Preskoči na glavni sadržaj

Spice up your life/Born to run

Kad sam ja bila djevojčica, svaka djevojčica je posjedovala jedno veliko blago – kutiju, po mogućnosti - za cipele, u koju je s puno ljubavi i pažnje složila svoje salvetice. Danas, kada salvete u svim bojama, oblicima i likovima postoje na svakome koraku, vjerojatno bi bilo preteško objasniti djetetu rođenom u 21. stoljeću taj famozni hobi -sakupljanje salvetica, ali tada je to bilo must. Kada bi sakupljačice salveta odrasle, skupljale bi novinske članke o omiljenim zvijezdama. Say whaaaaat?, pitala bi y generacija danas. U doba kada Internet nije postojao, a časopisi i novine su bili jedini izvor informacija o glazbi ili filmu, mahnito smo rezuckali novine, pa makar samo sličicu omiljenog pjevača koja se nalazila ispod tv programa ili horoskopa. Moj predmet opsesije bile su Spajsice, to se znalo. I nema veze što je svaka djevojčica koja je držala do sebe skupljala sve o Spajsicama – ja sam znala da je moja kolekcija najbolja i najveća. Na stranu s posterima i fotografijama, posjedovala sam kutije s njihovim likovima, lizala, naljepnice, bilježnice, kalendare, a za jedan rođendan dobila sam deset (čitaj: deset!) Spice Impulse dezodoransa, a nisam dezodoranse niti koristila. Osobne podatke o Spajsicama znala sam bolje od tekstova njihovih pjesama (engleski jezik tada se učio tek od trećeg razred osnovne škole, molim lijepo). Znala sam da su mama i tata Emme razvedeni, da Mel C obožava nogometni klub Liverpool (tada sam čak i ja znala par igrača tog kluba – i to ne samo Michaela Owena za kojim su slinile sve žene, balave i nebalave), da Geri voli jesti kokice, da je Mel B imala tatu koji je s Kariba, a da su Victoriju dovozili u školu s Rolls Roycem (what the hell was that, mislila sam si tada). Na dan kad sam saznala da je Geri otišla iz grupe, plakala sam cijeli dan, u mom dotadašnjem životu nije se dogodilo niti jedno traumatično iskustvo koje bi bilo nalik raspadu omiljenih mi Spajsica. Bio je to kraj jedne ere za mene, iako sam Spajsice nastavila slušati i u okrnjenom sastavu, iako sam pokupovala i njihove samostalne albume – više nisam sakupljala sličice i članke. Odrasla sam.



Glazbu danas samo slušam, ne poistovjećujem se s autorom kako sam činila dok sam bila mlađa. Glazbenik je sada isključivo čovjek kojeg ja ne poznajem, i iako pretjerano guglam sve u svom životu, najmanje guglam glazbenike, i ne znam ništa o njihovim privatnim životima - ne znam vole li kokice ili kada su se prvi put poljubili, kao da me se to ne tiče – držim ih na distanci, ne pomišljajući da ti isti glazbenici svakodnevno daruju sav svoj unutarnji svijet na dlanu onima koji slušaju njihovu glazbu. Ne sjećam se kada sam počela slušati Bruce Sprinsteena, moguće da je to bilo tek na fakultetu, jer se sjećam da, kad je Rory u trećoj sezoni rekla da je Sherry veliki Bruce Springsteen fan, nisam znala niti jednu njegovu pjesmu. Poput Dylana, i Springsteen je oduvijek bio vrstan pripovjedač, i voljela sam tu čežnju koja je iskrila iz njegovog pomalo nerazumljivog vokala. Znala sam da je iz New Jerseya i da je obiteljski čovjek, ali - little did I know.

"Mene je zanimalo kako mogu svoj posao raditi još bolje i biti u tome odličan. Ne samo dobar...želio sam biti odličan. Što god je za to bilo potrebno, bio sam spreman učiniti. Ako ne posjedujete sirovi talent, još uvijek snagom volje možete uspjeti. Ali ako ste talentirani, onda će volja, ambicija i odlučnosti da se izložite novim idejama, suprotstavljenim argumentima, novim utjecajima ojačati i učvrstiti ono što radite, pomoći vam da se približite svom cilju."


