Što može učiniti jedan dan savršenim? Koji su to sastojci za dan kojemu se ne zna datum, ali koji ostaje zapisan u sjećanju? Šaka suza, vrića smija? Prstohvat ljubavi, trunčica prijateljstva, nešto kao iz recepta Kuharice Kiflice? Mirno jutro, vruća kava, popijena kava, zajednički odlazak na misu, šetnja pod vedrim nebom, rascvjetala stabla, niska koncentracija peludi u zraku, lopta u zraku, igra na zemlji, ručak od jučer, brašno na rukama, poljupci, pjesma i ples, šećer na kraju (zadnje smo pekli Mileramicu s keksima i Prečokoladne muffine) - ukratko, savršeni dan mi je svaki u kojem su moja djeca sretna.
Svi koji me znaju, a i par vas, koji me ne znate, a koji svratite na ovu web adresu, znaju da, otkad sam rodila svoju prvorođenu, svoju divlju djevojčicu, pokušavam pronaći zajednički jezik s njom. Godinama sve uvjeravam da ona nije prosječno dijete i da prosječne odgojne metode na njoj nisu primjenjive, da je neukrotiva, a da sam ja nedorasla cijeloj situaciji zvanoj roditeljstvo, a sve što sam dobila bili su pogledi ravnodušnosti i riječi prijekora jer nisam dosljedna, jer nisam stroga, jer nemam stav, jer ne znam postaviti granice, jer očajavam, jer se dam izbezumiti od malenog djeteta. Godinama tražim pomoć, čitam knjige, tražim stručne savjete, i bila sam korak do upisivanja Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta, kunem se - sve, samo da pronađem metodu koja bi mi olakšala život s djetetom koje je, nema sumnje, zahtjevno. "Ona nikada ne odustaje", "Nemoguća je", "Izluđuje me", "Nikad neće napraviti ništa što od nje tražim", bile su moje riječi upućene našoj stručnoj suradnici, prijateljici Mariji iz Udruge za ranu intervenciju koja je lani radila s Frankom na poboljšanju njene pažnje, koja nas je učila i ohrabrivala za rad na svemu što je dovelo do toga da danas Franku, djevojčicu koja je rekla "Mama" prvi put s dvije i pol godine, ne mogu ušutkati. Ni sama nije znala kako da mi pomogne sa sve češćim tantrumima, s vrištanjem i otežavanjem svake radnje, s ponašanjem koje se otelo u trenutku kad je Franka dobila brata, i kad sam ja od nje počela očekivati da se ponaša zrelije i odraslije nego što je u moći jednog djeteta. Savjetovala mi je uvođenje reda i discipline, nagrađivanja u obliku smajlića, a kažnjavanja u obliku tužnića, pronalaženja Frankine slabe točke, i ja sam se, opet, spremno s Frankom uhvatila u koštac, ali ništa nije polučilo uspjeh, nije bilo pomaka, štoviše, ona je bila sve gora, a ja sam bila sve umornija. Nisam mogla promijeniti Franku, pa sam probala promijeniti sebe, sebe iscrpljenu od borbe s njom, sebe koja joj je uporno nametala pravila koja njoj nisu ništa predstavljala, sebe koja je odlučila svom djetetu uskraćivati nezaslužene nježnosti, da ju ne bih još više pokvarila. A onda mi se neki dan Marija pojavila na vratima mašući knjigom u ruci. "Ovo je Franka, ovo opisuje nju, sve smo radili naopako!"
Knjiga se zove Zahtjevna djeca, napisao ju je Stanley I. Greenspan, jedan od najboljih svjetskih dječjih psihijatara, a nudi metode za radostan život s pet "teških" tipova djece (preosjetljivo dijete, povučeno samozaokupljeno dijete, prkosno dijete, nepažljivo dijete, aktivno/agresivno dijete). Ono što me najprije oduševilo je napomena da su sva djeca rođena s individualnim razlikama u fizičkom smislu, ali da način roditeljevog ophođenja može proizvesti ogromne razlike u načinu kako djeca osjećaju sebe i odgovaraju svojoj okolini. Ona možda jest rođena s određenim osobinama, ali baš ja mogu biti ključ za sve što u njoj čuči zaključano.
"Većina roditelja uči u hodu i pouzdaju se da će nas naša djeca poučavati tijekom tog procesa. Međutim, djeca koja su posebno zahtjevna često nisu u mogućnosti poučavati nas na način da se osjećamo uspješnima. Često nas preopterećuju s previše izazova tako da mi ili uzbuđeno pokušavamo uhvatiti korak ili aktivno razmišljamo o ispadanju iz "roditeljske škole"."
