Preskoči na glavni sadržaj

Uvik kontra, takva sorta

Što može učiniti jedan dan savršenim? Koji su to sastojci za dan kojemu se ne zna datum, ali koji ostaje zapisan u sjećanju? Šaka suza, vrića smija? Prstohvat ljubavi, trunčica prijateljstva, nešto kao iz recepta Kuharice Kiflice? Mirno jutro, vruća kava, popijena kava, zajednički odlazak na misu, šetnja pod vedrim nebom, rascvjetala stabla, niska koncentracija peludi u zraku, lopta u zraku, igra na zemlji, ručak od jučer, brašno na rukama, poljupci, pjesma i ples, šećer na kraju (zadnje smo pekli Mileramicu s keksima i Prečokoladne muffine) - ukratko, savršeni dan mi je svaki u kojem su moja djeca sretna.




Svi koji me znaju, a i par vas, koji me ne znate, a koji svratite na ovu web adresu, znaju da, otkad sam rodila svoju prvorođenu, svoju divlju djevojčicu, pokušavam pronaći zajednički jezik s njom. Godinama sve uvjeravam da ona nije prosječno dijete i da prosječne odgojne metode na njoj nisu primjenjive, da je neukrotiva, a da sam ja nedorasla cijeloj situaciji zvanoj roditeljstvo, a sve što sam dobila bili su pogledi ravnodušnosti i riječi prijekora jer nisam dosljedna, jer nisam stroga, jer nemam stav, jer ne znam postaviti granice, jer očajavam, jer se dam izbezumiti od malenog djeteta. Godinama tražim pomoć, čitam knjige, tražim stručne savjete, i bila sam korak do upisivanja Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta, kunem se - sve, samo da pronađem metodu koja bi mi olakšala život s djetetom koje je, nema sumnje, zahtjevno. "Ona nikada ne odustaje", "Nemoguća je", "Izluđuje me", "Nikad neće napraviti ništa što od nje tražim", bile su moje riječi upućene našoj stručnoj suradnici, prijateljici Mariji iz Udruge za ranu intervenciju koja je lani radila s Frankom na poboljšanju njene pažnje, koja nas je učila i ohrabrivala za rad na svemu što je dovelo do toga da danas Franku, djevojčicu koja je rekla "Mama" prvi put s dvije i pol godine, ne mogu ušutkati. Ni sama nije znala kako da mi pomogne sa sve češćim tantrumima, s vrištanjem i otežavanjem svake radnje, s ponašanjem koje se otelo u trenutku kad je Franka dobila brata, i kad sam ja od nje počela očekivati da se ponaša zrelije i odraslije nego što je u moći jednog djeteta. Savjetovala mi je uvođenje reda i discipline, nagrađivanja u obliku smajlića, a kažnjavanja u obliku tužnića, pronalaženja Frankine slabe točke, i ja sam se, opet, spremno s Frankom uhvatila u koštac, ali ništa nije polučilo uspjeh, nije bilo pomaka, štoviše, ona je bila sve gora, a ja sam bila sve umornija. Nisam mogla promijeniti Franku, pa sam probala promijeniti sebe, sebe iscrpljenu od borbe s njom, sebe koja joj je uporno nametala pravila koja njoj nisu ništa predstavljala, sebe koja je odlučila svom djetetu uskraćivati nezaslužene nježnosti, da ju ne bih još više pokvarila. A onda mi se neki dan Marija pojavila na vratima mašući knjigom u ruci. "Ovo je Franka, ovo opisuje nju, sve smo radili naopako!"


Knjiga se zove Zahtjevna djeca, napisao ju je Stanley I. Greenspan, jedan od najboljih svjetskih dječjih psihijatara, a nudi metode za radostan život s pet "teških" tipova djece (preosjetljivo dijete, povučeno samozaokupljeno dijete, prkosno dijete, nepažljivo dijete, aktivno/agresivno dijete). Ono što me najprije oduševilo je napomena da su sva djeca rođena s individualnim razlikama u fizičkom smislu, ali da način roditeljevog ophođenja može proizvesti ogromne razlike u načinu kako djeca osjećaju sebe i odgovaraju svojoj okolini. Ona možda jest rođena s određenim osobinama, ali baš ja mogu biti ključ za sve što u njoj čuči zaključano.

"Većina roditelja uči u hodu i pouzdaju se da će nas naša djeca poučavati tijekom tog procesa. Međutim, djeca koja su posebno zahtjevna često nisu u mogućnosti poučavati nas na način da se osjećamo uspješnima. Često nas preopterećuju s previše izazova tako da mi ili uzbuđeno pokušavamo uhvatiti korak ili aktivno razmišljamo o ispadanju iz "roditeljske škole"."

