukava, dok vani liju kiše jesenje. Koliko god ja bila uvjerena da navedeno radim za njegovo dobro, njegove riječi gotovo uvijek me ubiju u pojam. Po Einat Nathan, moramo djeci dopustiti izljev negativnih emocija, ali ne bismo trebali pretvarati situaciju u osobnu dramu iz koje će naša djeca učiti o granicama. Sve to ima logike, ali vidjeti tu ideju na papiru učinilo mi se revolucionalnim - pročitala sam deseto poglavlje nekoliko puta, ali još uvijek nisam uvjerena da ga mogu rekonstruirati u svom kućanstvu.

"Kako primiti svu tu toksičnost a da se pritom ne raspadnemo? Kako dopustiti negativnim emocijama da izađu i biti svjestan da nisu protiv nas?"

Pedesetak kratkih i konciznih poglavlja iz autoričina života, privatnog i profesionalnog, suočava čitatelja s jutarnjim i večernjim ritualima tijekom kojih se učimo strpljivosti, s trenucima svađa s partnerom unutar prostora u kojem su djeca, s prepirkama između braće i sestara bez početka i kraja, s mehanizmima razvedravanja usred epizode ljutnje, s otpuštanjem kontrole radi stjecanja autoriteta - autorica optimistično podsjeća na velike tajne roditeljstva koje su urezane u naša srca, ali koje moramo vidjeti crno na bijelo da bismo povjerovali u njihovu djelotvornost. Uz "Zahtjevna djeca", "Razvoj dječjeg mozga" i "Vaše kompetentno dijete", ovo je najkorisnija i najreprezentativnija knjiga o roditeljstvu koju sam čitala - a pišem ovaj osvrt iščitavajući prvu polovinu knjige, jer ne mogu čekati kraj da bih o njoj progovorila. 

"Jedna od najbolnijih spoznaja roditeljstva je da smo ih, naravno u najboljoj namjeri, naučili suprotnome od onog što smo namjeravali. Spoznaja da su naše reakcije samo učvrstile mehanizam koji su namjeravale izbrisati."


Ah, sveti gral roditeljstva - ta zlatna sredina u kojoj počivaju empatija, ljubav, zahvalnost, snalažljivost, ljubaznost, obrazovanje, kreativnost, otvoreni um i prave vrijednosti, poštovanje svojih i tuđih granica - teško je naći, ali ne i nemoguće, ili se bar tako čini dok čitate "Ti si moje sve". Ili se tako čini meni, mami izgubljenoj u sanjarenju o velikoj Franki i velikom Juraju, koje ću jednog dana ponosno gledati i slušati, znajući - moja djeca moja su najbolja i najvažnija investicija. 


Fotografije snimljene u Vinkovcima, gdje je najljepša jesen

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...