"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse", izrekao je glas Dannyja DeVita na početku Matilde, filma o predivnoj djevojčici koju je izmislio veliki Roald Dahl. Znao je Dahl dobro o čemu priča jer je i sam bio otac petero dječice. Nije mu bilo lako, sigurna sam. Petero djece, svako drugačije, svako posebno, svako je zahtjevalo drugu odgojnu metodu. Da, svi se rodimo - rodimo se s određenim karakterom, s određenim dizajnom osmišljenim već u majčinoj utrobi.
Uhvatim se da o tome razmišljam tijekom svete mise, na koju je odlazak, za mene, uvijek jedan stresan događaj. Razmišljam o tome dok Franki pružam kisele PEZ bombone kako bi bar tri minute bila mirna, dok je prijekorno gledam (džabe!) kako skakuće po oltaru i smije se kao da je u najzabavnijem lunaparku, razmišljam o tome dok gledam one mame za kojima u crkvi ostaje miris parfema, one mame koje stojeći u štiklama glade glave svoje savršeno mirne djece obučene u Zarine kompletiće. Znam, grozna sam vjernica, slobodno me osuđujte, ali ne mogu a da se ne upitam - kako im to, pobogu, uspijeva? Koliko dugo su se one spremale za izlazak iz stana, i o čemu one razmišljaju na misi? Slušaju li doista pozorno riječi svećenika ili, kao i ja, sumnjaju u svoje roditeljske vještine? Jer ja nisam nikada bila žena od štikli, ali sada sam primorana i u crkvu ići u startasicama da bih mogla trčati za Frankom, prisiljena sam izaći iz stana bez dezodoransa jer mi je potrebna cijela vječnost da nahranim, napojim, presvučem i obučem dvoje djece uz koje jedva stignem nanijeti maskaru na ovu sirotinju od trepavica. Kažu ljudi da će ti biti kako si napraviš, ali s djecom to nije slučaj. Bez obzira što ti napravio, djeca su rođena ovakva ili onakva, i jedino što ti možeš je - prilagoditi se. A prilagodba mi nikada nije bila jača strana. Franka je uvijek bila kao tempirana bomba - nametljiva, glasna, uporna i radosna, uvijek za cirkusiranje, nisi je mogao zanemariti niti kad si se svojski trudio. Dok je bila beba, po danu bi spavala isključivo na meni, a svaka druga površina izazivala bi napad plača. Kad je prohodala, nikada nije dopuštala da ju držimo za ruku u šetnji, a svaki povratak kući završio bi vrištanjem na dnu stubišta zgrade. Jednom je, kad je imala otprilike šesnaest mjeseci, na cičoj zimi 45 minuta stajala u parku s kapom na glavi, koju sam zavezala čvorom, i vrištala iz petnih žila pokušavajući ju skinuti. Stajala sam kraj nje i plakala od jada, znajući da ja, kao roditelj, moram izaći iz te bitke kao pobjednik. Tog dana nije skinula kapu s glave, ali ni ja se nisam osjećala kao pobjednik.
Otkad se rodila, Franka je najveći izazov u mom životu, i neprestano pokušavam pronaći odgovore na pitanje - u kojem točno trenutku sam sve nepovratno zeznula? Čitala sam stručnu literaturu, bila kod psihologa, radila s rehabilitatorom, odvela ju logopedu, i svi su se složili da je ona mali terorist - s njom nema pregovora, nju se ne može kupiti niti ucijeniti, ali i da je ona dijete koje se oduševljava sitnicama, koje će svakoga zagrliti, koje je uvijek puno radosti i koje je nepresušni izvor energije. Svi su se složili i da sam ja nedosljedna, da osjećam krivnju ukoliko ju kaznim, da sam preslaba na nju. Što li to znači, postoji li roditelj koji nije slab na svoje dijete? I zašto se neka djeca rađaju divlja i neukrotiva, a neka mogu sat vremena sjediti mirno na majčinom krilu? Zašto Franka oduvijek više voli majice s tigrovima, nego s princezama, zašto stalno galami kao nespašena, zašto ne voli čokolino, a voli jesti krajeve kifle? Zašto nikada ne posluša ono što joj govorim, zašto stalno skače po kauču, zašto stalno izuva papuče, zašto ništa neće jesti i zašto želi da spavam u njenom krevetu i nakon što sam joj pročitala deset priča za laku noć?
OK, znam zašto to želi - ne moraš biti genijalac da bi to shvatio. Neki dan sam ju, dok smo čitale Gladnu gusjenicu (koju ona zove Guzina), pitala: "Jesi li ti gusjenica? Hoćeš li se pretvoriti u prelijepog leptira?", a ona je odgovorila: "Ne, petojit u bacu Juju". Stoga ne čudi da sam, iz očaja, opet posegnula za stručnom literaturom.
