Preskoči na glavni sadržaj

Spice up your life/Born to run

Kad sam ja bila djevojčica, svaka djevojčica je posjedovala jedno veliko blago – kutiju, po mogućnosti - za cipele, u koju je s puno ljubavi i pažnje složila svoje salvetice. Danas, kada salvete u svim bojama, oblicima i likovima postoje na svakome koraku, vjerojatno bi bilo preteško objasniti djetetu rođenom u 21. stoljeću taj famozni hobi -sakupljanje salvetica, ali tada je to bilo must. Kada bi sakupljačice salveta odrasle, skupljale bi novinske članke o omiljenim zvijezdama. Say whaaaaat?, pitala bi y generacija danas. U doba kada Internet nije postojao, a časopisi i novine su bili jedini izvor informacija o glazbi ili filmu, mahnito smo rezuckali novine, pa makar samo sličicu omiljenog pjevača koja se nalazila ispod tv programa ili horoskopa. Moj predmet opsesije bile su Spajsice, to se znalo. I nema veze što je svaka djevojčica koja je držala do sebe skupljala sve o Spajsicama – ja sam znala da je moja kolekcija najbolja i najveća. Na stranu s posterima i fotografijama, posjedovala sam kutije s njihovim likovima, lizala, naljepnice, bilježnice, kalendare, a za jedan rođendan dobila sam deset (čitaj: deset!) Spice Impulse dezodoransa, a nisam dezodoranse niti koristila. Osobne podatke o Spajsicama znala sam bolje od tekstova njihovih pjesama (engleski jezik tada se učio tek od trećeg razred osnovne škole, molim lijepo). Znala sam da su mama i tata Emme razvedeni, da Mel C obožava nogometni klub Liverpool (tada sam čak i ja znala par igrača tog kluba – i to ne samo Michaela Owena za kojim su slinile sve žene, balave i nebalave), da Geri voli jesti kokice, da je Mel B imala tatu koji je s Kariba, a da su Victoriju dovozili u školu s Rolls Roycem (what the hell was that, mislila sam si tada). Na dan kad sam saznala da je Geri otišla iz grupe, plakala sam cijeli dan, u mom dotadašnjem životu nije se dogodilo niti jedno traumatično iskustvo koje bi bilo nalik raspadu omiljenih mi Spajsica. Bio je to kraj jedne ere za mene, iako sam Spajsice nastavila slušati i u okrnjenom sastavu, iako sam pokupovala i njihove samostalne albume – više nisam sakupljala sličice i članke. Odrasla sam.



Glazbu danas samo slušam, ne poistovjećujem se s autorom kako sam činila dok sam bila mlađa. Glazbenik je sada isključivo čovjek kojeg ja ne poznajem, i iako pretjerano guglam sve u svom životu, najmanje guglam glazbenike, i ne znam ništa o njihovim privatnim životima - ne znam vole li kokice ili kada su se prvi put poljubili, kao da me se to ne tiče – držim ih na distanci, ne pomišljajući da ti isti glazbenici svakodnevno daruju sav svoj unutarnji svijet na dlanu onima koji slušaju njihovu glazbu. Ne sjećam se kada sam počela slušati Bruce Sprinsteena, moguće da je to bilo tek na fakultetu, jer se sjećam da, kad je Rory u trećoj sezoni rekla da je Sherry veliki Bruce Springsteen fan, nisam znala niti jednu njegovu pjesmu. Poput Dylana, i Springsteen je oduvijek bio vrstan pripovjedač, i voljela sam tu čežnju koja je iskrila iz njegovog pomalo nerazumljivog vokala. Znala sam da je iz New Jerseya i da je obiteljski čovjek, ali - little did I know.

"Mene je zanimalo kako mogu svoj posao raditi još bolje i biti u tome odličan. Ne samo dobar...želio sam biti odličan. Što god je za to bilo potrebno, bio sam spreman učiniti. Ako ne posjedujete sirovi talent, još uvijek snagom volje možete uspjeti. Ali ako ste talentirani, onda će volja, ambicija i odlučnosti da se izložite novim idejama, suprotstavljenim argumentima, novim utjecajima ojačati i učvrstiti ono što radite, pomoći vam da se približite svom cilju."


