Preskoči na glavni sadržaj

Provedimo vikend zajedno

Možda ste nekada obožavali otići u restorane ili na koncerte i na taj način obilježiti famozni dan zaljubljenih, ali ako sada imate malu djecu: a) nemate volje organizirati svu moguću babysittersku logistiku, b) čak i kad biste se organizirali, shvatili biste da nemate snage uređivati se i izaći među normalne ljude. E, pa kao netko tko nikada Valentinovo nije običavao slaviti kao dan ludog provoda, nego ga je više koristio kao izliku da ostane s boljom polovicom doma, dobro isprda neku romantiku od filma i potraži utjehu pod dekicom, reći ću vam da stayin' in i nije tako loša opcija. Grickalice, kolačić i poneka čašica, ukoliko ste sretnik koji si može dopustiti mamurnost sljedeće jutro, sve su što vam treba za dobru večer kod kuće. A ako Valentinovski vikend želite provesti uz najbolje od filma, evo nekoliko prijedloga za vas.


Za romantičare

Jedan je Notebook, a sve ovo ostalo su samo loše kopije tog najboljeg romana Nicholasa Sparksa. Čovjek ih štanca nevjerojatnom brzinom, pa si i sam producira filmove, stoga ne čudi što svake godine u kinima osvane po jedan film Nicholasa Sparksa. Šetnja za pamćenje, Poruka u boci, Dragi John, Najbolje od mene, sve su to njegovi naslovi, i nijedan nije ni do koljena Notebooku - niti u pisanoj, niti u filmskoj verziji. Međutim, pogledali smo prošlogodišnji hit - The choice, uživali u jugu Amerike i, unatoč već viđenoj fabuli, srce podrapali (OK, samo ja, ali krivim PMS). Uz film smo se nasmijali pogađajući sljedeći isfurani kadar, ja hormonalna, on začepljenog nosa i s povišenom temperaturom, pa ga toplo preporučujemo. Dodajte tome i pokoji razgovor o eutanaziji i zabava je zajamčena! I da, film je svejedno bolji od Me before you!


Za hipstere

Jednom sam davno pitala muža što to ima na Kristen Stewart da je toliko privlačna muškarcima, jer, znate nju, uvijek djeluje napušeno i nezainteresirano, pa prosječnoj ženi nije jasna tajna njezinog seksipila. Muž je odgovorio da ima usne zbog kojih testosteron podivlja, što je zasigurno razlog zašto ju je i Edward Cullen htio poje...sti. Bilo kako bilo, Kristen lomi srca i u filmiću Cafe society. Zgodno je to filmsko ostvarenje koje će obožavati ljubitelji retro stila i one Gatsbyjevske čežnje kojoj se ne nazire kraj. Eto, nije mi jasno što, ali there's definitely something about Kristen. A ako ne simpatizirate Kristen, simpatizirajte Woodyja Allena koji stoji iza filma.


Za erotomane

Ukoliko ste alergični na romantiku u njenoj cheesy verziji, predlažemo film En la cama čileanskog redatelja Matiasa Bizea. Snimljen je, skooooro kao Twelve angry men (ili samo ja mogu uopće usporediti ta dva filma), u jednoj prostoriji, točnije - u jednom krevetu. Seksi je i tako bliz svakom čovjeku koji je ikada tražio nekoga samo svog. Svaka čast Henryju Fondi, ali En la cama potpiruje strasti kako ni tucet gnjevnih ljudi nikada ne bi mogao! Ako mi ne vjerujete, možda podatak da je osvojio 35 internacionalnih filmskih nagrada govori nešto njemu u prilog!


Sretno Valentinovo!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...