Onih dana kad uspijem oba djeteta uspavati u isto vrijeme i pripremiti ručak osjećam se kao oni momci što trče po plaži u slow motionu u Chariots of fire, dobijem potrebu da otplešem Dora the Explorer ples "We did it!", da nazovem Beyonce i objasnim joj neke stvari "Who run the world? Moms!" Umjesto toga, samo mužu ili mami pošaljem poruku: "Uspjela sam!" Znam, stvarno je bedasto veseliti se tako nečemu, pogotovo jer tek tad najčešće imam posla preko glave (jer prašina i prljavi veš ne spavaju kad beba spava), ali to je moja mala pobjeda, nešto što mi vrati vjeru u... pa, u mene. Imam sve pod kontrolom. Mogu ja to.
Pitam se, kako li ću se sjećati ovih dana kad djeca odrastu, hoću li pamtiti stres ili, kao Gabi, samo sretne dane? Ili, još važnije, kako će se tih dana sjećati moja djeca? Hoće li Franka mene jednog dana izbezumljena nazvati, u potrazi za utjehom, i reći: "Mama, on vrišti od grčeva cijeli dan, nisam stigla ni piškiti, a ona se cijela omotala WC papirom!"? Uvijek sam osjećala veliku odgovornost prema svojoj budućoj djeci. Nisam nikada htjela probati neke stvari koje tinejdžeri vole probati, samo da bih ostala dosljedna i da bih mogla, bez trunke licemjerja, jednog dana iste te stvari braniti svojoj djeci. Biti iskren bilo mi je uvijek važnije od hirovitog zadovoljavanja površne znatiželje. Želim biti uzor svojoj djeci, pa se grizem kad me vide uplakanu ili iznerviranu - ne želim biti slaba pred njima, ali ne želim niti da se srame svojih emocija. Roditeljstvo je valjda jedna velika potraga za ravnotežom, potraga kojoj se svakog dana vraćamo mi, roditelji koji pojma nemaju što rade. U djetinjstvu sam imala u glavi idealnu sliku svojih roditelja, i iako je ona s vremenom postala sve sličnija stvarnom stanju, nisam se nikad svojih roditelja sramila (OK, osim onda kad sam tatu dovela u studentski restoran, a on je galamio k'o nespašen jer je morao čekati da se stol oslobodi). Dok sam odrastala, tate nikad nije bilo doma, radio je od jutra do sutra - za nas - uvjeravala sam se. Nedostajao mi je, naravno, i vjerojatno ću ga uvijek kriviti za neke svoje nedostatke uzrokovane manjkom očinske pažnje. Ipak, za mene je on uvijek bio vrijedan, pošten, ponosit i čvrst ka stina. Mama je odrađivala i njegovu smjenu roditeljstva. Voli vas on, na svoj način, pa on je takav - opravdavala je sve njegove propuste i odsutnost. Naravno, nije joj bilo lako, znala je u afektu reći da će se baciti pod kamion (naša ulica je jako prometna, a i tata je bio u biznisu s kamionima pa je to bila simbolična ideja smrti), najčešće kad bismo se sve tri svađale, kokodakale i čupale oko neke gluposti. Ipak, ona je uvijek bila i ostala najjača žena koju znam. Njene slabosti nisam joj zamjerila, nisam ih nikada smatrala njenim osobinama, bile su prolazne, znak da je običan smrtnik, slična drugima, bliska meni.
S posebnom sam pažnjom čitala knjigu Chinua Achebe Svijet se raspada, ne samo zbog autentičnog prikaza afričkog čovjeka i fantastičnog stila pripovjedanja, nego zbog iskreno prikazanog glavnog lika u kojem sam se mogla pronaći iako nikada nisam nikoga ubila, niti u rodu, niti izvan njega. Možda je Achebe htio prikazati život afričkog plemena i njegove običaje, ali prikazao je i običnog nezahvalnog čovjeka koji prezire slabosti svoga oca, koji, kao mnogi od nas, misli da u životu može biti sposobniji, pametniji, sretniji od svojih roditelja, dok je istina - trebali bismo biti sretni ukoliko uspijemo ovaj teški život izgurati s bar pola pameti i hrabrosti naših roditelja. Probat ću se toga sjetiti, pogotovo onih dana kad ne uspijem uspavati oboje u isto vrijeme, kad me pritisne sa svih strana i kad mi dođe da vrištim, jer i to će proći, a do tada mogu samo duboko uzdahnuti, brojati do deset, i nadati se da će mi Franka jednog dana, sva sretna, ponosna i sposobna, poslati poruku: "Uspjela sam!"
