Sistaaahs! Nismo nastavak ni čekali, ali smo ga dočekali - ovih dana streama se nastavak jednog od mojih omiljenih filmova ever! Film moje mladosti, hit iz 1993., "Hocus Pocus"! Ako ste novi ovdje, onda ne znate da imam dvije sestre (ja sam Winifred u obitelji), da volimo hodati po grobljima, i da volimo vještičje filmove, glazbu, knjige, priče, legende. Kako se S. Sestre neće okupiti prije Božića, nestrpljivo sam u osami pogledala "Hocus Pocus 2" i, iako su mi nedostajali Thackery Binx, Max i Deni, uživala sam u djetinjastoj listopadskoj čaroliji. Ne slavim Halloween, ali prihvatit ću svaku izliku da pijuckam vruću cimetastu kavu, srčem juhu od bundeve i žvačem pitu od jabuka pa sam nastavila u revijalnom spooky tonu - na dječjem odjelu knjižnice potražila sam neke čarobne listopadske knjige.
Obitelj velečasnog Erasmusa, znanstvenika koji proučava fosile, stiže na izolirani otok Vane, bježeći od skandala u Kentu. Iako se detalji kriju od njegove djece, njegova kćerka Faith, koja je naslijedila očevu fascinaciju znanošću, polako shvaća razlog njihovog bijega, a nakon što joj je otac pronađen mrtav, Faith je odlučna u otkrivanju istine. Krajem 19. stoljeća englesko društvo još nastoji pomiriti vjerske dogme s teorijom evolucije, pa će ovaj kontekst biti zanimljiv svakom budućem prirodoslovcu, ili povjesničaru ako je otvorenog uma, jer Faithino najzanimljivije otkriće je drvo laži, stablo koje apsorbira ljudske laži i pretvara ih u istine.
"...Rekao je da Drvetu valja šaptati obmane, a potom ih i proširiti naokolo. Što je laž ozbiljnija i što više ljudi u nju povjeruje, to će veći biti plod. Onaj tko okusi taj plod, dobit će znanja najtajnije vrste u vezi nečega što mu je na srcu."
"Slušaj, Faith. Djevojčica ne može biti hrabra, pametna ili vješta kao što to može dječak. Nije li dobra, nije ništa. Razumiješ li?"
Napisana u gotičkoj tradiciji, ova priča na primjeru tinejdžerice željne pažnje svog mrkog oca, u doba viktorijanske Engleske, objašnjava nastanak principa feminizma, ali i potiče na maštanje. Sviđa mi se što autorica ne podcjenjuje svoje čitatelje, pa je riječ o knjizi koja je jednako interesantna svakoj dobi. Svakodnevica 19. stoljeća, post mortem fotografije (opsjednuta sam njima!), toy theatre kao dječja razonoda, pokušaji spoznaje dobra i zla, istine i laži (svi znamo kako je ta priča završila), ali i odnos djeteta, ponajprije ženskog, i roditelja ono su što ovaj roman čini nezaboravnom kombinacijom povijesne fikcije i young adult fantasyja.
"U njoj je bilo gladi, a djevojkama se ne pristoji da budu gladne."
Djevojčica koja je pila mjesečinu - Kelly Barnhill
Najprije moram reći da sam ovu knjigu pronašla na odjelu za odrasle, iako je najčarobnija i najbajkovitija od svih na ovom popisu.
