Preskoči na glavni sadržaj

Spice up your life/Born to run

Kad sam ja bila djevojčica, svaka djevojčica je posjedovala jedno veliko blago – kutiju, po mogućnosti - za cipele, u koju je s puno ljubavi i pažnje složila svoje salvetice. Danas, kada salvete u svim bojama, oblicima i likovima postoje na svakome koraku, vjerojatno bi bilo preteško objasniti djetetu rođenom u 21. stoljeću taj famozni hobi -sakupljanje salvetica, ali tada je to bilo must. Kada bi sakupljačice salveta odrasle, skupljale bi novinske članke o omiljenim zvijezdama. Say whaaaaat?, pitala bi y generacija danas. U doba kada Internet nije postojao, a časopisi i novine su bili jedini izvor informacija o glazbi ili filmu, mahnito smo rezuckali novine, pa makar samo sličicu omiljenog pjevača koja se nalazila ispod tv programa ili horoskopa. Moj predmet opsesije bile su Spajsice, to se znalo. I nema veze što je svaka djevojčica koja je držala do sebe skupljala sve o Spajsicama – ja sam znala da je moja kolekcija najbolja i najveća. Na stranu s posterima i fotografijama, posjedovala sam kutije s njihovim likovima, lizala, naljepnice, bilježnice, kalendare, a za jedan rođendan dobila sam deset (čitaj: deset!) Spice Impulse dezodoransa, a nisam dezodoranse niti koristila. Osobne podatke o Spajsicama znala sam bolje od tekstova njihovih pjesama (engleski jezik tada se učio tek od trećeg razred osnovne škole, molim lijepo). Znala sam da su mama i tata Emme razvedeni, da Mel C obožava nogometni klub Liverpool (tada sam čak i ja znala par igrača tog kluba – i to ne samo Michaela Owena za kojim su slinile sve žene, balave i nebalave), da Geri voli jesti kokice, da je Mel B imala tatu koji je s Kariba, a da su Victoriju dovozili u školu s Rolls Roycem (what the hell was that, mislila sam si tada). Na dan kad sam saznala da je Geri otišla iz grupe, plakala sam cijeli dan, u mom dotadašnjem životu nije se dogodilo niti jedno traumatično iskustvo koje bi bilo nalik raspadu omiljenih mi Spajsica. Bio je to kraj jedne ere za mene, iako sam Spajsice nastavila slušati i u okrnjenom sastavu, iako sam pokupovala i njihove samostalne albume – više nisam sakupljala sličice i članke. Odrasla sam.



Glazbu danas samo slušam, ne poistovjećujem se s autorom kako sam činila dok sam bila mlađa. Glazbenik je sada isključivo čovjek kojeg ja ne poznajem, i iako pretjerano guglam sve u svom životu, najmanje guglam glazbenike, i ne znam ništa o njihovim privatnim životima - ne znam vole li kokice ili kada su se prvi put poljubili, kao da me se to ne tiče – držim ih na distanci, ne pomišljajući da ti isti glazbenici svakodnevno daruju sav svoj unutarnji svijet na dlanu onima koji slušaju njihovu glazbu. Ne sjećam se kada sam počela slušati Bruce Sprinsteena, moguće da je to bilo tek na fakultetu, jer se sjećam da, kad je Rory u trećoj sezoni rekla da je Sherry veliki Bruce Springsteen fan, nisam znala niti jednu njegovu pjesmu. Poput Dylana, i Springsteen je oduvijek bio vrstan pripovjedač, i voljela sam tu čežnju koja je iskrila iz njegovog pomalo nerazumljivog vokala. Znala sam da je iz New Jerseya i da je obiteljski čovjek, ali - little did I know.

"Mene je zanimalo kako mogu svoj posao raditi još bolje i biti u tome odličan. Ne samo dobar...želio sam biti odličan. Što god je za to bilo potrebno, bio sam spreman učiniti. Ako ne posjedujete sirovi talent, još uvijek snagom volje možete uspjeti. Ali ako ste talentirani, onda će volja, ambicija i odlučnosti da se izložite novim idejama, suprotstavljenim argumentima, novim utjecajima ojačati i učvrstiti ono što radite, pomoći vam da se približite svom cilju."


