Preskoči na glavni sadržaj

Kako partijati u tridesetima

Neki dan sam navršila 32 (riječima: trideset i dvije) godine, i baš taj dan sam shvatila da na čelu imam bore i da sličim na B'Elannnu Torres iz Star Treka. Ali, barem mi se vrat još dobro drži. Aha, in your face, Nora Ephron. Nisam mislila da će me starenje ikada zabrinuti, ta u mnogočemu sam jedva čekala da zađem u zrelije godine, ali ove godine sam baš baba - shvatila sam da godine jesu samo broj, jer se ja osjećam kao da mi je 132. Nicanje zubića (dva su pala) i besane noći uz mog dragog Jurja (da nije tako sladak...) svakodnevno od mene čine turobnog i živčanog Murtaugha - I'm too old for this shit. Pa ti imaj prvo karijeru, a onda djecu, eto ti na.


Kad imaš tridesetinešto godina (to se tako govori kad uđeš u tridesete), onda se neprestano dvoumiš trebaš li rođendan provesti zaključan u kupaonici dok je muž s djecom ili ga trebaš provesti s obitelji (s kojom si već svake minute svog života) i sve teže pronalaziš entuzijazam za slavlje. Da, teže, ali za rođendan ga ja uvijek pronađem - volim rođendane, ne mogu si pomoći. Treba slaviti, treba napraviti tortu, napuhati balone, treba upaliti glazbu, treba, jer život je kratak, i slavi, slavi svaki dan!

Evo kako sam ove godine ja proslavila.

Spremam police/Praznim ladice/Bacam stare stvari
Osim o slavlju i entuzijazmu, povodom rođendana uvijek promišljam o zdravlju i tome što mogu učiniti za sebe - da dugo poživim i dobro mi bude na Zemlji. Ove godine sam tako odlučila pobacati svu kozmetiku kojoj je istekao rok trajanja (teška srca rastala sam se od rumenila kojeg sam dobila za rođendan - prije dvije godine!!), zato sada posjedujem nekoliko hidratantnih krema, koje sve redom znaju je li dan, noć i koje sam godište (ljudi su me ovog rođendana obasipali njima, valjda je i više nego očito da mi je potrebna kozmetička pomoć da bih izgledala svježe), i maskaru, maskaru posjedujem, i ruž kojeg sam si kupila nedavno za 19 kn (kvaliteta, baby!), a koji gotovo da je identičan prirodnoj nijansi mojih usana. Žali, Bože, šminkanja, znam. Počastila sam se i novom frizurom, ali i novim sredstvom za čišćenje - Thievesom Youg Livinga koji je njihova najpoznatija mješavina (ulja eukaliptusa, limuna, klinčića, cimeta i ružmarina). Ukratko, to je koncentrat koji se koristi s vodom za čišćenje svih površina u domu, a potpuno je prirodan i siguran i za djecu, a miriše na Božić. Ako sve brišete s baby vlažnim maramicama, ili ne znate s čime biste čistili pod po kojem djeca pužu ili wc školjku koju koriste - nabavite Thieves. Ne, ja ga ne prodajem, ali postoje mnoge grupe na Facebooku putem kojih ga možete kupiti.

Dodaj malo boje u ovaj sivi dan
Kažu da se mama treba posvetiti sebi, samo nitko ne kaže kako da to učiniš, a da pritom ne usosiš pola rodbine, ni krive, ni dužne. Nimalo empatično, niti altruistično, uoči rođendana, na Dan žena počastila sam se s dva sata u frizeraju, tj. počastila me moja majka, aka baka servis. Hej! Dva sata! Svaka mama malog sisavca zna koliko je truda, planiranja i logistike potrebno za dva sata ondulacije kod frizera, ali što se mora, nije teško. Kažem uvijek da žena, kad je dosadna samoj sebi, mora promjeniti ili muža, ili frizuru. Ovog puta, iščekivala sam dogovoreni datum kod frizera kao ozebao sunce i s radošću se gledala čupavu u ogledalu - jer znala sam da će kaosu na glavi doći kraj. Zbogom, periko na jastuku, zbogom otpalim vlasima koje se poljepe po nogama, da ne kažem - po guzi, tijekom tuširanja! Kupila sam Fitoval šampon, obojala i skratila kosu - stara frizura, ali nova ja - dušu sam odmorila, šteta što to ne mogu reći za tijelo.



A ja sam sunčanom stranom gradom hodao 
Ako me život s Frankom nečemu poučio to je da, kad su djeca najgora, nemoguća, neposlušna i kad misliš da ćeš sići s pameti, treba sve ostaviti i izvesti ih u šetnju. Zanemari vremenske prilike, ne brini o tome jesi li ih obukla dovoljno, samo izađi van. Sve i da padaju sjekire, bit će sretniji oni, a bome i ti. Proljeće njušim već tjednima (i kišem i grebem oči), i ima da ga iskoristimo!


Uhvati ritam
Svakog jutra, prvo što me Franka upita, tj. što mi zapovjedi jest - "Upali Baby shark!". Ako ne znate što je to, nemojte guglati, samo se smatrajte sretnima. Prokleto sretnima. Jer više mi nije smiješno, i više mi nijedna verzija nije simpatična, i više ne mislim da je to faza koju će ona brzo prerasti, jer Baby shark teror traje već četiri mjeseca. Jedino što voli više od Baby sharka je lizalo. That's it. Baby shark iskorijenio je svu glazbu iz našeg stana, ali kad je dan loš i kad su svi budni u pola 6 ujutro, nema druge nego se prikloniti ludilu i zapjevati iz sveg grla. Do do do do-do-do-do.

Samo ne daj nikada da nam ljubav bude navika
Uspjelo je i nešto Parnog valjka provući se kraj Baby sharka, primijetili ste sigurno. Pjesma Dok je tebe jedna mi je od dražih, na nju smo otplesali naš prvi bračni ples, i obećali da ljubav neće biti navika. I nije. Ne može biti. Svaki dan podrazumijeva veliki trud je jako je teško brinuti o dvoje djece nakon samo nekoliko minuta sna, ali još je teže održati skladan i strastven bračni život. Doduše, nemamo snage za svađu, ali ponekad nemamo niti za išta drugo. Srećom, sama pomisao na muža čini me mladom - ove godine slavit ćemo 18. godišnjicu ljubavi, a srce koje voli uvijek je mlado - pa je miran, još neko vrijeme zadovoljit ću se promjenom frizure.



Digni glavu/Ne daj se
Digni glavu. Ne daj se. Pjevaj Baby shark. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...