Preskoči na glavni sadržaj

Spice up your life/Born to run

Kad sam ja bila djevojčica, svaka djevojčica je posjedovala jedno veliko blago – kutiju, po mogućnosti - za cipele, u koju je s puno ljubavi i pažnje složila svoje salvetice. Danas, kada salvete u svim bojama, oblicima i likovima postoje na svakome koraku, vjerojatno bi bilo preteško objasniti djetetu rođenom u 21. stoljeću taj famozni hobi -sakupljanje salvetica, ali tada je to bilo must. Kada bi sakupljačice salveta odrasle, skupljale bi novinske članke o omiljenim zvijezdama. Say whaaaaat?, pitala bi y generacija danas. U doba kada Internet nije postojao, a časopisi i novine su bili jedini izvor informacija o glazbi ili filmu, mahnito smo rezuckali novine, pa makar samo sličicu omiljenog pjevača koja se nalazila ispod tv programa ili horoskopa. Moj predmet opsesije bile su Spajsice, to se znalo. I nema veze što je svaka djevojčica koja je držala do sebe skupljala sve o Spajsicama – ja sam znala da je moja kolekcija najbolja i najveća. Na stranu s posterima i fotografijama, posjedovala sam kutije s njihovim likovima, lizala, naljepnice, bilježnice, kalendare, a za jedan rođendan dobila sam deset (čitaj: deset!) Spice Impulse dezodoransa, a nisam dezodoranse niti koristila. Osobne podatke o Spajsicama znala sam bolje od tekstova njihovih pjesama (engleski jezik tada se učio tek od trećeg razred osnovne škole, molim lijepo). Znala sam da su mama i tata Emme razvedeni, da Mel C obožava nogometni klub Liverpool (tada sam čak i ja znala par igrača tog kluba – i to ne samo Michaela Owena za kojim su slinile sve žene, balave i nebalave), da Geri voli jesti kokice, da je Mel B imala tatu koji je s Kariba, a da su Victoriju dovozili u školu s Rolls Roycem (what the hell was that, mislila sam si tada). Na dan kad sam saznala da je Geri otišla iz grupe, plakala sam cijeli dan, u mom dotadašnjem životu nije se dogodilo niti jedno traumatično iskustvo koje bi bilo nalik raspadu omiljenih mi Spajsica. Bio je to kraj jedne ere za mene, iako sam Spajsice nastavila slušati i u okrnjenom sastavu, iako sam pokupovala i njihove samostalne albume – više nisam sakupljala sličice i članke. Odrasla sam.



Glazbu danas samo slušam, ne poistovjećujem se s autorom kako sam činila dok sam bila mlađa. Glazbenik je sada isključivo čovjek kojeg ja ne poznajem, i iako pretjerano guglam sve u svom životu, najmanje guglam glazbenike, i ne znam ništa o njihovim privatnim životima - ne znam vole li kokice ili kada su se prvi put poljubili, kao da me se to ne tiče – držim ih na distanci, ne pomišljajući da ti isti glazbenici svakodnevno daruju sav svoj unutarnji svijet na dlanu onima koji slušaju njihovu glazbu. Ne sjećam se kada sam počela slušati Bruce Sprinsteena, moguće da je to bilo tek na fakultetu, jer se sjećam da, kad je Rory u trećoj sezoni rekla da je Sherry veliki Bruce Springsteen fan, nisam znala niti jednu njegovu pjesmu. Poput Dylana, i Springsteen je oduvijek bio vrstan pripovjedač, i voljela sam tu čežnju koja je iskrila iz njegovog pomalo nerazumljivog vokala. Znala sam da je iz New Jerseya i da je obiteljski čovjek, ali - little did I know.

"Mene je zanimalo kako mogu svoj posao raditi još bolje i biti u tome odličan. Ne samo dobar...želio sam biti odličan. Što god je za to bilo potrebno, bio sam spreman učiniti. Ako ne posjedujete sirovi talent, još uvijek snagom volje možete uspjeti. Ali ako ste talentirani, onda će volja, ambicija i odlučnosti da se izložite novim idejama, suprotstavljenim argumentima, novim utjecajima ojačati i učvrstiti ono što radite, pomoći vam da se približite svom cilju."


"Kad sam počeo ići u školu na plesove koje je organizirala Udruga mladih katolika, već sam savladao osnove plesa. Mojim prijateljima, jadnim izgubljenim mladim katolicima, još uvijek nije bilo jasno da DJEVOJKE OBOŽAVAJU PLESATI! I to toliko da će na plesni podij izići gotovo sa svakim krelcme koji zna nekoliko osnovnih pokreta. Taj krelac bio sam JA! Raspolagao sam blesavim asortimanom okreta, ukradenim iz popularnih plesova, koje sam pretjerano dramatično izvodio. The monkey, the twist, the swan, the jerk, the pony, the mashed potato - sve sam ih pomiješao u nešto svoje zbog čega sam s vremena na vrijeme uspijevao zaplesati s najljepšim ženama u gradu. Prijatelji iz škole, koji su me poznavali samo kao jadnika iz klupe, bili su šokirani."

Za Božić mi je u ruke dopala njegova autobiografija i, iako je godina tek počela, sa sigurnošću mogu reći da je ovo najbolja knjiga koju ću ove godine pročitati. Postoje dobre knjige i postoje knjige koje nikada ne zaboraviš – tj. nikada ne zaboraviš kako si se zbog njih osjećao. Nisam zaboravila da sam plakala na Zimu za dvoje, nisam zaboravila da sam se naglas klebarila na Forresta Gumpa, sjećam se uzbuđenja koje bih osjetila sa svakim nastavkom Harryja Pottera, nisam zaboravila tugu koja me preplavila kad sam čitala Ljubav u doba kolere, niti nostalgiju koju mi je izazivala svaka knjiga Julijane Matanović. Ne sjećam se jesam li ranije čitala neku autobiografiju glazbenika, jer češće sam čitala dojmove o njima koje su iznijeli njihovi bližnji, ili tek neki nepoznati autori njihove biografije. Ali, sigurna sam – čitati autobiografiju čovjeka koji je ostvario svoj san, i to san koji uključuje umjetnost – posebno je iskustvo.


"Omot je bio najbolji omot ikad (zajedno s omotom albuma Highway 61 Revisited). Na njemu je pisalo Meet the Beatles. Upravo sam to želio. Ta četiri lica u polusjeni, planina Rushmore rock and rolla i...ta KOSA...KOSA. Što je sve to značilo? Bilo je to pravo iznenađenje, šok. KOSU im nisu mogao vidjeti na radiju. Danas je gotovo nemoguće objasniti kakav je učinak imala...KOSA. Batine, uvrede, rizici, odbačenost i status autsajdera koji si morao prihvatiti ako si odlučio imati dugu kosu. U novije vrijeme, samo je punk revolucija sedamdesetih godina pružila klincima iz malih gradova mogućnost da se fizički deklariraju kao "drugačiji", da se pobune. Godine 1964. Freehold je bio seljački opasno mjesto puno tipova spremnih da se fizički usprotive nečijim modnim odlukama. Ignorirao sam uvrede, izbjegavao fizičke sukobe koliko sam mogao i radio ono što sam morao. Naše pleme bilo je malobrjno, u čitavoj srednjoj školi bila samo nas dvojica ili trojica, kasnije se značajno povećalo, zatim je opet postalo beznačajno...ali ne odmah na početku...u međuvremenu svaki je novi dan donosio mogućnost sukoba. Kod kuće kosa je samo dolijevala ulje na neugodnu vatru koja je plamtjela između oca i mene. Isprava mi se smijao. Bilo je smiješno. Zatim više nije bilo baš smiješno. Nakon toga se naljutio. Na kraju postavio mi je vruće pitanje: "Bruce, jesi ti peder?" Nije se šalio. Morao si je to objasniti. Ali prvo je moralo biti gadno."