"Kad sam počeo ići u školu na plesove koje je organizirala Udruga mladih katolika, već sam savladao osnove plesa. Mojim prijateljima, jadnim izgubljenim mladim katolicima, još uvijek nije bilo jasno da DJEVOJKE OBOŽAVAJU PLESATI! I to toliko da će na plesni podij izići gotovo sa svakim krelcme koji zna nekoliko osnovnih pokreta. Taj krelac bio sam JA! Raspolagao sam blesavim asortimanom okreta, ukradenim iz popularnih plesova, koje sam pretjerano dramatično izvodio. The monkey, the twist, the swan, the jerk, the pony, the mashed potato - sve sam ih pomiješao u nešto svoje zbog čega sam s vremena na vrijeme uspijevao zaplesati s najljepšim ženama u gradu. Prijatelji iz škole, koji su me poznavali samo kao jadnika iz klupe, bili su šokirani."

Za Božić mi je u ruke dopala njegova autobiografija i, iako je godina tek počela, sa sigurnošću mogu reći da je ovo najbolja knjiga koju ću ove godine pročitati. Postoje dobre knjige i postoje knjige koje nikada ne zaboraviš – tj. nikada ne zaboraviš kako si se zbog njih osjećao. Nisam zaboravila da sam plakala na Zimu za dvoje, nisam zaboravila da sam se naglas klebarila na Forresta Gumpa, sjećam se uzbuđenja koje bih osjetila sa svakim nastavkom Harryja Pottera, nisam zaboravila tugu koja me preplavila kad sam čitala Ljubav u doba kolere, niti nostalgiju koju mi je izazivala svaka knjiga Julijane Matanović. Ne sjećam se jesam li ranije čitala neku autobiografiju glazbenika, jer češće sam čitala dojmove o njima koje su iznijeli njihovi bližnji, ili tek neki nepoznati autori njihove biografije. Ali, sigurna sam – čitati autobiografiju čovjeka koji je ostvario svoj san, i to san koji uključuje umjetnost – posebno je iskustvo.


"Omot je bio najbolji omot ikad (zajedno s omotom albuma Highway 61 Revisited). Na njemu je pisalo Meet the Beatles. Upravo sam to želio. Ta četiri lica u polusjeni, planina Rushmore rock and rolla i...ta KOSA...KOSA. Što je sve to značilo? Bilo je to pravo iznenađenje, šok. KOSU im nisu mogao vidjeti na radiju. Danas je gotovo nemoguće objasniti kakav je učinak imala...KOSA. Batine, uvrede, rizici, odbačenost i status autsajdera koji si morao prihvatiti ako si odlučio imati dugu kosu. U novije vrijeme, samo je punk revolucija sedamdesetih godina pružila klincima iz malih gradova mogućnost da se fizički deklariraju kao "drugačiji", da se pobune. Godine 1964. Freehold je bio seljački opasno mjesto puno tipova spremnih da se fizički usprotive nečijim modnim odlukama. Ignorirao sam uvrede, izbjegavao fizičke sukobe koliko sam mogao i radio ono što sam morao. Naše pleme bilo je malobrjno, u čitavoj srednjoj školi bila samo nas dvojica ili trojica, kasnije se značajno povećalo, zatim je opet postalo beznačajno...ali ne odmah na početku...u međuvremenu svaki je novi dan donosio mogućnost sukoba. Kod kuće kosa je samo dolijevala ulje na neugodnu vatru koja je plamtjela između oca i mene. Isprava mi se smijao. Bilo je smiješno. Zatim više nije bilo baš smiješno. Nakon toga se naljutio. Na kraju postavio mi je vruće pitanje: "Bruce, jesi ti peder?" Nije se šalio. Morao si je to objasniti. Ali prvo je moralo biti gadno."