"Kad sam počeo ići u školu na plesove koje je organizirala Udruga mladih katolika, već sam savladao osnove plesa. Mojim prijateljima, jadnim izgubljenim mladim katolicima, još uvijek nije bilo jasno da DJEVOJKE OBOŽAVAJU PLESATI! I to toliko da će na plesni podij izići gotovo sa svakim krelcme koji zna nekoliko osnovnih pokreta. Taj krelac bio sam JA! Raspolagao sam blesavim asortimanom okreta, ukradenim iz popularnih plesova, koje sam pretjerano dramatično izvodio. The monkey, the twist, the swan, the jerk, the pony, the mashed potato - sve sam ih pomiješao u nešto svoje zbog čega sam s vremena na vrijeme uspijevao zaplesati s najljepšim ženama u gradu. Prijatelji iz škole, koji su me poznavali samo kao jadnika iz klupe, bili su šokirani."

Za Božić mi je u ruke dopala njegova autobiografija i, iako je godina tek počela, sa sigurnošću mogu reći da je ovo najbolja knjiga koju ću ove godine pročitati. Postoje dobre knjige i postoje knjige koje nikada ne zaboraviš – tj. nikada ne zaboraviš kako si se zbog njih osjećao. Nisam zaboravila da sam plakala na Zimu za dvoje, nisam zaboravila da sam se naglas klebarila na Forresta Gumpa, sjećam se uzbuđenja koje bih osjetila sa svakim nastavkom Harryja Pottera, nisam zaboravila tugu koja me preplavila kad sam čitala Ljubav u doba kolere, niti nostalgiju koju mi je izazivala svaka knjiga Julijane Matanović. Ne sjećam se jesam li ranije čitala neku autobiografiju glazbenika, jer češće sam čitala dojmove o njima koje su iznijeli njihovi bližnji, ili tek neki nepoznati autori njihove biografije. Ali, sigurna sam – čitati autobiografiju čovjeka koji je ostvario svoj san, i to san koji uključuje umjetnost – posebno je iskustvo.


"Omot je bio najbolji omot ikad (zajedno s omotom albuma Highway 61 Revisited). Na njemu je pisalo Meet the Beatles. Upravo sam to želio. Ta četiri lica u polusjeni, planina Rushmore rock and rolla i...ta KOSA...KOSA. Što je sve to značilo? Bilo je to pravo iznenađenje, šok. KOSU im nisu mogao vidjeti na radiju. Danas je gotovo nemoguće objasniti kakav je učinak imala...KOSA. Batine, uvrede, rizici, odbačenost i status autsajdera koji si morao prihvatiti ako si odlučio imati dugu kosu. U novije vrijeme, samo je punk revolucija sedamdesetih godina pružila klincima iz malih gradova mogućnost da se fizički deklariraju kao "drugačiji", da se pobune. Godine 1964. Freehold je bio seljački opasno mjesto puno tipova spremnih da se fizički usprotive nečijim modnim odlukama. Ignorirao sam uvrede, izbjegavao fizičke sukobe koliko sam mogao i radio ono što sam morao. Naše pleme bilo je malobrjno, u čitavoj srednjoj školi bila samo nas dvojica ili trojica, kasnije se značajno povećalo, zatim je opet postalo beznačajno...ali ne odmah na početku...u međuvremenu svaki je novi dan donosio mogućnost sukoba. Kod kuće kosa je samo dolijevala ulje na neugodnu vatru koja je plamtjela između oca i mene. Isprava mi se smijao. Bilo je smiješno. Zatim više nije bilo baš smiješno. Nakon toga se naljutio. Na kraju postavio mi je vruće pitanje: "Bruce, jesi ti peder?" Nije se šalio. Morao si je to objasniti. Ali prvo je moralo biti gadno."

