Preskoči na glavni sadržaj

Uvik kontra, takva sorta

Što može učiniti jedan dan savršenim? Koji su to sastojci za dan kojemu se ne zna datum, ali koji ostaje zapisan u sjećanju? Šaka suza, vrića smija? Prstohvat ljubavi, trunčica prijateljstva, nešto kao iz recepta Kuharice Kiflice? Mirno jutro, vruća kava, popijena kava, zajednički odlazak na misu, šetnja pod vedrim nebom, rascvjetala stabla, niska koncentracija peludi u zraku, lopta u zraku, igra na zemlji, ručak od jučer, brašno na rukama, poljupci, pjesma i ples, šećer na kraju (zadnje smo pekli Mileramicu s keksima i Prečokoladne muffine) - ukratko, savršeni dan mi je svaki u kojem su moja djeca sretna.




Svi koji me znaju, a i par vas, koji me ne znate, a koji svratite na ovu web adresu, znaju da, otkad sam rodila svoju prvorođenu, svoju divlju djevojčicu, pokušavam pronaći zajednički jezik s njom. Godinama sve uvjeravam da ona nije prosječno dijete i da prosječne odgojne metode na njoj nisu primjenjive, da je neukrotiva, a da sam ja nedorasla cijeloj situaciji zvanoj roditeljstvo, a sve što sam dobila bili su pogledi ravnodušnosti i riječi prijekora jer nisam dosljedna, jer nisam stroga, jer nemam stav, jer ne znam postaviti granice, jer očajavam, jer se dam izbezumiti od malenog djeteta. Godinama tražim pomoć, čitam knjige, tražim stručne savjete, i bila sam korak do upisivanja Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta, kunem se - sve, samo da pronađem metodu koja bi mi olakšala život s djetetom koje je, nema sumnje, zahtjevno. "Ona nikada ne odustaje", "Nemoguća je", "Izluđuje me", "Nikad neće napraviti ništa što od nje tražim", bile su moje riječi upućene našoj stručnoj suradnici, prijateljici Mariji iz Udruge za ranu intervenciju koja je lani radila s Frankom na poboljšanju njene pažnje, koja nas je učila i ohrabrivala za rad na svemu što je dovelo do toga da danas Franku, djevojčicu koja je rekla "Mama" prvi put s dvije i pol godine, ne mogu ušutkati. Ni sama nije znala kako da mi pomogne sa sve češćim tantrumima, s vrištanjem i otežavanjem svake radnje, s ponašanjem koje se otelo u trenutku kad je Franka dobila brata, i kad sam ja od nje počela očekivati da se ponaša zrelije i odraslije nego što je u moći jednog djeteta. Savjetovala mi je uvođenje reda i discipline, nagrađivanja u obliku smajlića, a kažnjavanja u obliku tužnića, pronalaženja Frankine slabe točke, i ja sam se, opet, spremno s Frankom uhvatila u koštac, ali ništa nije polučilo uspjeh, nije bilo pomaka, štoviše, ona je bila sve gora, a ja sam bila sve umornija. Nisam mogla promijeniti Franku, pa sam probala promijeniti sebe, sebe iscrpljenu od borbe s njom, sebe koja joj je uporno nametala pravila koja njoj nisu ništa predstavljala, sebe koja je odlučila svom djetetu uskraćivati nezaslužene nježnosti, da ju ne bih još više pokvarila. A onda mi se neki dan Marija pojavila na vratima mašući knjigom u ruci. "Ovo je Franka, ovo opisuje nju, sve smo radili naopako!"


Knjiga se zove Zahtjevna djeca, napisao ju je Stanley I. Greenspan, jedan od najboljih svjetskih dječjih psihijatara, a nudi metode za radostan život s pet "teških" tipova djece (preosjetljivo dijete, povučeno samozaokupljeno dijete, prkosno dijete, nepažljivo dijete, aktivno/agresivno dijete). Ono što me najprije oduševilo je napomena da su sva djeca rođena s individualnim razlikama u fizičkom smislu, ali da način roditeljevog ophođenja može proizvesti ogromne razlike u načinu kako djeca osjećaju sebe i odgovaraju svojoj okolini. Ona možda jest rođena s određenim osobinama, ali baš ja mogu biti ključ za sve što u njoj čuči zaključano.

"Većina roditelja uči u hodu i pouzdaju se da će nas naša djeca poučavati tijekom tog procesa. Međutim, djeca koja su posebno zahtjevna često nisu u mogućnosti poučavati nas na način da se osjećamo uspješnima. Često nas preopterećuju s previše izazova tako da mi ili uzbuđeno pokušavamo uhvatiti korak ili aktivno razmišljamo o ispadanju iz "roditeljske škole"."