"Djeca se mogu mijenjati, mogu postati mnogo ugodniji, fleksibilniji ljudi, mogu početi lakše živjeti s manje krutosti, a više povjerenja. Život sa zahtjevnim ili "teškim" djetetom na početnom stupnju ne mora biti poprište vječne robe."

Tvrdoglavo, negativističko, sklono kontroliranju, sve aktivnosti okrene u natezanje, "teško" za promjene, čak i najmanje, pruža otpor čak i pri aktivnostima koje voli, ogromne energije i upornosti, iznimno pametno, promišljeno i odlučno, sve želi raditi na svoj način, želi biti u pravu, motorički osjetljivo, lako ga preplave emocije, lakše stvara vlastiti vezik, nego uči i tumači jezik većine - to je moje dijete, moje prkosno dijete. Moje dijete koje svako jutro od oblačenja napravi scenu, koje nikada neće prati zube, neće doručkovati, neće ići u park, pa onda strahovito hoće ići u park, pa onda neće ići kući iz parka, dijete koje trči u mjestu dok ga pokušavam obuti, dijete koje svakog trenutka u danu nešto pjevuši ili priča, dijete koje se nikada nije okupalo u moru, dijete koje poludi kad god dođe u trgovački centar, dijete koje uvijek mora nešto imati u ruci, koje ne želi samo jesti da se ne bi zaprljalo, dijete koje ne može jesti ako je žlica puna, dijete koje ne želi isprobati nove cipele, a onda, kad ih obuje, ne želi ih skinuti s nogu, dijete koje ne želi nositi špangice, koje je sat vremena vrištalo kad sam mu stavila zimsku kapu na glavu prvi put, dijete koje zapamti gdje je spremilo igračku prije tri mjeseca, dijete koje mrzi spavanje, dijete koje i danas priča na svoj način, dijete koje sve grli, koje moli djecu na igralištu da se igraju, dijete koje je puno ljubavi, a kojem sam je svo ovo vrijeme uskraćivala, uvjeravajući se da mu na taj način postavljam granice, da ga učim da se zločesto ponašanje ne nagrađuje zagrljajima, dijete koje nisam htjela prihvatiti, koje nisam mogla razumjeti, a koje me pretvorilo u bijesnu sjenku od žene koja sam bila, dijete koje me, kako sam bila uvjerena, namjerno mučilo sve ove godine.

"Kad prkosno dijete odraste, moglo bi postati osoba globalnih uvida, sposobno vidjeti šumu, a ne samo drveće, i zaroniti u kraljevstvo apstraktnog razmišljanja."

Ova me knjiga oslobodila - napokon smijem voljeti svoje dijete! Ova knjiga mi je vratila nadu - nije sve izgubljeno! Iako se ne čini jednostavnim uvjeravati, pregovarati i postavljati granice djetetu na čvrst, ali smiren, suosjećajan i podržavajući način, jer sve suprotno će pojačati njegov prkos, sada znam da je to jedini ispravan način - zapravo, znala sam to cijelo vrijeme, ali usporedbe s drugima su me obeshrabrile, ubile su me u pojam. Izgubila sam samopouzdanje u sebe, postala čak i depresivna, neprestano se grizući jer sam upropastila svoje dijete, jer ću upropastiti i drugo. Sad znam da nisam preblaga, da će se uloženi trud isplatiti, da nisam nesposobna kao majka i da se ne trebam osjećati krivom jer moje dijete nije poslušno kao druga djeca. Sada znam da ispod prkosa leži njena nemogućnost da mi izravno da do znanja koliko me treba i koliko ovisi o meni u pogledu utjehe i sigurnosti. Sada, prvi put otkad sam majka, mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam baš mama kakva mom djetetu treba - ona koja će se za njega boriti, koja će grebati za odgovorima, ona koja će obožavati sve ludo i divlje u njemu, koja će slušati njegovo srce i uvijek mu biti sigurna luka.

"Prkosno dijete svojom potrebom za zapovjedanjem i neprekidnim borbama moći s vama čini život težim. Prkosno dijete koristi zapovjedanje i prkos jer se pokušava osjećati sigurnim. Kako bi se zaštitilo, ono isključuje dio svijeta, što se odnosi i na roditelje. Vaš je cilj osigurati nježnu brigu, puno ljubavi, usprkos njegovoj negativnosti i prkosu."
 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...