Preskoči na glavni sadržaj

Provedimo vikend zajedno

Možda ste nekada obožavali otići u restorane ili na koncerte i na taj način obilježiti famozni dan zaljubljenih, ali ako sada imate malu djecu: a) nemate volje organizirati svu moguću babysittersku logistiku, b) čak i kad biste se organizirali, shvatili biste da nemate snage uređivati se i izaći među normalne ljude. E, pa kao netko tko nikada Valentinovo nije običavao slaviti kao dan ludog provoda, nego ga je više koristio kao izliku da ostane s boljom polovicom doma, dobro isprda neku romantiku od filma i potraži utjehu pod dekicom, reći ću vam da stayin' in i nije tako loša opcija. Grickalice, kolačić i poneka čašica, ukoliko ste sretnik koji si može dopustiti mamurnost sljedeće jutro, sve su što vam treba za dobru večer kod kuće. A ako Valentinovski vikend želite provesti uz najbolje od filma, evo nekoliko prijedloga za vas.


Za romantičare

Jedan je Notebook, a sve ovo ostalo su samo loše kopije tog najboljeg romana Nicholasa Sparksa. Čovjek ih štanca nevjerojatnom brzinom, pa si i sam producira filmove, stoga ne čudi što svake godine u kinima osvane po jedan film Nicholasa Sparksa. Šetnja za pamćenje, Poruka u boci, Dragi John, Najbolje od mene, sve su to njegovi naslovi, i nijedan nije ni do koljena Notebooku - niti u pisanoj, niti u filmskoj verziji. Međutim, pogledali smo prošlogodišnji hit - The choice, uživali u jugu Amerike i, unatoč već viđenoj fabuli, srce podrapali (OK, samo ja, ali krivim PMS). Uz film smo se nasmijali pogađajući sljedeći isfurani kadar, ja hormonalna, on začepljenog nosa i s povišenom temperaturom, pa ga toplo preporučujemo. Dodajte tome i pokoji razgovor o eutanaziji i zabava je zajamčena! I da, film je svejedno bolji od Me before you!


Za hipstere

Jednom sam davno pitala muža što to ima na Kristen Stewart da je toliko privlačna muškarcima, jer, znate nju, uvijek djeluje napušeno i nezainteresirano, pa prosječnoj ženi nije jasna tajna njezinog seksipila. Muž je odgovorio da ima usne zbog kojih testosteron podivlja, što je zasigurno razlog zašto ju je i Edward Cullen htio poje...sti. Bilo kako bilo, Kristen lomi srca i u filmiću Cafe society. Zgodno je to filmsko ostvarenje koje će obožavati ljubitelji retro stila i one Gatsbyjevske čežnje kojoj se ne nazire kraj. Eto, nije mi jasno što, ali there's definitely something about Kristen. A ako ne simpatizirate Kristen, simpatizirajte Woodyja Allena koji stoji iza filma.


Za erotomane

Ukoliko ste alergični na romantiku u njenoj cheesy verziji, predlažemo film En la cama čileanskog redatelja Matiasa Bizea. Snimljen je, skooooro kao Twelve angry men (ili samo ja mogu uopće usporediti ta dva filma), u jednoj prostoriji, točnije - u jednom krevetu. Seksi je i tako bliz svakom čovjeku koji je ikada tražio nekoga samo svog. Svaka čast Henryju Fondi, ali En la cama potpiruje strasti kako ni tucet gnjevnih ljudi nikada ne bi mogao! Ako mi ne vjerujete, možda podatak da je osvojio 35 internacionalnih filmskih nagrada govori nešto njemu u prilog!


Sretno Valentinovo!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...