Svaki životni put je zanimljiv na svoj način, ono što ga čini posebnim je način pričanja životne priče, a Bruce svoju priča svojim prepoznatljivim stilom (i s puno CAPS LOCK slova). Čak i ako ne volite njegovu glazbu, život u Freeholdu, New Jerseyju, pokušaj pronalaska ravnoteže između irskih i talijanskih korijena, problematičan otac i lajava majka, sjećanja na dane kada je radio bio zakon (note to self: više slušati radio), dane kad su Elvisa na televiziji snimali samo do struka, kad su Beatlesi pomicali granice svojom glazbom, a još više - svojim frizurama, trud koji mora uložiti svaki wannabe glazbenik koji ne zna čitati note i ne posjeduje sirovi talent, probijanje svirkama po krcatim barovima na autocesti, spavanje po skladištima i tuđim kaučima - sve je to oblikovalo Brucea Springsteena u glazbenika koji se svakodnevno trudi pronaći ono nešto nepogrešivo svoje, koji bira suradnike po srcu (zato ne čudi što njegov E street band svira uz njega 40 godina), koji ljubav pronalazi u Jersey curi, koji snagu i inspiraciju i danas crpi iz mjesta u kojem je rođen, iz radnika uz koje je odrastao. I možda, kao i ja, mislite da nije nužno poznavati glazbenikove motive ili osjećaje da biste uživali u njegovoj glazbi, ali Bruce je dokazao da iskrena priča o građenju jednog sna može pjesmama koje su ga gradile dati dubinu i još veći značaj. Nekada sam na River uzdisala - danas, kada znam da ju je napisao svojoj sestri, teško suzdržavam suze. Prije nisam pridavala pažnju saksofonu u njegovoj glazbi, a sada, nakon ridanja uz knjigu zbog priče o Clarenceu Clemonsu, samo želim slušati taj tugaljivi rock jazz. Spajsice su u meni probudile feministicu, djevojčicu koja razumije da je svaka žena posebna i lijepa i talentirana na svoj način, bila ona sportski tip ili furala kovrčavu kosu. Njihova glazba uvijek me obraduje, i podsjeti na desetogodišnju djevojčicu koja sam bila - čvrsta, slobodna, bezbrižna, neustrašiva, kao da ništa loše ne može zadesiti ovaj svijet.. A Bruce? Bruce u meni budi tužne i mračne osjećaje, oni koje ljudi vežu uz gubitak voljenih, uz spajanje kraja s krajem, uz bijeg od surove stvarnosti. Međutim, više nego ijedan glazbenik ranije, ovom autobiografijom i svojim pričama o obiteljskim križevima, o vrijednim radnicima i beznadnim romantičarima probudio je u meni i vjeru u bolje sutra.

Zato, ovo nije knjiga samo za fanove Springsteena - stvorena je za one koji rade šugave poslove, a nadaju se ostvarenju velikog sna, za one koji i u ovim teškim vremenima znaju da su rođeni za bijeg, za nešto veće i bolje od kredita, nezaposlenosti, bolesti, ljubomore, mržnje, neugodne šutnje, samoće - stvorena je za one koji strpljivo čekaju svoj sunčani dan.

 
 
"Odajemo počast svojim roditeljima tako što nastavljamo s onim što je kod njih bilo najbolje, a sve drugo ostavljamo iza sebe. Borimo se protiv demona koji su ih mučili, a sada nastavljaju živjeti u nama. To je sve što možemo, ako imamo sreće. Ja imam sreće.... Oponašamo one čiju smo ljubav željeli, ali nismo mogli dobiti. Opasno je to, ali tako se osjećamo bližima, dobivamo privid bliskosti koju nikad nismo imali. Tako potražujemo ono na što smo imali pravo, ali nije nam bilo dano. U mojim dvadesetima, kad su moje pjesme i priče počinjale zadobivati oblik, tražio sam glas koji bih spojio sa svojim kako bih mogao pričati. To je trenutak u kojem kreativnosšću i snagom volje možete iznova stvoriti, iznova zaposjednuti i iznov poroditi glasove svog djetinjstva, pretvoriti ih u nešto živo i moćno, u potrazi za svjetlom...."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...