Preskoči na glavni sadržaj

A čemu je tebe život naučio?

Kad su cure na book clubu predložile da za ožujak čitamo knjigu Škola života - ne Brune Šimleše, nego Roba Riemena - namrštila sam se, kako to najčešće i biva kad god netko u grupi koja voli klasike predloži neku duboku i pametnu knjigu. Not again. Čula sam za knjigu, ali nije me privlačila. Škola života. Rob - who? Zvučalo je kao da je taj lik školski lega mog starog, jer i on je, za razliku od mene i mog pompoznog pravnog fakulteta, završio Fakultet života. Škola života. Yep, zvuči kao knjiga koju bi napisao stari prdonja koji se prisjeća nekih sretnijih vremena i pouka koje izvukao iz svog dugog života. No, s obzirom da u ožujku i ja postajem stari prdonja, hm, da, možda me ova knjiga pronašla na vrijeme.

Rob Riemen esejist je i kulturalni filozof, utemeljitelj i direktor Instituta Nexus te glavni urednik časopisa Nexus, i da, generacija je mog tate, to nisam promašila. U Školi života odabrao je devetnaestero prijatelja diljem svijeta - znanstvenike, filozofe, glazbenike, pisce, izdavače i jednog sindikalista - i postavio im je pitanje: "Čemu te život naučio?"


Neću vam lagati, nisam imala pojma tko je Avishai Margalit, niti Bernard Haitink, a ni Buddenbrookove nisam pročitala, ali zanimali su me njihovi odgovori na Riemenovo pitanje, kao što bi me zanimali i odgovori devetnaest random bakica iz sela, jer svatko od nas ima iskustva vrijedna pričanja. Očekivala sam puno i bila sam uvjerena da će životne mudrosti ovih mudraca biti neraskidivo vezane s odgojem njihove djece, jer smatram da nisi upoznao sebe, dok nisi upoznao svoje dijete. Nitko i ništa te ne izaziva i ne proniče kao što to čini hiperaktivno dijete, barem je tako kod mene bilo. Međutim, u njihovim pričama jedva da su se i spominjala djeca, jer u njihovim pričama - oni su bili djeca.

"U mojem je sjećanju duboko ukorijenjeno i poimanje da je posjedovanje knjiga nemjerljivo vrednije od posjedovanja novca, da je u uljuđenom društvu prava knjižara važnija od banke."


Svaka ispovijest započinjala je s "Moj je otac bio...", "Moj je otac običavao govoriti...", a sam autor posvetio je knjigu svojoj majci koja je osjećala strahopoštovanje prema knjigama, koja je cijenila obrazovanje, ali, koja je smatrala da je životno iskustvo daleko važnije od znanja pohranjenog u knjigama. I odjednom sam se uplašila, nisam više u glavi smišljala što ću, tašta, odgovoriti kad me jednog dana netko, svu bitnu i slavnu, upita čemu me život naučio - sada sam se uplašila onoga što bi moja djeca mogla odgovoriti na to pitanje. Hoću li ih uopće nečemu bitnome naučiti?

Ne mogu reći da me Škola života ostavila bez daha. Priče ovih slavnih i, nema sumnje, pametnih ljudi pune su generaliziranja i povijesnih činjenica koje možda cijene povjesničari ili političari, a meni su u glavi ostale tek posljednje rečenice svakog od poglavlja - one u kojima su ukratko sročili svoj životni moto, ono što ih pokreće, bit življenja - sirovo, bez konteksta i razglabanja o europskim previranjima.

Trebaš činiti ono što ti je strast, to životu daje smisao, trebaš se prisjetiti da je sve u životu prolazno i konačno, tada će kvaliteta tvog života rasti, trebaš biti zahvalan za ljepotu oko sebe itd. Bilo je tu pametnih rečenica, i potaknule su me na razmišljanje, moram priznati. Odlučila sam. Najprije, ne bih voljela da se u priči mog života, niti priči mog djeteta, nađu riječi kao što je nacionalizam, populizam ili fundamentalizam, niti da iz nje pršte poruke mržnje koje i pametni ljudi ponekad zamijene za mudre pouke. Mrzim ovo, mrzim ono, mrzim religije, mrzim politiku... E, pa, lega, nađi, za promjenu, nešto što voliš, jer, jedno je biti lošeg raspoloženja, a drugo je mržnju pretvoriti u svoju misao vodilju. OK, to ne želim u svojoj priči. A što želim?

"Jer umijeće življenja nije u izbjegavanju teškoća, nego u njihovom savladavanju ustrajnošću i neodustajanjem."

"Pasti i ustati. To je ono što sam naučio od života. Padneš, ali moraš snaći snage za ponovno ustajanje. Ne odustajati!"


Svidjela mi se priča Frida Manna, unuka poznatog Thomasa Manna. Puno se toga dalo iščitati i između njegovih redaka, o njegovoj obitelji, o teretu djedove slave, o usponima i padovima. Ali, jedno sam zapamtila - valja si uzeti vremena i upoznati se. Puno vremena nastojimo upoznati druge ljude, promijeniti ih, prilagoditi ih sebi, a da nismo ni sigurni tko smo ustvari, a da nismo ni sami sebe prihvatili. U dobru i zlu. Voljela bih da moja djeca znaju da im je obitelj utočište u kojem će imati dovoljno vremena i prostora da se pronađu, upoznaju, osmisle, da shvate što vole, što ih pokreće, što ih podiže kad padnu, jer, iako je sretan onaj tko radi ono što voli, najsretniji je onaj tko, pri obavljanju svakog posla, ima potporu svoje obitelji - samo takvi ljudi su zadovoljni i zahvalni na životu kojeg žive. Ambicija, nagrade i postignuća su super, ali džabe ti biti slavan i bitan na nekoj civilizacijskoj razini ako si suprugu iznevjerio, ako su ti djeca izgubljena, ako te braća ne poznaju. Da, to mi je bitno, to želim da znaju. I želim ih naučiti da budu ljubazni, i brižni, da grle, bez razmišljanja, i bez skrivenih namjera. Zamislite! Kap ljubaznosti pada u vodu, i ljubaznost se širi u koncentričnim kružnicama. Putuje dalje. To svijetu treba! I više umjetnosti, a manje politike, molim. Amen.


"Uljudnost je važna jer njome daješ do znanja da poštuješ drugoga i sebe samog.... Netko tko je na cesti uljudan prema tebi, netko od koga to nisi očekivao, to pruža zadovoljstvo. To je dar, zar ne?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...