Dođi u Vinkovce

Znate kako je lijepo probuditi se, popiti gutljaj kave i uskočiti u auto pa spontano voziti dok vam srce ne kaže da zastanete? Znate? Ne morate ponijeti niti rezervne gaće, niti kišobran, niti tri tisuće grickalica, samo sitniš u džepu! Aaaaaah, to su bila vremena! Prije samo četiri godine u ovo doba muž i ja bismo jednog vikenda otišli u Skradin, drugog u Trogir, sve laganini, bez plana (OK, bilo je uvijek plana jer bih prije polaska sve u detalje guglala, da ne bismo nešto propustili) a sada na put s djecom idemo kad si mama mora kupiti nove ortopedske papuče jerbo joj spuštena stopala nateknu pa izgledaju poput Shrekovih. Zaželjeli smo se tako papuča, ravnice, spojili neugodno s ugodnim i došli u Vinkovce. P.S. Ortopedska obuća Budak.

 

 

Vinkovci su najstariji naseljeni grad u Europi, i kao takav postoji već 8200 godine, zbog čega ga nazivaju europskim Jerihonom. Sam taj podatak i bogata povijest, koja se ogleda u vinkovačkom arheološkom blagu, dovoljan su razlog da posjetiti ovaj gradić, i to baš u jesen, kada vrbe uz Bosut prizivaju neka izgubljena vremena, ona u kojima je Vinkovcima kročio Josip Runjanin, ban Josip Šokčević ili je tarabe preskakao neki od Kozaraca. Nismo vidjeli muzeje, nismo ušli niti u jedan sakralni objekt, ali pojeli smo vrećicu kikija (najbolje mito za djecu - otuda i slogan "Bilo kuda, kiki svuda"), kiflu i pol, deset pezića u Cat Boy spremniku, jedan griz Barneya, dojili po cijelom gradu, popili kavicu u "Šinobusu", gledali ljude i pobacali 3 kile kamenčića u Bosut, ukratko - stvorili smo neke nove uspomene, što je super jer smo do sada Vinkovce pamtili po "Hej, sjećaš se kad smo išli u Vinkovce pa se Franka ispovraćala po cijeloj svojoj malenkosti, cijeloj autosjedalici i lijevoj polovici tojotice?" "Da, sjećam, i to baš onda kad nisam ponijela niti jedan komadić rezervne odjeće!" Ovog puta nitko nije povraćao, jeeeeej!

Vinkovci arhitekturom nalikuju na Osijek u malome, ali imaju narav pitomog malog grada, nalik Našicama, pa mi se uspavana atmosfera odmah svidjela, iako nisam fan gradova na vodi (da, znam da živim u jednom od njih - ali uvijek osjećam neko strahopoštovanje prema rijekama - OK, više strah, nego poštovanje). Cijeli izlet poprimio je i romantičnu notu kad mi je muž rekao da sam "baš lijepa" jer sam "napokon raspustila kosu" (eto, štikle mi ni ne trebaju!), ali i kad sam zahvalila Bogu što sam svog muža sama odabrala za doživotnog partnera, i - što mi nije u krvnom srodstvu, kao što su to bili nesretni šokački Romeo i Julija s Krnjaša, Ivan i Marija Kozarac. Znam, koliko je bljakasto, toliko je i romantično.

Vinkovci su me natjerali da još jednom razmislim o tome što čitam u svom mladom životu, i posramili me jer zapravo nemam pojma kakve veze ima Josip Kozarac s Ivanom, jer ne znam napamet niti jedan citat iz Đuke Begovića, koji se smatra jednim od najbolje napisanih romana u povijesti hrvatske književnosti, jer nikada nisam pročitala ništa o Jozi Ivakiću i jer mi je Miroslav Slavko Mađer samo ime koje sam negdje čula, a koje ne mogu spojiti ni sa čime meni bliskim. Toliko je ljepote u našem susjedstvu, i toliko je blaga u našim knjižnicama - zašto za njima ne posežemo? Vratila sam se kući, odlučila ostatak mjeseca na umu imati Mjesec hrvatske knjige, odložila Faulknera, gurnula Eudoru Welty u ćošak i guglala u potrazi za poezijom nesretnog Ivana, još jednom zahvaljujući na romantici koja možda ne drapa srce kao ona stara šokačka, ali koja bar nije potekla od zajedničkih predaka.

Milovo sam

Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.

Ivan Kozarac