Preskoči na glavni sadržaj

O čemu razmišljaju mame u štiklama?

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse", izrekao je glas Dannyja DeVita na početku Matilde, filma o predivnoj djevojčici koju je izmislio veliki Roald Dahl. Znao je Dahl dobro o čemu priča jer je i sam bio otac petero dječice. Nije mu bilo lako, sigurna sam. Petero djece, svako drugačije, svako posebno, svako je zahtjevalo drugu odgojnu metodu. Da, svi se rodimo - rodimo se s određenim karakterom, s određenim dizajnom osmišljenim već u majčinoj utrobi.


Uhvatim se da o tome razmišljam tijekom svete mise, na koju je odlazak, za mene, uvijek jedan stresan događaj. Razmišljam o tome dok Franki pružam kisele PEZ bombone kako bi bar tri minute bila mirna, dok je prijekorno gledam (džabe!) kako skakuće po oltaru i smije se kao da je u najzabavnijem lunaparku, razmišljam o tome dok gledam one mame za kojima u crkvi ostaje miris parfema, one mame koje stojeći u štiklama glade glave svoje savršeno mirne djece obučene u Zarine kompletiće. Znam, grozna sam vjernica, slobodno me osuđujte, ali ne mogu a da se ne upitam - kako im to, pobogu, uspijeva? Koliko dugo su se one spremale za izlazak iz stana, i o čemu one razmišljaju na misi? Slušaju li doista pozorno riječi svećenika ili, kao i ja, sumnjaju u svoje roditeljske vještine? Jer ja nisam nikada bila žena od štikli, ali sada sam primorana i u crkvu ići u startasicama da bih mogla trčati za Frankom, prisiljena sam izaći iz stana bez dezodoransa jer mi je potrebna cijela vječnost da nahranim, napojim, presvučem i obučem dvoje djece uz koje jedva stignem nanijeti maskaru na ovu sirotinju od trepavica. Kažu ljudi da će ti biti kako si napraviš, ali s djecom to nije slučaj. Bez obzira što ti napravio, djeca su rođena ovakva ili onakva, i jedino što ti možeš je - prilagoditi se. A prilagodba mi nikada nije bila jača strana. Franka je uvijek bila  kao tempirana bomba - nametljiva, glasna, uporna i radosna, uvijek za cirkusiranje, nisi je mogao zanemariti niti kad si se svojski trudio. Dok je bila beba, po danu bi spavala isključivo na meni, a svaka druga površina izazivala bi napad plača. Kad je prohodala, nikada nije dopuštala da ju držimo za ruku u šetnji, a svaki povratak kući završio bi vrištanjem na dnu stubišta zgrade. Jednom je, kad je imala otprilike šesnaest mjeseci, na cičoj zimi 45 minuta stajala u parku s kapom na glavi, koju sam zavezala čvorom, i vrištala iz petnih žila pokušavajući ju skinuti. Stajala sam kraj nje i plakala od jada, znajući da ja, kao roditelj, moram izaći iz te bitke kao pobjednik. Tog dana nije skinula kapu s glave, ali ni ja se nisam osjećala kao pobjednik.


Otkad se rodila, Franka je najveći izazov u mom životu, i neprestano pokušavam pronaći odgovore na pitanje - u kojem točno trenutku sam sve nepovratno zeznula? Čitala sam stručnu literaturu, bila kod psihologa, radila s rehabilitatorom, odvela ju logopedu, i svi su se složili da je ona mali terorist - s njom nema pregovora, nju se ne može kupiti niti ucijeniti, ali i da je ona dijete koje se oduševljava sitnicama, koje će svakoga zagrliti, koje je uvijek puno radosti i koje je nepresušni izvor energije. Svi su se složili i da sam ja nedosljedna, da osjećam krivnju ukoliko ju kaznim, da sam preslaba na nju. Što li to znači, postoji li roditelj koji nije slab na svoje dijete? I zašto se neka djeca rađaju divlja i neukrotiva, a neka mogu sat vremena sjediti mirno na majčinom krilu? Zašto Franka oduvijek više voli majice s tigrovima, nego s princezama, zašto stalno galami kao nespašena, zašto ne voli čokolino, a voli jesti krajeve kifle? Zašto nikada ne posluša ono što joj govorim, zašto stalno skače po kauču, zašto stalno izuva papuče, zašto ništa neće jesti i zašto želi da spavam u njenom krevetu i nakon što sam joj pročitala deset priča za laku noć?

OK, znam zašto to želi - ne moraš biti genijalac da bi to shvatio. Neki dan sam ju, dok smo čitale Gladnu gusjenicu (koju ona zove Guzina), pitala: "Jesi li ti gusjenica? Hoćeš li se pretvoriti u prelijepog leptira?", a ona je odgovorila: "Ne, petojit u bacu Juju". Stoga ne čudi da sam, iz očaja, opet posegnula za stručnom literaturom.

Nijedna me knjiga na temu djece nije oduševila kao ova, i ako morate u životu pročitati jednu knjigu koja bi vas pripremila za roditeljstvo - to je ova. Poklonite ju sebi, poklonite ju sestri, prijateljici ili mužu. Razvoj dječjeg mozga napisali su neuropsihijatar i stručnjakinja u pitanjima roditeljstva (hm, kako li se to postane?) za sve roditelje, odgajatelje i učitelje, i knjiga je s pravom postala bestseler. Na samom početku, autori napominju da su dani, u kojima nam se čini da tek preživljavamo uz svoju zahtjevnu djecu, prilike zahvaljujući kojima dijete može napredovati. Ta mi se ideja učinila revolucionarnom, pogotovo jer mi se čini da je trenutaka u kojima preživljavamo, u zadnje vrijeme, više nego trenutaka u kojima razvijam kvalitete svog djeteta. Kroz knjigu autori navode dvanaest strategija integriranog pristupa za poticanje razvoja zdravog dječjeg uma i cjelokupnog rasta i razvoja obitelji, a neke od njih sam već i uspjela primijeniti na svojoj pacijentici i uvjeriti se u njihovu djelotvornost. Ako ste se ikada pitali kako dijete na ispravan način izvesti iz stresne situacije, kako mu pokloniti pažnju, a ne pretjerati u tome, kako prigrliti ono famozno pitanje "Zašto?", zašto Sheldon ne razumije sarkazam i humor, kako se smiriti i čak i u najvećem bijesu povezati se sa svojim djetetom, kako cijeniti sve emocije (pogledajte Inside out!), ako ste ikada sumnjali da se najplodonosniji razgovori s djecom događaju tijekom svakodnevnih poslova, ako ste se ikada zapitali postoji li doista taj majčinski instinkt, i ako ste ikada predbacivali svojim roditeljima njihove odluke i postupke - potražite ovu knjigu, potražite papir i olovku, post it-e i crnu kavu, jer ovo je knjiga koju se isplati proučiti u detalje, knjiga uz koju ćete upoznati svoje dijete, ali i samoga sebe, knjiga koja će vas uvjeriti da svi griješimo kao roditelji, i uz koju ćete prvi put u životu pomisliti - možda i nisam najgora mama na svijetu.

"Što doista želite svojoj djeci? Koje kvalitete želite da vaša djeca razviju i ponesu sa sobom u život kao odrasle osobe? Najvjerojatnije im želite da budu sretna, neovisna i uspješna. Želite da uživaju u ispunjenim vezama i žive život punim plućima. A sada razmislite malo koliki postotak svojeg vremena provodite ciljano razvijajući te kvalitete kod svojeg djeteta."
Daniel J. Siegel, Tina Payne Bryson


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...