Svake godine Protektorat ima Žrtveni dan - dan u kojem žrtvuju svoje najmlađe čedo. Daju ga vještici koja živi u ukletoj šumi, da bi poštedjeli selo patnje. Obitelji inače daju djecu bez prigovora, ali ovog Žrtvenog dana jedna majka odbija predati svoju bebu. Majci uz krikove oduzimaju dojenče sa znakom polumjeseca na čelu ("Narodna predaja kaže da su takvi ljudi posebni.") i ostavljaju ga na rubu šume. Dobrodušna stara vještica, kojoj nije jasno zašto svake godine ljudi ostavljaju djetešce uz Cestu, redovito spašava djecu i daje ih sretnim obiteljima s druge strane Ceste, no ovaj put je sve drugačije. Nakon što slučajno počarobni djevojčicu, vještica Xan se zaljubljuje u bebicu i odluči je zadržati i odgajati kao svoju ("Njihovo je odrastanje brzo kao krilo kolibrića."), uz pomoć močvarnog čudovišta Glerka i malenog zmaja Fyriana. Djevojčica Luna odrasta, pretvara knjige u golube, oživljava olovke, čarolija u njoj svjetluca i pulsira - njezinu je magiju i njezinoj baki Xan nemoguće obuzdati.
Uz priču o Luni, roman prati i priču o mladom šegrtu starješina u Protektoratu, Antainu, koji, otkad je prisustvovao oduzimanju djeteta od žene u deliriju, izbjegava Žrtveni dan i sve više na sebe navlači bijes starješina. Hoće li se njihove sudbine susresti? Moram priznati da sam bila djetinje nestrpljiva čitajući ovu knjigu - tako je to kod magičnih rečenica, nikad ne znaš kamo će te odvesti, sve je moguće. Zahvaljujući jednostavnom stilu, brzom ritmu i kratkim, ali slatkim, poglavljima, ovo je knjiga čije stranice se same listaju, a čitatelj se na samom početku prepušta Luninoj čaroliji i Antainovoj potrazi za istinom, usput shvaćajući da smo, usprkos pričama u koje vjerujemo više nego što vjerujemo u sebe, sposobni za velika djela.
Popularni Neil Gaiman i ja imali smo dosad jedan čudni nedorečeni odnos. Čitala sam ove godine njegovu "Ocean na kraju staze" i nisam mogla uprijeti prstom u ono što me ometalo u uživanju u toj Gaimanovoj maštariji o odrastanju. Posudila sam, potom, njegovu kultnu "Knjigu o groblju", počela je čitati i ponovno se javio taj osjećaj. Priča je to o dječaku koji, pomalo harrypotterovski, preživljava krvavo ubojstvo svoje obitelji, i kojeg odgajaju duhovi koji počivaju na starom groblju u blizini njegove kuće.
Dječak se zvao Nit, skraćeno od Nitko Owens. Really? Nit? Prijevod! Prijevod mi je smetao! Ne mislim pritom na izvedbu prijevoda nego na činjenicu da Gaimanove ideje bolje zvuče na engleskom jeziku. Ostatak knjige slušala sam u audio obliku, kroz pripovijedanje samog autora, čiji glas zvuči kao blend Voldemorta i Dumbledorea - and the words tasted good, rekao bi Smor odnosno Sleer.
"Knjiga o groblju" knjiga je o dječaku Bodu koji od malih nogu pleše između života i smrti. Njegovi posvojitelji, gospodin i gospođa Owens, i njegov zaštitnik Silas, prastari preporođeni vampir, uče ga životu i pokušavaju ga zaštititi od čovjeka koji je hladnokrvno ubio njegove roditelje i sestru i koji ga još uvijek traži. Život na groblju donosi uzbuđenje i radost, ali i usamljenost. Iako Bod uživa potporu i slobodu groblja, a upoznaje i vrckastu vješticu Elsu i naposljetku stječe i živog prijatelja, često se na groblju osjeća poput Robinson Crusoa o kojem toliko voli čitati. Ono što se čini kao gotička pustolovina o preživljavanju, u Gaimanovim rukama postaje pouka o vedrom i neustrašivom duhu, duhu zahvaljujući kojem se Bod uvijek snađe i izvuče živu glavu. Gaimanov jezik je jednostavan, nimalo kićen, lišen analiza likova i tradicionalnih hororskih stilskih figura, obilat dozom humora. "Knjiga o groblju" light je verzija "Lincolna u bardu" - obožavat će ju oni koji su plakali gledajući "Coco", bez obzira koliko godina imali.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)