"Kad sam počeo ići u školu na plesove koje je organizirala Udruga mladih katolika, već sam savladao osnove plesa. Mojim prijateljima, jadnim izgubljenim mladim katolicima, još uvijek nije bilo jasno da DJEVOJKE OBOŽAVAJU PLESATI! I to toliko da će na plesni podij izići gotovo sa svakim krelcme koji zna nekoliko osnovnih pokreta. Taj krelac bio sam JA! Raspolagao sam blesavim asortimanom okreta, ukradenim iz popularnih plesova, koje sam pretjerano dramatično izvodio. The monkey, the twist, the swan, the jerk, the pony, the mashed potato - sve sam ih pomiješao u nešto svoje zbog čega sam s vremena na vrijeme uspijevao zaplesati s najljepšim ženama u gradu. Prijatelji iz škole, koji su me poznavali samo kao jadnika iz klupe, bili su šokirani."

Za Božić mi je u ruke dopala njegova autobiografija i, iako je godina tek počela, sa sigurnošću mogu reći da je ovo najbolja knjiga koju ću ove godine pročitati. Postoje dobre knjige i postoje knjige koje nikada ne zaboraviš – tj. nikada ne zaboraviš kako si se zbog njih osjećao. Nisam zaboravila da sam plakala na Zimu za dvoje, nisam zaboravila da sam se naglas klebarila na Forresta Gumpa, sjećam se uzbuđenja koje bih osjetila sa svakim nastavkom Harryja Pottera, nisam zaboravila tugu koja me preplavila kad sam čitala Ljubav u doba kolere, niti nostalgiju koju mi je izazivala svaka knjiga Julijane Matanović. Ne sjećam se jesam li ranije čitala neku autobiografiju glazbenika, jer češće sam čitala dojmove o njima koje su iznijeli njihovi bližnji, ili tek neki nepoznati autori njihove biografije. Ali, sigurna sam – čitati autobiografiju čovjeka koji je ostvario svoj san, i to san koji uključuje umjetnost – posebno je iskustvo.


"Omot je bio najbolji omot ikad (zajedno s omotom albuma Highway 61 Revisited). Na njemu je pisalo Meet the Beatles. Upravo sam to želio. Ta četiri lica u polusjeni, planina Rushmore rock and rolla i...ta KOSA...KOSA. Što je sve to značilo? Bilo je to pravo iznenađenje, šok. KOSU im nisu mogao vidjeti na radiju. Danas je gotovo nemoguće objasniti kakav je učinak imala...KOSA. Batine, uvrede, rizici, odbačenost i status autsajdera koji si morao prihvatiti ako si odlučio imati dugu kosu. U novije vrijeme, samo je punk revolucija sedamdesetih godina pružila klincima iz malih gradova mogućnost da se fizički deklariraju kao "drugačiji", da se pobune. Godine 1964. Freehold je bio seljački opasno mjesto puno tipova spremnih da se fizički usprotive nečijim modnim odlukama. Ignorirao sam uvrede, izbjegavao fizičke sukobe koliko sam mogao i radio ono što sam morao. Naše pleme bilo je malobrjno, u čitavoj srednjoj školi bila samo nas dvojica ili trojica, kasnije se značajno povećalo, zatim je opet postalo beznačajno...ali ne odmah na početku...u međuvremenu svaki je novi dan donosio mogućnost sukoba. Kod kuće kosa je samo dolijevala ulje na neugodnu vatru koja je plamtjela između oca i mene. Isprava mi se smijao. Bilo je smiješno. Zatim više nije bilo baš smiješno. Nakon toga se naljutio. Na kraju postavio mi je vruće pitanje: "Bruce, jesi ti peder?" Nije se šalio. Morao si je to objasniti. Ali prvo je moralo biti gadno."

