Preskoči na glavni sadržaj

Great Russian Expectations

Nisam vam ja moderna. Uvijek me odbijalo ono što vole svi mladi, a još više ono što rade svi mladi - ja ću baš voljeti nešto svoje, ja ću baš raditi nešto drugo. U trendu nisam ni kad su u pitanju knjige - ako je to najpopularnija knjiga u knjižnici, vjerojatno je nikad neću ni pročitati. Tako, npr., doma imam Genijalnu prijateljicu i ne mogu se prisiliti da ju uzmem u ruke - Elena Ferrante toliko je čitana zadnjih godina da su mi očekivanja odavno prerasla sve normalne razmjere, ne može to jedna obična papirnata stvar kao što je knjiga podnijeti.

Veliku popularnost u zadnje vrijeme izazvale su knjige mlade izdavačke kuće Mitopeje, a, među njima, posebno se istaknuo serijal Zimska noć mlade (Milena, generacijo moja!) Katherine Arden.





Moram priznati, proučavala sam Mitopejine stranice i pomama za lijepim koricama mamila me, ali Medvjeda i Slavuja posudila sam u knjižnici tek nakon što mi je nekoliko načitanih prijatelja napomenulo da je to baš my kind of story. Zar je priča o Vasilisi Petrovnoj podsjetila ljude na mene? I tko je taj Medvjed, a tko Slavuj?

Vasilisa Petrovna najmlađe je i najčudnije dijete svojih roditelja. Prkosna je to i divlja djevojčica koja se ničega i nikoga ne boji, koju kuća tišti, koja obožava lutati po šumi, koja vidi ono što drugi ne vide - ukratko, ona je mala vještica koju nitko ne razumije. Zanimljivo je kako se divljakušama u knjigama uvijek oduševim, a s ovom vještičicom koju imam kod kuće se jedva nosim. Vasilisa iliti Vasja dugo se nalazi u svijesti stanovnika hladne Rusije, zemlje pune legendi i mitova koji su stoljećima grijali srca, a Katherine Arden oživjela ju je u ovoj bajki. Amerikanka Arden je studirala ruski jezik i književnost i svo znanje o folkloru te zapise etnologa Alexandera Afanasyeva zblendala je u bajku koja postaje aktualna u ovom trenutku u svijetu, kad se svi bore za nekakva ženska prava, zaboravljajući koja su osnovna ljudska prava. Vasja je neukrotiva, glavu ne spušta niti pred popom Konstantinom, razgovara s duhovima i konjima, dok prosce tjera, ne želi ni u samostan, a ne boji se niti snježnog đavla koji dolazi po nju - i ne mogu reći da na mene nije ostavila dojam. Ona je čudnovata, hrabra i snažna i priču o njoj najbolje je čitati u mračnoj snježnoj noći, jer ona na mahove razgaljuje i uznemiruje. Ali, samo na mahove. Nije me držala prikovanu za stranice. Moj dojam Vasje neće me nužno natjerati da posegnem za drugim dijelom trilogije. Možda su očekivanja bila prevelika, možda me ne pale lijepe korice (ne sudi knjigu po koricama!), možda sam srce dala Elzi i Ani pa Vasji nemam što dati, možda me je sve teže oduševiti, možda je to znak depresije, ali stil me nije osvojio, jezik nije bio poetičan kako sam očekivala od bajke smještene u srednjovjekovnu Rusiju - jednostavno, Vasji i meni nije bilo suđeno.


Ipak, voljela bih susresti se s književnicom sljedeći mjesec u Osijeku - inspiriraju me osobe koje svoju ljubav prema jednoj stvari utjelovljuju kroz ljubav prema drugoj stvari. Čovjek ima više strasti i ljubavi u životu, i nismo stvoreni samo s jednim talentom, u to sam sigurna. Ardenicu je za pisanje Zimske noći nadahnula ukrajinska obitelj koja joj je živjela u susjedstvu, a koja je imala zelenooku kćer Vasilisu, a život u Moskvi samo ju je dodatno, vjerujem, motivirao za pisanje ove serije. Ljubav prema ruskom jeziku i običajima pretočila je u pisanje, i to je za mene ljepota kojoj se ovdje divim. Voljela bih svoju kreativnost i znanje usmjeriti na stvaranje nečega tako čarobnog kao što je knjiga, no, to je malo teže kad je John Grisham rekao već što se moglo reći na tu temu, ako me razumijete. Možda još nisam upoznala svoju Vasilisu, a možda je zelenooka vještičica koju trebam baš ona koja, od svih babuški koje ima, najviše voli onu najsitniju, i kojoj, kad nitko ne gleda, glumi majčicu, nadahnuta svojom vlastitom, dakako.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...