Svaki životni put je zanimljiv na svoj način, ono što ga čini posebnim je način pričanja životne priče, a Bruce svoju priča svojim prepoznatljivim stilom (i s puno CAPS LOCK slova). Čak i ako ne volite njegovu glazbu, život u Freeholdu, New Jerseyju, pokušaj pronalaska ravnoteže između irskih i talijanskih korijena, problematičan otac i lajava majka, sjećanja na dane kada je radio bio zakon (note to self: više slušati radio), dane kad su Elvisa na televiziji snimali samo do struka, kad su Beatlesi pomicali granice svojom glazbom, a još više - svojim frizurama, trud koji mora uložiti svaki wannabe glazbenik koji ne zna čitati note i ne posjeduje sirovi talent, probijanje svirkama po krcatim barovima na autocesti, spavanje po skladištima i tuđim kaučima - sve je to oblikovalo Brucea Springsteena u glazbenika koji se svakodnevno trudi pronaći ono nešto nepogrešivo svoje, koji bira suradnike po srcu (zato ne čudi što njegov E street band svira uz njega 40 godina), koji ljubav pronalazi u Jersey curi, koji snagu i inspiraciju i danas crpi iz mjesta u kojem je rođen, iz radnika uz koje je odrastao. I možda, kao i ja, mislite da nije nužno poznavati glazbenikove motive ili osjećaje da biste uživali u njegovoj glazbi, ali Bruce je dokazao da iskrena priča o građenju jednog sna može pjesmama koje su ga gradile dati dubinu i još veći značaj. Nekada sam na River uzdisala - danas, kada znam da ju je napisao svojoj sestri, teško suzdržavam suze. Prije nisam pridavala pažnju saksofonu u njegovoj glazbi, a sada, nakon ridanja uz knjigu zbog priče o Clarenceu Clemonsu, samo želim slušati taj tugaljivi rock jazz. Spajsice su u meni probudile feministicu, djevojčicu koja razumije da je svaka žena posebna i lijepa i talentirana na svoj način, bila ona sportski tip ili furala kovrčavu kosu. Njihova glazba uvijek me obraduje, i podsjeti na desetogodišnju djevojčicu koja sam bila - čvrsta, slobodna, bezbrižna, neustrašiva, kao da ništa loše ne može zadesiti ovaj svijet.. A Bruce? Bruce u meni budi tužne i mračne osjećaje, oni koje ljudi vežu uz gubitak voljenih, uz spajanje kraja s krajem, uz bijeg od surove stvarnosti. Međutim, više nego ijedan glazbenik ranije, ovom autobiografijom i svojim pričama o obiteljskim križevima, o vrijednim radnicima i beznadnim romantičarima probudio je u meni i vjeru u bolje sutra.

Zato, ovo nije knjiga samo za fanove Springsteena - stvorena je za one koji rade šugave poslove, a nadaju se ostvarenju velikog sna, za one koji i u ovim teškim vremenima znaju da su rođeni za bijeg, za nešto veće i bolje od kredita, nezaposlenosti, bolesti, ljubomore, mržnje, neugodne šutnje, samoće - stvorena je za one koji strpljivo čekaju svoj sunčani dan.

 
 
"Odajemo počast svojim roditeljima tako što nastavljamo s onim što je kod njih bilo najbolje, a sve drugo ostavljamo iza sebe. Borimo se protiv demona koji su ih mučili, a sada nastavljaju živjeti u nama. To je sve što možemo, ako imamo sreće. Ja imam sreće.... Oponašamo one čiju smo ljubav željeli, ali nismo mogli dobiti. Opasno je to, ali tako se osjećamo bližima, dobivamo privid bliskosti koju nikad nismo imali. Tako potražujemo ono na što smo imali pravo, ali nije nam bilo dano. U mojim dvadesetima, kad su moje pjesme i priče počinjale zadobivati oblik, tražio sam glas koji bih spojio sa svojim kako bih mogao pričati. To je trenutak u kojem kreativnosšću i snagom volje možete iznova stvoriti, iznova zaposjednuti i iznov poroditi glasove svog djetinjstva, pretvoriti ih u nešto živo i moćno, u potrazi za svjetlom...."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca