Great Russian Expectations

Nisam vam ja moderna. Uvijek me odbijalo ono što vole svi mladi, a još više ono što rade svi mladi - ja ću baš voljeti nešto svoje, ja ću baš raditi nešto drugo. U trendu nisam ni kad su u pitanju knjige - ako je to najpopularnija knjiga u knjižnici, vjerojatno je nikad neću ni pročitati. Tako, npr., doma imam Genijalnu prijateljicu i ne mogu se prisiliti da ju uzmem u ruke - Elena Ferrante toliko je čitana zadnjih godina da su mi očekivanja odavno prerasla sve normalne razmjere, ne može to jedna obična papirnata stvar kao što je knjiga podnijeti.

Veliku popularnost u zadnje vrijeme izazvale su knjige mlade izdavačke kuće Mitopeje, a, među njima, posebno se istaknuo serijal Zimska noć mlade (Milena, generacijo moja!) Katherine Arden.

Moram priznati, proučavala sam Mitopejine stranice i pomama za lijepim koricama mamila me, ali Medvjeda i Slavuja posudila sam u knjižnici tek nakon što mi je nekoliko načitanih prijatelja napomenulo da je to baš my kind of story. Zar je priča o Vasilisi Petrovnoj podsjetila ljude na mene? I tko je taj Medvjed, a tko Slavuj?

Vasilisa Petrovna najmlađe je i najčudnije dijete svojih roditelja. Prkosna je to i divlja djevojčica koja se ničega i nikoga ne boji, koju kuća tišti, koja obožava lutati po šumi, koja vidi ono što drugi ne vide - ukratko, ona je mala vještica koju nitko ne razumije. Zanimljivo je kako se divljakušama u knjigama uvijek oduševim, a s ovom vještičicom koju imam kod kuće se jedva nosim. Vasilisa iliti Vasja dugo se nalazi u svijesti stanovnika hladne Rusije, zemlje pune legendi i mitova koji su stoljećima grijali srca, a Katherine Arden oživjela ju je u ovoj bajki. Amerikanka Arden je studirala ruski jezik i književnost i svo znanje o folkloru te zapise etnologa Alexandera Afanasyeva zblendala je u bajku koja postaje aktualna u ovom trenutku u svijetu, kad se svi bore za nekakva ženska prava, zaboravljajući koja su osnovna ljudska prava. Vasja je neukrotiva, glavu ne spušta niti pred popom Konstantinom, razgovara s duhovima i konjima, dok prosce tjera, ne želi ni u samostan, a ne boji se niti snježnog đavla koji dolazi po nju - i ne mogu reći da na mene nije ostavila dojam. Ona je čudnovata, hrabra i snažna i priču o njoj najbolje je čitati u mračnoj snježnoj noći, jer ona na mahove razgaljuje i uznemiruje. Ali, samo na mahove. Nije me držala prikovanu za stranice. Moj dojam Vasje neće me nužno natjerati da posegnem za drugim dijelom trilogije. Možda su očekivanja bila prevelika, možda me ne pale lijepe korice (ne sudi knjigu po koricama!), možda sam srce dala Elzi i Ani pa Vasji nemam što dati, možda me je sve teže oduševiti, možda je to znak depresije, ali stil me nije osvojio, jezik nije bio poetičan kako sam očekivala od bajke smještene u srednjovjekovnu Rusiju - jednostavno, Vasji i meni nije bilo suđeno.

Ipak, voljela bih susresti se s književnicom sljedeći mjesec u Osijeku - inspiriraju me osobe koje svoju ljubav prema jednoj stvari utjelovljuju kroz ljubav prema drugoj stvari. Čovjek ima više strasti i ljubavi u životu, i nismo stvoreni samo s jednim talentom, u to sam sigurna. Ardenicu je za pisanje Zimske noći nadahnula ukrajinska obitelj koja joj je živjela u susjedstvu, a koja je imala zelenooku kćer Vasilisu, a život u Moskvi samo ju je dodatno, vjerujem, motivirao za pisanje ove serije. Ljubav prema ruskom jeziku i običajima pretočila je u pisanje, i to je za mene ljepota kojoj se ovdje divim. Voljela bih svoju kreativnost i znanje usmjeriti na stvaranje nečega tako čarobnog kao što je knjiga, no, to je malo teže kad je John Grisham rekao već što se moglo reći na tu temu, ako me razumijete. Možda još nisam upoznala svoju Vasilisu, a možda je zelenooka vještičica koju trebam baš ona koja, od svih babuški koje ima, najviše voli onu najsitniju, i kojoj, kad nitko ne gleda, glumi majčicu, nadahnuta svojom vlastitom, dakako.