"Djeca se mogu mijenjati, mogu postati mnogo ugodniji, fleksibilniji ljudi, mogu početi lakše živjeti s manje krutosti, a više povjerenja. Život sa zahtjevnim ili "teškim" djetetom na početnom stupnju ne mora biti poprište vječne robe."

Tvrdoglavo, negativističko, sklono kontroliranju, sve aktivnosti okrene u natezanje, "teško" za promjene, čak i najmanje, pruža otpor čak i pri aktivnostima koje voli, ogromne energije i upornosti, iznimno pametno, promišljeno i odlučno, sve želi raditi na svoj način, želi biti u pravu, motorički osjetljivo, lako ga preplave emocije, lakše stvara vlastiti vezik, nego uči i tumači jezik većine - to je moje dijete, moje prkosno dijete. Moje dijete koje svako jutro od oblačenja napravi scenu, koje nikada neće prati zube, neće doručkovati, neće ići u park, pa onda strahovito hoće ići u park, pa onda neće ići kući iz parka, dijete koje trči u mjestu dok ga pokušavam obuti, dijete koje svakog trenutka u danu nešto pjevuši ili priča, dijete koje se nikada nije okupalo u moru, dijete koje poludi kad god dođe u trgovački centar, dijete koje uvijek mora nešto imati u ruci, koje ne želi samo jesti da se ne bi zaprljalo, dijete koje ne može jesti ako je žlica puna, dijete koje ne želi isprobati nove cipele, a onda, kad ih obuje, ne želi ih skinuti s nogu, dijete koje ne želi nositi špangice, koje je sat vremena vrištalo kad sam mu stavila zimsku kapu na glavu prvi put, dijete koje zapamti gdje je spremilo igračku prije tri mjeseca, dijete koje mrzi spavanje, dijete koje i danas priča na svoj način, dijete koje sve grli, koje moli djecu na igralištu da se igraju, dijete koje je puno ljubavi, a kojem sam je svo ovo vrijeme uskraćivala, uvjeravajući se da mu na taj način postavljam granice, da ga učim da se zločesto ponašanje ne nagrađuje zagrljajima, dijete koje nisam htjela prihvatiti, koje nisam mogla razumjeti, a koje me pretvorilo u bijesnu sjenku od žene koja sam bila, dijete koje me, kako sam bila uvjerena, namjerno mučilo sve ove godine.

"Kad prkosno dijete odraste, moglo bi postati osoba globalnih uvida, sposobno vidjeti šumu, a ne samo drveće, i zaroniti u kraljevstvo apstraktnog razmišljanja."

Ova me knjiga oslobodila - napokon smijem voljeti svoje dijete! Ova knjiga mi je vratila nadu - nije sve izgubljeno! Iako se ne čini jednostavnim uvjeravati, pregovarati i postavljati granice djetetu na čvrst, ali smiren, suosjećajan i podržavajući način, jer sve suprotno će pojačati njegov prkos, sada znam da je to jedini ispravan način - zapravo, znala sam to cijelo vrijeme, ali usporedbe s drugima su me obeshrabrile, ubile su me u pojam. Izgubila sam samopouzdanje u sebe, postala čak i depresivna, neprestano se grizući jer sam upropastila svoje dijete, jer ću upropastiti i drugo. Sad znam da nisam preblaga, da će se uloženi trud isplatiti, da nisam nesposobna kao majka i da se ne trebam osjećati krivom jer moje dijete nije poslušno kao druga djeca. Sada znam da ispod prkosa leži njena nemogućnost da mi izravno da do znanja koliko me treba i koliko ovisi o meni u pogledu utjehe i sigurnosti. Sada, prvi put otkad sam majka, mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam baš mama kakva mom djetetu treba - ona koja će se za njega boriti, koja će grebati za odgovorima, ona koja će obožavati sve ludo i divlje u njemu, koja će slušati njegovo srce i uvijek mu biti sigurna luka.

"Prkosno dijete svojom potrebom za zapovjedanjem i neprekidnim borbama moći s vama čini život težim. Prkosno dijete koristi zapovjedanje i prkos jer se pokušava osjećati sigurnim. Kako bi se zaštitilo, ono isključuje dio svijeta, što se odnosi i na roditelje. Vaš je cilj osigurati nježnu brigu, puno ljubavi, usprkos njegovoj negativnosti i prkosu."
 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...