Nijedna me knjiga na temu djece nije oduševila kao ova, i ako morate u životu pročitati jednu knjigu koja bi vas pripremila za roditeljstvo - to je ova. Poklonite ju sebi, poklonite ju sestri, prijateljici ili mužu. Razvoj dječjeg mozga napisali su neuropsihijatar i stručnjakinja u pitanjima roditeljstva (hm, kako li se to postane?) za sve roditelje, odgajatelje i učitelje, i knjiga je s pravom postala bestseler. Na samom početku, autori napominju da su dani, u kojima nam se čini da tek preživljavamo uz svoju zahtjevnu djecu, prilike zahvaljujući kojima dijete može napredovati. Ta mi se ideja učinila revolucionarnom, pogotovo jer mi se čini da je trenutaka u kojima preživljavamo, u zadnje vrijeme, više nego trenutaka u kojima razvijam kvalitete svog djeteta. Kroz knjigu autori navode dvanaest strategija integriranog pristupa za poticanje razvoja zdravog dječjeg uma i cjelokupnog rasta i razvoja obitelji, a neke od njih sam već i uspjela primijeniti na svojoj pacijentici i uvjeriti se u njihovu djelotvornost. Ako ste se ikada pitali kako dijete na ispravan način izvesti iz stresne situacije, kako mu pokloniti pažnju, a ne pretjerati u tome, kako prigrliti ono famozno pitanje "Zašto?", zašto Sheldon ne razumije sarkazam i humor, kako se smiriti i čak i u najvećem bijesu povezati se sa svojim djetetom, kako cijeniti sve emocije (pogledajte Inside out!), ako ste ikada sumnjali da se najplodonosniji razgovori s djecom događaju tijekom svakodnevnih poslova, ako ste se ikada zapitali postoji li doista taj majčinski instinkt, i ako ste ikada predbacivali svojim roditeljima njihove odluke i postupke - potražite ovu knjigu, potražite papir i olovku, post it-e i crnu kavu, jer ovo je knjiga koju se isplati proučiti u detalje, knjiga uz koju ćete upoznati svoje dijete, ali i samoga sebe, knjiga koja će vas uvjeriti da svi griješimo kao roditelji, i uz koju ćete prvi put u životu pomisliti - možda i nisam najgora mama na svijetu.
Uhvatim se da o tome razmišljam tijekom svete mise, na koju je odlazak, za mene, uvijek jedan stresan događaj. Razmišljam o tome dok Franki pružam kisele PEZ bombone kako bi bar tri minute bila mirna, dok je prijekorno gledam (džabe!) kako skakuće po oltaru i smije se kao da je u najzabavnijem lunaparku, razmišljam o tome dok gledam one mame za kojima u crkvi ostaje miris parfema, one mame koje stojeći u štiklama glade glave svoje savršeno mirne djece obučene u Zarine kompletiće. Znam, grozna sam vjernica, slobodno me osuđujte, ali ne mogu a da se ne upitam - kako im to, pobogu, uspijeva? Koliko dugo su se one spremale za izlazak iz stana, i o čemu one razmišljaju na misi? Slušaju li doista pozorno riječi svećenika ili, kao i ja, sumnjaju u svoje roditeljske vještine? Jer ja nisam nikada bila žena od štikli, ali sada sam primorana i u crkvu ići u startasicama da bih mogla trčati za Frankom, prisiljena sam izaći iz stana bez dezodoransa jer mi je potrebna cijela vječnost da nahranim, napojim, presvučem i obučem dvoje djece uz koje jedva stignem nanijeti maskaru na ovu sirotinju od trepavica. Kažu ljudi da će ti biti kako si napraviš, ali s djecom to nije slučaj. Bez obzira što ti napravio, djeca su rođena ovakva ili onakva, i jedino što ti možeš je - prilagoditi se. A prilagodba mi nikada nije bila jača strana. Franka je uvijek bila kao tempirana bomba - nametljiva, glasna, uporna i radosna, uvijek za cirkusiranje, nisi je mogao zanemariti niti kad si se svojski trudio. Dok je bila beba, po danu bi spavala isključivo na meni, a svaka druga površina izazivala bi napad plača. Kad je prohodala, nikada nije dopuštala da ju držimo za ruku u šetnji, a svaki povratak kući završio bi vrištanjem na dnu stubišta zgrade. Jednom je, kad je imala otprilike šesnaest mjeseci, na cičoj zimi 45 minuta stajala u parku s kapom na glavi, koju sam zavezala čvorom, i vrištala iz petnih žila pokušavajući ju skinuti. Stajala sam kraj nje i plakala od jada, znajući da ja, kao roditelj, moram izaći iz te bitke kao pobjednik. Tog dana nije skinula kapu s glave, ali ni ja se nisam osjećala kao pobjednik.