Pitam se, kako li ću se sjećati ovih dana kad djeca odrastu, hoću li pamtiti stres ili, kao Gabi, samo sretne dane? Ili, još važnije, kako će se tih dana sjećati moja djeca? Hoće li Franka mene jednog dana izbezumljena nazvati, u potrazi za utjehom, i reći: "Mama, on vrišti od grčeva cijeli dan, nisam stigla ni piškiti, a ona se cijela omotala WC papirom!"? Uvijek sam osjećala veliku odgovornost prema svojoj budućoj djeci. Nisam nikada htjela probati neke stvari koje tinejdžeri vole probati, samo da bih ostala dosljedna i da bih mogla, bez trunke licemjerja, jednog dana iste te stvari braniti svojoj djeci. Biti iskren bilo mi je uvijek važnije od hirovitog zadovoljavanja površne znatiželje. Želim biti uzor svojoj djeci, pa se grizem kad me vide uplakanu ili iznerviranu - ne želim biti slaba pred njima, ali ne želim niti da se srame svojih emocija. Roditeljstvo je valjda jedna velika potraga za ravnotežom, potraga kojoj se svakog dana vraćamo mi, roditelji koji pojma nemaju što rade. U djetinjstvu sam imala u glavi idealnu sliku svojih roditelja, i iako je ona s vremenom postala sve sličnija stvarnom stanju, nisam se nikad svojih roditelja sramila (OK, osim onda kad sam tatu dovela u studentski restoran, a on je galamio k'o nespašen jer je morao čekati da se stol oslobodi). Dok sam odrastala, tate nikad nije bilo doma, radio je od jutra do sutra - za nas - uvjeravala sam se. Nedostajao mi je, naravno, i vjerojatno ću ga uvijek kriviti za neke svoje nedostatke uzrokovane manjkom očinske pažnje. Ipak, za mene je on uvijek bio vrijedan, pošten, ponosit i čvrst ka stina. Mama je odrađivala i njegovu smjenu roditeljstva. Voli vas on, na svoj način, pa on je takav - opravdavala je sve njegove propuste i odsutnost. Naravno, nije joj bilo lako, znala je u afektu reći da će se baciti pod kamion (naša ulica je jako prometna, a i tata je bio u biznisu s kamionima pa je to bila simbolična ideja smrti), najčešće kad bismo se sve tri svađale, kokodakale i čupale oko neke gluposti. Ipak, ona je uvijek bila i ostala najjača žena koju znam. Njene slabosti nisam joj zamjerila, nisam ih nikada smatrala njenim osobinama, bile su prolazne, znak da je običan smrtnik, slična drugima, bliska meni.
S posebnom sam pažnjom čitala knjigu Chinua Achebe Svijet se raspada, ne samo zbog autentičnog prikaza afričkog čovjeka i fantastičnog stila pripovjedanja, nego zbog iskreno prikazanog glavnog lika u kojem sam se mogla pronaći iako nikada nisam nikoga ubila, niti u rodu, niti izvan njega. Možda je Achebe htio prikazati život afričkog plemena i njegove običaje, ali prikazao je i običnog nezahvalnog čovjeka koji prezire slabosti svoga oca, koji, kao mnogi od nas, misli da u životu može biti sposobniji, pametniji, sretniji od svojih roditelja, dok je istina - trebali bismo biti sretni ukoliko uspijemo ovaj teški život izgurati s bar pola pameti i hrabrosti naših roditelja. Probat ću se toga sjetiti, pogotovo onih dana kad ne uspijem uspavati oboje u isto vrijeme, kad me pritisne sa svih strana i kad mi dođe da vrištim, jer i to će proći, a do tada mogu samo duboko uzdahnuti, brojati do deset, i nadati se da će mi Franka jednog dana, sva sretna, ponosna i sposobna, poslati poruku: "Uspjela sam!"
"Okonkwo je strogo vladao svojim kućanstvom. Njegove supruge, a pogotovo ona najmlađa, živjele su u trajnom strahu od njegove vatrene naravi, kao i njegova mala djeca. Možda Okonkwo u srcu nije bio okrutan čovjek. Ali cijelim njegovim životom vladao je strah, strah od neuspjeha i slabosti. Taj je strah bio dublji i prisniji nego strah od zlih i hirovitih bogova i od magije, strah od šume, kao i od prirodnih sila, zložudnih, okrvavljenih zuba i pandža. Okonkwov strah bio je veći od tih strahova. Nije bio izvanjski, nego je ležao duboko u njemu. Bio je to strah od njega samoga, od toga da bude sličan ovu. Već je kao dječak zamjerao ocu zbog neuspjeha i slabosti, a čak se i tada sjećao kako je patio kad mu je drug u igri rekao da mu je otac agbala. Tada je Okonkwo prvi saznao da agbala nije samo drugo ime za ženu, nego da se može upotrijebiti i za muškarca koji nije stekao nijedan naslov. I tako je Okonkwom vladala samo jedna strast - da mrzi sve što je volio njegov otac Unoka. Jedno od toga bila je nježnost, a drugo je bila dokonost."
Negro torta
Biskvit: 4 jaja, 14 dkg šećera, 14 dkg margarina za kolače, 7 dkg mljevenih lješnjaka (a i ne morate), 2 žlice oštrog brašna, 3 rebra čokolade za kuhanje
Krema: 3 jaja, 15 dkg šećera, 12 dkg čokolade za kuhanje, 20 dkg margarina za kolače
300 ml slatkog vrhnja
Pjenasto miksati žumanjke i šećer, dodavati margarin, lješnjake, brašno i otopljenu čokoladu. Umutiti snijeg od bjelanjaka. Peći na 180 stupnjeva 10-15 min. Ohladiti.
Cijela jaja i šećer tući na pari. Dodati čokoladu kad se zgusne, miksati da se sjedini. Ohladiti i miksati s margarinom.
Izmiksati slatko vrhnje i složiti kremu i vrhnje na biskvit, posipati naribanom čokoladom.
Biskvit: 4 jaja, 14 dkg šećera, 14 dkg margarina za kolače, 7 dkg mljevenih lješnjaka (a i ne morate), 2 žlice oštrog brašna, 3 rebra čokolade za kuhanje
Krema: 3 jaja, 15 dkg šećera, 12 dkg čokolade za kuhanje, 20 dkg margarina za kolače
300 ml slatkog vrhnja
Pjenasto miksati žumanjke i šećer, dodavati margarin, lješnjake, brašno i otopljenu čokoladu. Umutiti snijeg od bjelanjaka. Peći na 180 stupnjeva 10-15 min. Ohladiti.
Cijela jaja i šećer tući na pari. Dodati čokoladu kad se zgusne, miksati da se sjedini. Ohladiti i miksati s margarinom.
Izmiksati slatko vrhnje i složiti kremu i vrhnje na biskvit, posipati naribanom čokoladom.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)