Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam dvije sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva.
Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja glumi Amy Farrah Fowler u Teoriji velikog praska. Žena je majka dvojice sinova, glumica, vlogerica i neuroznanstvenica - ukratko, nenormalno je duhovita i pametna i zna sve o temi koja me zanima - basically, ona uistinu jest Amy Farrah Fowler.
Nisam sigurna kome je knjiga namjenjena - po meni, desetogodišnjim predpubertetlijama, ili njihovim mamama. Neki joj prigovaraju da je suvišna jer današnja djeca znaju sve o odrastanju dječaka u muškarce, no, nekako nisam sigurna u to jer vrlo često se uvjerim da, unatoč svim dostupnim informacijama, djeca danas pojma nemaju ni o čemu. Ja bih je preporučila i roditeljima koji su smetnuli s uma (ili potisnuli duboko u sjećanje) sve radosti puberteta, jer, kladim se, da vam život ovisi o tome, ne biste se sjetili što je točno dopamin - iako mislite da sve znate. Knjiga je zgodna, ima na jednom mjestu sve što može mučiti dječake, i svakako ću je prolistati ponovno kad Juraj zagazi u pubertet - uči dječake o promjenama koje će ih zadesiti tijekom odrastanja, o zdravoj prehrani, potiče ih da prije intimnosti, ili sextinga, bar upoznaju osobu koja im se sviđa, razjasnila mi je i urođenu mušku potrebu za lovom i nadmetanjem (taj gen je mutirao u ljubav prema sportu), ali nešto sam sasvim drugo zaključila pročitavši je. Možda znanje više nije moć, možda je neke stvari bolje ne znati uopće, ni ne slutiti. Danas svi stalno moramo nešto učiti, k vragu! Djeca kroz crtiće moraju učiti mjerne jedinice, prvu pomoć, o recikliranju, oblike, brojeve, slova, postati poznavatelji Van Gogha i klasične glazbe i naučiti bar jedan strani jezik! Jeste li ikada gledali Wallykazam, Einsteinčiće, Fun with flupe, Omizoomi? Pa mi smo odrasli uz Tom i Jerryja (odrasla sam misleći da je Tomijerry jedna riječ, ne razmišljajući što uopće znači - da, tako sam tulava bila!) i naučili smo jedino da miš i mačka ne mogu biti prijatelji, i ispali smo OK. Znam, to je loš argument - ali, kunem se, moja generacija je puna divnih ljudi koji vrhunski rade posao za koji su se školovali - ispali su i više nego OK. Moja Franka ne zna ni svoje ime izgovoriti, ali zna brojati do deset na dva jezika i poznaje sva slova - ne zna ih sva izgovoriti, ali sva ih prepoznaje - je li to normalno? A od koga je to naučila? Pa od pametne matere koja iz knjige želi naučiti kako odgajati dječaka!
Dosta je bilo učenja, kažem (bar danas - sutra ću opet posegnuti za nekom stručnom literaturom)! Dosta je natjecanja između roditelja! Dosta je bilo mučenja dječice!
Jako se opterećujem time što Franka ne ide u vrtić, i što je osuđena na mamu koja 50% pažnje poklanja dosadnom baci Jujaju, i neprestano imam osjećaj da svaki trenutak proveden s njom mora biti edukativan - da moramo vježbati slova po uputi logopeda, da moramo vježbati motoriku, da ju ne smijem ni na koji način lišiti onoga što njeni vršnjaci uče u vrtiću. Ona je samo zaigrano dijete, i kroz igru će štošta zapamtiti, ali najsretnija je kad upalimo Taylor Swift i plešemo sa zdravoljupcima, kad od kocaka složimo tunel kroz koji će prolaziti autići, kad izrežemo kolaž na sitne komadiće i cijele se poljepimo od ljepila, kad ju posjednem na kuhinju i kad jede Linoladu žlicom iz teglice dok ja kuham ručak. Sigurna sam, takvo će blesiranje oduševiti i bracu, dječaka s kojim još uvijek ne znam što bih. Jer, ako je Franka tada najsretnije dijete na svijetu, bit će to i on, a ja ću biti najsretnija mama na svijetu. I mislim da ćemo svi ispasti OK.
P. S. Muffini su s bloga Domaćica.
I ja sam zivjela u uvjerenju da su Tom i Jerry jedna rijec 😂 Bas sam neki dan komentirala kako su naporni ovi crtici koji svako malo ubace neku rijec engleskog.
OdgovoriIzbrišiJeeeej, nisam jedina mutava :)
Izbriši