Svaki životni put je zanimljiv na svoj način, ono što ga čini posebnim je način pričanja životne priče, a Bruce svoju priča svojim prepoznatljivim stilom (i s puno CAPS LOCK slova). Čak i ako ne volite njegovu glazbu, život u Freeholdu, New Jerseyju, pokušaj pronalaska ravnoteže između irskih i talijanskih korijena, problematičan otac i lajava majka, sjećanja na dane kada je radio bio zakon (note to self: više slušati radio), dane kad su Elvisa na televiziji snimali samo do struka, kad su Beatlesi pomicali granice svojom glazbom, a još više - svojim frizurama, trud koji mora uložiti svaki wannabe glazbenik koji ne zna čitati note i ne posjeduje sirovi talent, probijanje svirkama po krcatim barovima na autocesti, spavanje po skladištima i tuđim kaučima - sve je to oblikovalo Brucea Springsteena u glazbenika koji se svakodnevno trudi pronaći ono nešto nepogrešivo svoje, koji bira suradnike po srcu (zato ne čudi što njegov E street band svira uz njega 40 godina), koji ljubav pronalazi u Jersey curi, koji snagu i inspiraciju i danas crpi iz mjesta u kojem je rođen, iz radnika uz koje je odrastao. I možda, kao i ja, mislite da nije nužno poznavati glazbenikove motive ili osjećaje da biste uživali u njegovoj glazbi, ali Bruce je dokazao da iskrena priča o građenju jednog sna može pjesmama koje su ga gradile dati dubinu i još veći značaj. Nekada sam na River uzdisala - danas, kada znam da ju je napisao svojoj sestri, teško suzdržavam suze. Prije nisam pridavala pažnju saksofonu u njegovoj glazbi, a sada, nakon ridanja uz knjigu zbog priče o Clarenceu Clemonsu, samo želim slušati taj tugaljivi rock jazz. Spajsice su u meni probudile feministicu, djevojčicu koja razumije da je svaka žena posebna i lijepa i talentirana na svoj način, bila ona sportski tip ili furala kovrčavu kosu. Njihova glazba uvijek me obraduje, i podsjeti na desetogodišnju djevojčicu koja sam bila - čvrsta, slobodna, bezbrižna, neustrašiva, kao da ništa loše ne može zadesiti ovaj svijet.. A Bruce? Bruce u meni budi tužne i mračne osjećaje, oni koje ljudi vežu uz gubitak voljenih, uz spajanje kraja s krajem, uz bijeg od surove stvarnosti. Međutim, više nego ijedan glazbenik ranije, ovom autobiografijom i svojim pričama o obiteljskim križevima, o vrijednim radnicima i beznadnim romantičarima probudio je u meni i vjeru u bolje sutra.

Zato, ovo nije knjiga samo za fanove Springsteena - stvorena je za one koji rade šugave poslove, a nadaju se ostvarenju velikog sna, za one koji i u ovim teškim vremenima znaju da su rođeni za bijeg, za nešto veće i bolje od kredita, nezaposlenosti, bolesti, ljubomore, mržnje, neugodne šutnje, samoće - stvorena je za one koji strpljivo čekaju svoj sunčani dan.

 
 
"Odajemo počast svojim roditeljima tako što nastavljamo s onim što je kod njih bilo najbolje, a sve drugo ostavljamo iza sebe. Borimo se protiv demona koji su ih mučili, a sada nastavljaju živjeti u nama. To je sve što možemo, ako imamo sreće. Ja imam sreće.... Oponašamo one čiju smo ljubav željeli, ali nismo mogli dobiti. Opasno je to, ali tako se osjećamo bližima, dobivamo privid bliskosti koju nikad nismo imali. Tako potražujemo ono na što smo imali pravo, ali nije nam bilo dano. U mojim dvadesetima, kad su moje pjesme i priče počinjale zadobivati oblik, tražio sam glas koji bih spojio sa svojim kako bih mogao pričati. To je trenutak u kojem kreativnosšću i snagom volje možete iznova stvoriti, iznova zaposjednuti i iznov poroditi glasove svog djetinjstva, pretvoriti ih u nešto živo i moćno, u potrazi za svjetlom...."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...