Preskoči na glavni sadržaj

Great Russian Expectations

Nisam vam ja moderna. Uvijek me odbijalo ono što vole svi mladi, a još više ono što rade svi mladi - ja ću baš voljeti nešto svoje, ja ću baš raditi nešto drugo. U trendu nisam ni kad su u pitanju knjige - ako je to najpopularnija knjiga u knjižnici, vjerojatno je nikad neću ni pročitati. Tako, npr., doma imam Genijalnu prijateljicu i ne mogu se prisiliti da ju uzmem u ruke - Elena Ferrante toliko je čitana zadnjih godina da su mi očekivanja odavno prerasla sve normalne razmjere, ne može to jedna obična papirnata stvar kao što je knjiga podnijeti.

Veliku popularnost u zadnje vrijeme izazvale su knjige mlade izdavačke kuće Mitopeje, a, među njima, posebno se istaknuo serijal Zimska noć mlade (Milena, generacijo moja!) Katherine Arden.





Moram priznati, proučavala sam Mitopejine stranice i pomama za lijepim koricama mamila me, ali Medvjeda i Slavuja posudila sam u knjižnici tek nakon što mi je nekoliko načitanih prijatelja napomenulo da je to baš my kind of story. Zar je priča o Vasilisi Petrovnoj podsjetila ljude na mene? I tko je taj Medvjed, a tko Slavuj?

Vasilisa Petrovna najmlađe je i najčudnije dijete svojih roditelja. Prkosna je to i divlja djevojčica koja se ničega i nikoga ne boji, koju kuća tišti, koja obožava lutati po šumi, koja vidi ono što drugi ne vide - ukratko, ona je mala vještica koju nitko ne razumije. Zanimljivo je kako se divljakušama u knjigama uvijek oduševim, a s ovom vještičicom koju imam kod kuće se jedva nosim. Vasilisa iliti Vasja dugo se nalazi u svijesti stanovnika hladne Rusije, zemlje pune legendi i mitova koji su stoljećima grijali srca, a Katherine Arden oživjela ju je u ovoj bajki. Amerikanka Arden je studirala ruski jezik i književnost i svo znanje o folkloru te zapise etnologa Alexandera Afanasyeva zblendala je u bajku koja postaje aktualna u ovom trenutku u svijetu, kad se svi bore za nekakva ženska prava, zaboravljajući koja su osnovna ljudska prava. Vasja je neukrotiva, glavu ne spušta niti pred popom Konstantinom, razgovara s duhovima i konjima, dok prosce tjera, ne želi ni u samostan, a ne boji se niti snježnog đavla koji dolazi po nju - i ne mogu reći da na mene nije ostavila dojam. Ona je čudnovata, hrabra i snažna i priču o njoj najbolje je čitati u mračnoj snježnoj noći, jer ona na mahove razgaljuje i uznemiruje. Ali, samo na mahove. Nije me držala prikovanu za stranice. Moj dojam Vasje neće me nužno natjerati da posegnem za drugim dijelom trilogije. Možda su očekivanja bila prevelika, možda me ne pale lijepe korice (ne sudi knjigu po koricama!), možda sam srce dala Elzi i Ani pa Vasji nemam što dati, možda me je sve teže oduševiti, možda je to znak depresije, ali stil me nije osvojio, jezik nije bio poetičan kako sam očekivala od bajke smještene u srednjovjekovnu Rusiju - jednostavno, Vasji i meni nije bilo suđeno.


Ipak, voljela bih susresti se s književnicom sljedeći mjesec u Osijeku - inspiriraju me osobe koje svoju ljubav prema jednoj stvari utjelovljuju kroz ljubav prema drugoj stvari. Čovjek ima više strasti i ljubavi u životu, i nismo stvoreni samo s jednim talentom, u to sam sigurna. Ardenicu je za pisanje Zimske noći nadahnula ukrajinska obitelj koja joj je živjela u susjedstvu, a koja je imala zelenooku kćer Vasilisu, a život u Moskvi samo ju je dodatno, vjerujem, motivirao za pisanje ove serije. Ljubav prema ruskom jeziku i običajima pretočila je u pisanje, i to je za mene ljepota kojoj se ovdje divim. Voljela bih svoju kreativnost i znanje usmjeriti na stvaranje nečega tako čarobnog kao što je knjiga, no, to je malo teže kad je John Grisham rekao već što se moglo reći na tu temu, ako me razumijete. Možda još nisam upoznala svoju Vasilisu, a možda je zelenooka vještičica koju trebam baš ona koja, od svih babuški koje ima, najviše voli onu najsitniju, i kojoj, kad nitko ne gleda, glumi majčicu, nadahnuta svojom vlastitom, dakako.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...