Svaki životni put je zanimljiv na svoj način, ono što ga čini posebnim je način pričanja životne priče, a Bruce svoju priča svojim prepoznatljivim stilom (i s puno CAPS LOCK slova). Čak i ako ne volite njegovu glazbu, život u Freeholdu, New Jerseyju, pokušaj pronalaska ravnoteže između irskih i talijanskih korijena, problematičan otac i lajava majka, sjećanja na dane kada je radio bio zakon (note to self: više slušati radio), dane kad su Elvisa na televiziji snimali samo do struka, kad su Beatlesi pomicali granice svojom glazbom, a još više - svojim frizurama, trud koji mora uložiti svaki wannabe glazbenik koji ne zna čitati note i ne posjeduje sirovi talent, probijanje svirkama po krcatim barovima na autocesti, spavanje po skladištima i tuđim kaučima - sve je to oblikovalo Brucea Springsteena u glazbenika koji se svakodnevno trudi pronaći ono nešto nepogrešivo svoje, koji bira suradnike po srcu (zato ne čudi što njegov E street band svira uz njega 40 godina), koji ljubav pronalazi u Jersey curi, koji snagu i inspiraciju i danas crpi iz mjesta u kojem je rođen, iz radnika uz koje je odrastao. I možda, kao i ja, mislite da nije nužno poznavati glazbenikove motive ili osjećaje da biste uživali u njegovoj glazbi, ali Bruce je dokazao da iskrena priča o građenju jednog sna može pjesmama koje su ga gradile dati dubinu i još veći značaj. Nekada sam na River uzdisala - danas, kada znam da ju je napisao svojoj sestri, teško suzdržavam suze. Prije nisam pridavala pažnju saksofonu u njegovoj glazbi, a sada, nakon ridanja uz knjigu zbog priče o Clarenceu Clemonsu, samo želim slušati taj tugaljivi rock jazz. Spajsice su u meni probudile feministicu, djevojčicu koja razumije da je svaka žena posebna i lijepa i talentirana na svoj način, bila ona sportski tip ili furala kovrčavu kosu. Njihova glazba uvijek me obraduje, i podsjeti na desetogodišnju djevojčicu koja sam bila - čvrsta, slobodna, bezbrižna, neustrašiva, kao da ništa loše ne može zadesiti ovaj svijet.. A Bruce? Bruce u meni budi tužne i mračne osjećaje, oni koje ljudi vežu uz gubitak voljenih, uz spajanje kraja s krajem, uz bijeg od surove stvarnosti. Međutim, više nego ijedan glazbenik ranije, ovom autobiografijom i svojim pričama o obiteljskim križevima, o vrijednim radnicima i beznadnim romantičarima probudio je u meni i vjeru u bolje sutra.

Zato, ovo nije knjiga samo za fanove Springsteena - stvorena je za one koji rade šugave poslove, a nadaju se ostvarenju velikog sna, za one koji i u ovim teškim vremenima znaju da su rođeni za bijeg, za nešto veće i bolje od kredita, nezaposlenosti, bolesti, ljubomore, mržnje, neugodne šutnje, samoće - stvorena je za one koji strpljivo čekaju svoj sunčani dan.

 
 
"Odajemo počast svojim roditeljima tako što nastavljamo s onim što je kod njih bilo najbolje, a sve drugo ostavljamo iza sebe. Borimo se protiv demona koji su ih mučili, a sada nastavljaju živjeti u nama. To je sve što možemo, ako imamo sreće. Ja imam sreće.... Oponašamo one čiju smo ljubav željeli, ali nismo mogli dobiti. Opasno je to, ali tako se osjećamo bližima, dobivamo privid bliskosti koju nikad nismo imali. Tako potražujemo ono na što smo imali pravo, ali nije nam bilo dano. U mojim dvadesetima, kad su moje pjesme i priče počinjale zadobivati oblik, tražio sam glas koji bih spojio sa svojim kako bih mogao pričati. To je trenutak u kojem kreativnosšću i snagom volje možete iznova stvoriti, iznova zaposjednuti i iznov poroditi glasove svog djetinjstva, pretvoriti ih u nešto živo i moćno, u potrazi za svjetlom...."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...