Otkad se rodila, Franka je najveći izazov u mom životu, i neprestano pokušavam pronaći odgovore na pitanje - u kojem točno trenutku sam sve nepovratno zeznula? Čitala sam stručnu literaturu, bila kod psihologa, radila s rehabilitatorom, odvela ju logopedu, i svi su se složili da je ona mali terorist - s njom nema pregovora, nju se ne može kupiti niti ucijeniti, ali i da je ona dijete koje se oduševljava sitnicama, koje će svakoga zagrliti, koje je uvijek puno radosti i koje je nepresušni izvor energije. Svi su se složili i da sam ja nedosljedna, da osjećam krivnju ukoliko ju kaznim, da sam preslaba na nju. Što li to znači, postoji li roditelj koji nije slab na svoje dijete? I zašto se neka djeca rađaju divlja i neukrotiva, a neka mogu sat vremena sjediti mirno na majčinom krilu? Zašto Franka oduvijek više voli majice s tigrovima, nego s princezama, zašto stalno galami kao nespašena, zašto ne voli čokolino, a voli jesti krajeve kifle? Zašto nikada ne posluša ono što joj govorim, zašto stalno skače po kauču, zašto stalno izuva papuče, zašto ništa neće jesti i zašto želi da spavam u njenom krevetu i nakon što sam joj pročitala deset priča za laku noć?
OK, znam zašto to želi - ne moraš biti genijalac da bi to shvatio. Neki dan sam ju, dok smo čitale Gladnu gusjenicu (koju ona zove Guzina), pitala: "Jesi li ti gusjenica? Hoćeš li se pretvoriti u prelijepog leptira?", a ona je odgovorila: "Ne, petojit u bacu Juju". Stoga ne čudi da sam, iz očaja, opet posegnula za stručnom literaturom.
Nijedna me knjiga na temu djece nije oduševila kao ova, i ako morate u životu pročitati jednu knjigu koja bi vas pripremila za roditeljstvo - to je ova. Poklonite ju sebi, poklonite ju sestri, prijateljici ili mužu. Razvoj dječjeg mozga napisali su neuropsihijatar i stručnjakinja u pitanjima roditeljstva (hm, kako li se to postane?) za sve roditelje, odgajatelje i učitelje, i knjiga je s pravom postala bestseler. Na samom početku, autori napominju da su dani, u kojima nam se čini da tek preživljavamo uz svoju zahtjevnu djecu, prilike zahvaljujući kojima dijete može napredovati. Ta mi se ideja učinila revolucionarnom, pogotovo jer mi se čini da je trenutaka u kojima preživljavamo, u zadnje vrijeme, više nego trenutaka u kojima razvijam kvalitete svog djeteta. Kroz knjigu autori navode dvanaest strategija integriranog pristupa za poticanje razvoja zdravog dječjeg uma i cjelokupnog rasta i razvoja obitelji, a neke od njih sam već i uspjela primijeniti na svojoj pacijentici i uvjeriti se u njihovu djelotvornost. Ako ste se ikada pitali kako dijete na ispravan način izvesti iz stresne situacije, kako mu pokloniti pažnju, a ne pretjerati u tome, kako prigrliti ono famozno pitanje "Zašto?", zašto Sheldon ne razumije sarkazam i humor, kako se smiriti i čak i u najvećem bijesu povezati se sa svojim djetetom, kako cijeniti sve emocije (pogledajte Inside out!), ako ste ikada sumnjali da se najplodonosniji razgovori s djecom događaju tijekom svakodnevnih poslova, ako ste se ikada zapitali postoji li doista taj majčinski instinkt, i ako ste ikada predbacivali svojim roditeljima njihove odluke i postupke - potražite ovu knjigu, potražite papir i olovku, post it-e i crnu kavu, jer ovo je knjiga koju se isplati proučiti u detalje, knjiga uz koju ćete upoznati svoje dijete, ali i samoga sebe, knjiga koja će vas uvjeriti da svi griješimo kao roditelji, i uz koju ćete prvi put u životu pomisliti - možda i nisam najgora mama na svijetu.
"Što doista želite svojoj djeci? Koje kvalitete želite da vaša djeca razviju i ponesu sa sobom u život kao odrasle osobe? Najvjerojatnije im želite da budu sretna, neovisna i uspješna. Želite da uživaju u ispunjenim vezama i žive život punim plućima. A sada razmislite malo koliki postotak svojeg vremena provodite ciljano razvijajući te kvalitete kod svojeg djeteta."
Daniel J. Siegel, Tina Payne Bryson
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)