Bila sam opsjednuta knjigama o dječjoj psihologiji i roditeljstvu. Čitala bih ih i oduševljeno prepričavala mužu, sestrama, kolegicama. Moguće je, moguće je učiti o roditeljstvu iz knjiga! Hm, da.
Bilo je to davno, dok su mi djeca bila mala, dok je u meni još tinjao plam entuzijazma glede majčinstva. Sada? Sada mi je jasno da me motaju oko malog prsta, umorila sam se, samo guram, tu sam, i ne mogu zamisliti dan bez izgovaranja (hm, urlanja, zapravo) neoriginalnih rečenica kao što su "Zato što sam ja to rekla!", "Koliko puta moram ponoviti?!", "Pa danas sam usisala!" i dr.
Ovu mi je knjigu preporučila jedna od mojih mamasita iz parkića, ali nisam ju imala namjeru potražiti - bilo bi licemjerno od mene pokazati interes za knjigom o odgoju, kad se čini da je roditeljski entuzijazam ustupio mjesto mamećoj nervozi epskih razmjera. Međutim, knjiga me našla. Ugledala sam je na polici gradske knjižnice s vrata. Nudila mi se, pa sam se ponovno ponadala da mogu biti bolja mama.
"Ti si moje sve. Roditelj kakav želim postati, dijete kakvo se nadam odgojiti" napisala je Einat Nathan, izraelska autorica, inače pravnica (hm, zanimljivo!), savjetnica za roditeljstvo i majka petero djece. Na samom početku ova supermama govori o svom iskustvu majčinstva, traumama koje su je učinile zahvalnom, ali i o činjenici da danas ugađamo svojoj djeci više nego se nama ugađalo, uvjereni da imamo kontrolu nad svojim i njihovim životom.
"...ovisimo o njima i njihovu ponašanju. Mi zapravo nemamo kontrolu."
Einat Nathan ne vjeruje u savršeno roditeljstvo, dapače, uspoređuje roditeljstvo s bungee jumpingom (zastrašujuće iskustvo popraćeno kratkim trenutkom radosti), ne jamči besprijekoran odgoj, ali čitatelja uspijeva uvjeriti da su jedino što možemo kontrolirati odnosi u našoj obitelji, koje možemo poboljšati uz malo truda, i malo osluškivanja.
Moram reći, ja sam turbo loša u osluškivanju svoje djece. Umorna sam od osluškivanja i razumijevanja - samo želim da me poslušaju, damn it! Da učine što im se kaže, da odgovore kad ih se nešto pita, da ne moramo svako jutro pregovarati do iznemoglosti, da ne moram hodati po jajima nakon napornog dana, znajući da su umorni i da će ih svaka sitnica izbaciti iz takta! Da bar jedan dan prođe bez natezanja, bez galame, bez tog osjećaja krivnje i neuspjeha! Da bar jedan dan nisam mama, uhvatim se u maštanju.
"Djeca su čista radost, u mom srcu nema sumnje u to, ali nema sumnje ni da nastaje jaz između mašte i stvarnosti čim otvore oči."
Za razliku od drugih knjiga o majčinstvu, knjiga Einat Nathan o ulozi majke progovara vjerodostojno - ona ne krije da djeca otkrivaju naše nesavršenosti, da nas iscrpljuju, da lome naš ego i provociraju nas, a da mi nasjedamo na njihove provokacije. Ona govori o tjeskobi zbog koje preuzimamo kontrolu nad stvarima koje ne bi trebale biti u našoj nadležnosti, ona podsjeća da djeci trebamo prepustiti njihove obveze, da trebamo poslušati njihove ideje, da ih ne bismo trebali kritizirati i imati od njih veća očekivanja nego od sebe samih.
"Ti si najgorija mama na svijetu", kaže mi Juraj kad mu želim isprati zelembaće iz nosa fiziološkom otopinom ili kad mu ne dopuštam da u vrtić ide u majici kratkih rukava, dok vani liju kiše jesenje. Koliko god ja bila uvjerena da navedeno radim za njegovo dobro, njegove riječi gotovo uvijek me ubiju u pojam. Po Einat Nathan, moramo djeci dopustiti izljev negativnih emocija, ali ne bismo trebali pretvarati situaciju u osobnu dramu iz koje će naša djeca učiti o granicama. Sve to ima logike, ali vidjeti tu ideju na papiru učinilo mi se revolucionalnim - pročitala sam deseto poglavlje nekoliko puta, ali još uvijek nisam uvjerena da ga mogu rekonstruirati u svom kućanstvu.
"Kako primiti svu tu toksičnost a da se pritom ne raspadnemo? Kako dopustiti negativnim emocijama da izađu i biti svjestan da nisu protiv nas?"
Pedesetak kratkih i konciznih poglavlja iz autoričina života, privatnog i profesionalnog, suočava čitatelja s jutarnjim i večernjim ritualima tijekom kojih se učimo strpljivosti, s trenucima svađa s partnerom unutar prostora u kojem su djeca, s prepirkama između braće i sestara bez početka i kraja, s mehanizmima razvedravanja usred epizode ljutnje, s otpuštanjem kontrole radi stjecanja autoriteta - autorica optimistično podsjeća na velike tajne roditeljstva koje su urezane u naša srca, ali koje moramo vidjeti crno na bijelo da bismo povjerovali u njihovu djelotvornost. Uz "Zahtjevna djeca", "Razvoj dječjeg mozga" i "Vaše kompetentno dijete", ovo je najkorisnija i najreprezentativnija knjiga o roditeljstvu koju sam čitala - a pišem ovaj osvrt iščitavajući prvu polovinu knjige, jer ne mogu čekati kraj da bih o njoj progovorila.
"Jedna od najbolnijih spoznaja roditeljstva je da smo ih, naravno u najboljoj namjeri, naučili suprotnome od onog što smo namjeravali. Spoznaja da su naše reakcije samo učvrstile mehanizam koji su namjeravale izbrisati."
Ah, sveti gral roditeljstva - ta zlatna sredina u kojoj počivaju empatija, ljubav, zahvalnost, snalažljivost, ljubaznost, obrazovanje, kreativnost, otvoreni um i prave vrijednosti, poštovanje svojih i tuđih granica - teško je naći, ali ne i nemoguće, ili se bar tako čini dok čitate "Ti si moje sve". Ili se tako čini meni, mami izgubljenoj u sanjarenju o velikoj Franki i velikom Juraju, koje ću jednog dana ponosno gledati i slušati, znajući - moja djeca moja su najbolja i najvažnija investicija.
Fotografije snimljene u Vinkovcima, gdje je najljepša jesen
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)