Preskoči na glavni sadržaj

Muškaranje

Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam dvije sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva.


Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja glumi Amy Farrah Fowler u Teoriji velikog praska. Žena je majka dvojice sinova, glumica, vlogerica i neuroznanstvenica - ukratko, nenormalno je duhovita i pametna i zna sve o temi koja me zanima - basically, ona uistinu jest Amy Farrah Fowler.

 

Nisam sigurna kome je knjiga namjenjena - po meni, desetogodišnjim predpubertetlijama, ili njihovim mamama. Neki joj prigovaraju da je suvišna jer današnja djeca znaju sve o odrastanju dječaka u muškarce, no, nekako nisam sigurna u to jer vrlo često se uvjerim da, unatoč svim dostupnim informacijama, djeca danas pojma nemaju ni o čemu. Ja bih je preporučila i roditeljima koji su smetnuli s uma (ili potisnuli duboko u sjećanje) sve radosti puberteta, jer, kladim se, da vam život ovisi o tome, ne biste se sjetili što je točno dopamin - iako mislite da sve znate. Knjiga je zgodna, ima na jednom mjestu sve što može mučiti dječake, i svakako ću je prolistati ponovno kad Juraj zagazi u pubertet - uči dječake o promjenama koje će ih zadesiti tijekom odrastanja, o zdravoj prehrani, potiče ih da prije intimnosti, ili sextinga, bar upoznaju osobu koja im se sviđa, razjasnila mi je i urođenu mušku potrebu za lovom i nadmetanjem (taj gen je mutirao u ljubav prema sportu), ali nešto sam sasvim drugo zaključila pročitavši je. Možda znanje više nije moć, možda je neke stvari bolje ne znati uopće, ni ne slutiti. Danas svi stalno moramo nešto učiti, k vragu! Djeca kroz crtiće moraju učiti mjerne jedinice, prvu pomoć, o recikliranju, oblike, brojeve, slova, postati poznavatelji Van Gogha i klasične glazbe i naučiti bar jedan strani jezik! Jeste li ikada gledali Wallykazam, Einsteinčiće, Fun with flupe, Omizoomi? Pa mi smo odrasli uz Tom i Jerryja (odrasla sam misleći da je Tomijerry jedna riječ, ne razmišljajući što uopće znači - da, tako sam tulava bila!) i naučili smo jedino da miš i mačka ne mogu biti prijatelji, i ispali smo OK. Znam, to je loš argument - ali, kunem se, moja generacija je puna divnih ljudi koji vrhunski rade posao za koji su se školovali - ispali su i više nego OK. Moja Franka ne zna ni svoje ime izgovoriti, ali zna brojati do deset na dva jezika i poznaje sva slova - ne zna ih sva izgovoriti, ali sva ih prepoznaje - je li to normalno? A od koga je to naučila? Pa od pametne matere koja iz knjige želi naučiti kako odgajati dječaka!

Dosta je bilo učenja, kažem (bar danas - sutra ću opet posegnuti za nekom stručnom literaturom)! Dosta je natjecanja između roditelja! Dosta je bilo mučenja dječice!

Jako se opterećujem time što Franka ne ide u vrtić, i što je osuđena na mamu koja 50% pažnje poklanja dosadnom baci Jujaju, i neprestano imam osjećaj da svaki trenutak proveden s njom mora biti edukativan - da moramo vježbati slova po uputi logopeda, da moramo vježbati motoriku, da ju ne smijem ni na koji način lišiti onoga što njeni vršnjaci uče u vrtiću. Ona je samo zaigrano dijete, i kroz igru će štošta zapamtiti, ali najsretnija je kad upalimo Taylor Swift i plešemo sa zdravoljupcima, kad od kocaka složimo tunel kroz koji će prolaziti autići, kad izrežemo kolaž na sitne komadiće i cijele se poljepimo od ljepila, kad ju posjednem na kuhinju i kad jede Linoladu žlicom iz teglice dok ja kuham ručak. Sigurna sam, takvo će blesiranje oduševiti i bracu, dječaka s kojim još uvijek ne znam što bih. Jer, ako je Franka tada najsretnije dijete na svijetu, bit će to i on, a ja ću biti najsretnija mama na svijetu. I mislim da ćemo svi ispasti OK.

P. S. Muffini su s bloga Domaćica.


Primjedbe

  1. I ja sam zivjela u uvjerenju da su Tom i Jerry jedna rijec 😂 Bas sam neki dan komentirala kako su naporni ovi crtici koji svako malo ubace neku rijec engleskog.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...