Kad su cure na book clubu predložile da za ožujak čitamo knjigu Škola života - ne Brune Šimleše, nego Roba Riemena - namrštila sam se, kako to najčešće i biva kad god netko u grupi koja voli klasike predloži neku duboku i pametnu knjigu. Not again. Čula sam za knjigu, ali nije me privlačila. Škola života. Rob - who? Zvučalo je kao da je taj lik školski lega mog starog, jer i on je, za razliku od mene i mog pompoznog pravnog fakulteta, završio Fakultet života. Škola života. Yep, zvuči kao knjiga koju bi napisao stari prdonja koji se prisjeća nekih sretnijih vremena i pouka koje izvukao iz svog dugog života. No, s obzirom da u ožujku i ja postajem stari prdonja, hm, da, možda me ova knjiga pronašla na vrijeme.
Rob Riemen esejist je i kulturalni filozof, utemeljitelj i direktor Instituta Nexus te glavni urednik časopisa Nexus, i da, generacija je mog tate, to nisam promašila. U Školi života odabrao je devetnaestero prijatelja diljem svijeta - znanstvenike, filozofe, glazbenike, pisce, izdavače i jednog sindikalista - i postavio im je pitanje: "Čemu te život naučio?"
Neću vam lagati, nisam imala pojma tko je Avishai Margalit, niti Bernard Haitink, a ni Buddenbrookove nisam pročitala, ali zanimali su me njihovi odgovori na Riemenovo pitanje, kao što bi me zanimali i odgovori devetnaest random bakica iz sela, jer svatko od nas ima iskustva vrijedna pričanja. Očekivala sam puno i bila sam uvjerena da će životne mudrosti ovih mudraca biti neraskidivo vezane s odgojem njihove djece, jer smatram da nisi upoznao sebe, dok nisi upoznao svoje dijete. Nitko i ništa te ne izaziva i ne proniče kao što to čini hiperaktivno dijete, barem je tako kod mene bilo. Međutim, u njihovim pričama jedva da su se i spominjala djeca, jer u njihovim pričama - oni su bili djeca.
"U mojem je sjećanju duboko ukorijenjeno i poimanje da je posjedovanje knjiga nemjerljivo vrednije od posjedovanja novca, da je u uljuđenom društvu prava knjižara važnija od banke."
Svaka ispovijest započinjala je s "Moj je otac bio...", "Moj je otac običavao govoriti...", a sam autor posvetio je knjigu svojoj majci koja je osjećala strahopoštovanje prema knjigama, koja je cijenila obrazovanje, ali, koja je smatrala da je životno iskustvo daleko važnije od znanja pohranjenog u knjigama. I odjednom sam se uplašila, nisam više u glavi smišljala što ću, tašta, odgovoriti kad me jednog dana netko, svu bitnu i slavnu, upita čemu me život naučio - sada sam se uplašila onoga što bi moja djeca mogla odgovoriti na to pitanje. Hoću li ih uopće nečemu bitnome naučiti?
Ne mogu reći da me Škola života ostavila bez daha. Priče ovih slavnih i, nema sumnje, pametnih ljudi pune su generaliziranja i povijesnih činjenica koje možda cijene povjesničari ili političari, a meni su u glavi ostale tek posljednje rečenice svakog od poglavlja - one u kojima su ukratko sročili svoj životni moto, ono što ih pokreće, bit življenja - sirovo, bez konteksta i razglabanja o europskim previranjima.
Trebaš činiti ono što ti je strast, to životu daje smisao, trebaš se prisjetiti da je sve u životu prolazno i konačno, tada će kvaliteta tvog života rasti, trebaš biti zahvalan za ljepotu oko sebe itd. Bilo je tu pametnih rečenica, i potaknule su me na razmišljanje, moram priznati. Odlučila sam. Najprije, ne bih voljela da se u priči mog života, niti priči mog djeteta, nađu riječi kao što je nacionalizam, populizam ili fundamentalizam, niti da iz nje pršte poruke mržnje koje i pametni ljudi ponekad zamijene za mudre pouke. Mrzim ovo, mrzim ono, mrzim religije, mrzim politiku... E, pa, lega, nađi, za promjenu, nešto što voliš, jer, jedno je biti lošeg raspoloženja, a drugo je mržnju pretvoriti u svoju misao vodilju. OK, to ne želim u svojoj priči. A što želim?
"Jer umijeće življenja nije u izbjegavanju teškoća, nego u njihovom savladavanju ustrajnošću i neodustajanjem."
"Pasti i ustati. To je ono što sam naučio od života. Padneš, ali moraš snaći snage za ponovno ustajanje. Ne odustajati!"
Svidjela mi se priča Frida Manna, unuka poznatog Thomasa Manna. Puno se toga dalo iščitati i između njegovih redaka, o njegovoj obitelji, o teretu djedove slave, o usponima i padovima. Ali, jedno sam zapamtila - valja si uzeti vremena i upoznati se. Puno vremena nastojimo upoznati druge ljude, promijeniti ih, prilagoditi ih sebi, a da nismo ni sigurni tko smo ustvari, a da nismo ni sami sebe prihvatili. U dobru i zlu. Voljela bih da moja djeca znaju da im je obitelj utočište u kojem će imati dovoljno vremena i prostora da se pronađu, upoznaju, osmisle, da shvate što vole, što ih pokreće, što ih podiže kad padnu, jer, iako je sretan onaj tko radi ono što voli, najsretniji je onaj tko, pri obavljanju svakog posla, ima potporu svoje obitelji - samo takvi ljudi su zadovoljni i zahvalni na životu kojeg žive. Ambicija, nagrade i postignuća su super, ali džabe ti biti slavan i bitan na nekoj civilizacijskoj razini ako si suprugu iznevjerio, ako su ti djeca izgubljena, ako te braća ne poznaju. Da, to mi je bitno, to želim da znaju. I želim ih naučiti da budu ljubazni, i brižni, da grle, bez razmišljanja, i bez skrivenih namjera. Zamislite! Kap ljubaznosti pada u vodu, i ljubaznost se širi u koncentričnim kružnicama. Putuje dalje. To svijetu treba! I više umjetnosti, a manje politike, molim. Amen.
"Uljudnost je važna jer njome daješ do znanja da poštuješ drugoga i sebe samog.... Netko tko je na cesti uljudan prema tebi, netko od koga to nisi očekivao, to pruža zadovoljstvo. To je dar, zar ne?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)