"Djeca se mogu mijenjati, mogu postati mnogo ugodniji, fleksibilniji ljudi, mogu početi lakše živjeti s manje krutosti, a više povjerenja. Život sa zahtjevnim ili "teškim" djetetom na početnom stupnju ne mora biti poprište vječne robe."
Tvrdoglavo, negativističko, sklono kontroliranju, sve aktivnosti okrene u natezanje, "teško" za promjene, čak i najmanje, pruža otpor čak i pri aktivnostima koje voli, ogromne energije i upornosti, iznimno pametno, promišljeno i odlučno, sve želi raditi na svoj način, želi biti u pravu, motorički osjetljivo, lako ga preplave emocije, lakše stvara vlastiti vezik, nego uči i tumači jezik većine - to je moje dijete, moje prkosno dijete. Moje dijete koje svako jutro od oblačenja napravi scenu, koje nikada neće prati zube, neće doručkovati, neće ići u park, pa onda strahovito hoće ići u park, pa onda neće ići kući iz parka, dijete koje trči u mjestu dok ga pokušavam obuti, dijete koje svakog trenutka u danu nešto pjevuši ili priča, dijete koje se nikada nije okupalo u moru, dijete koje poludi kad god dođe u trgovački centar, dijete koje uvijek mora nešto imati u ruci, koje ne želi samo jesti da se ne bi zaprljalo, dijete koje ne može jesti ako je žlica puna, dijete koje ne želi isprobati nove cipele, a onda, kad ih obuje, ne želi ih skinuti s nogu, dijete koje ne želi nositi špangice, koje je sat vremena vrištalo kad sam mu stavila zimsku kapu na glavu prvi put, dijete koje zapamti gdje je spremilo igračku prije tri mjeseca, dijete koje mrzi spavanje, dijete koje i danas priča na svoj način, dijete koje sve grli, koje moli djecu na igralištu da se igraju, dijete koje je puno ljubavi, a kojem sam je svo ovo vrijeme uskraćivala, uvjeravajući se da mu na taj način postavljam granice, da ga učim da se zločesto ponašanje ne nagrađuje zagrljajima, dijete koje nisam htjela prihvatiti, koje nisam mogla razumjeti, a koje me pretvorilo u bijesnu sjenku od žene koja sam bila, dijete koje me, kako sam bila uvjerena, namjerno mučilo sve ove godine.
"Kad prkosno dijete odraste, moglo bi postati osoba globalnih uvida, sposobno vidjeti šumu, a ne samo drveće, i zaroniti u kraljevstvo apstraktnog razmišljanja."
Ova me knjiga oslobodila - napokon smijem voljeti svoje dijete! Ova knjiga mi je vratila nadu - nije sve izgubljeno! Iako se ne čini jednostavnim uvjeravati, pregovarati i postavljati granice djetetu na čvrst, ali smiren, suosjećajan i podržavajući način, jer sve suprotno će pojačati njegov prkos, sada znam da je to jedini ispravan način - zapravo, znala sam to cijelo vrijeme, ali usporedbe s drugima su me obeshrabrile, ubile su me u pojam. Izgubila sam samopouzdanje u sebe, postala čak i depresivna, neprestano se grizući jer sam upropastila svoje dijete, jer ću upropastiti i drugo. Sad znam da nisam preblaga, da će se uloženi trud isplatiti, da nisam nesposobna kao majka i da se ne trebam osjećati krivom jer moje dijete nije poslušno kao druga djeca. Sada znam da ispod prkosa leži njena nemogućnost da mi izravno da do znanja koliko me treba i koliko ovisi o meni u pogledu utjehe i sigurnosti. Sada, prvi put otkad sam majka, mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam baš mama kakva mom djetetu treba - ona koja će se za njega boriti, koja će grebati za odgovorima, ona koja će obožavati sve ludo i divlje u njemu, koja će slušati njegovo srce i uvijek mu biti sigurna luka.
"Prkosno dijete svojom potrebom za zapovjedanjem i neprekidnim borbama moći s vama čini život težim. Prkosno dijete koristi zapovjedanje i prkos jer se pokušava osjećati sigurnim. Kako bi se zaštitilo, ono isključuje dio svijeta, što se odnosi i na roditelje. Vaš je cilj osigurati nježnu brigu, puno ljubavi, usprkos njegovoj negativnosti i prkosu."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)