Vječito sam u potrazi za svojom novom najdražom knjigom. Ona nije objektivno najvještije napisan roman, nagrađivana zbirka ili djelo hvaljenog pisca beletristike, ali je meni najdraža - zbog rečenica toplog tona i živahnog ritma, zbog živopisnih likova i nezaboravne priče iz koje ću, naravno, sebično prisvojiti ono najbolje.
Nije mi ovu knjigu preporučio ni bloger ni youtuber, a bome ni prijatelj ni poznanik - pronašla sam je na nekom nasumičnom popisu romana poznatih po atmosferi malog grada. Uz naslov "Empire Falls" pisalo je "podsjeća na život u Stars Hollowu" - kupila sam je sljedećeg dana za 50 kn na Knjiga.hr.
Roman John-Irvingovski započinje pričom o obitelji Whiting koja u Empire Fallsu, izmišljenom gradiću u Maineu, odvajkada posjeduje tvornice tekstila i papira (prve stranice doista su me podsjetile na sam početak "Kućnih pravila"), i koja si štošta uzima za pravo. Nakon Elijaha i Honusa, nasljednik obitelji je Charles Beaumont zvan C. B., koji od Francine Robideaux želi učiniti poštenu ženu, gospođu Whiting, i priča počinje.
" - Zato što si ti od onih ljudi koji nikad ne uspiju do kraja prikriti kad nešto ne odobravaju."
Glavni je lik romana, pak, Miles Roby, voditelj pečenjarnice Empire čija vlasnica je gospođa Whiting koja mu je obećala da će mu nakon smrti prepustiti vlasništvo nad pečenjarnicom. Zgrade nekoć uspješnih tvornica možda zjape prazne, ali gospođa Whiting još uvijek posjeduje većinu poslovnih zgrada u gradu, a Miles ovisi o njezinoj dobroj volji, kao da nema dovoljno svojih briga. Otkad je njegova supruga Janine zatražila razvod, njegov život nečujan je - živi poslušno i samozatajno u stanu iznad pečenjarnice i pokušava odgajati šesnaestogodišnju kćer Tick - dakle, on je Luke Danes 2.0 (Gilmoreice su se počele prikazivati 2000., a ovaj roman napisan je 2001., just so you know). Nažalost, ili nasreću, ovdje sva sličnost s Gilmoreicama prestaje. Naime, za razliku od whimsical Stars Hollowa, Empire Falls toponim je iza kojeg stoji mračna strana Amerike - svojevrsna priča upozorenja za one koji ostaju u malim gradovima nakon što lokalna gospodarska carstva šaptom padnu.
Stari svećenik kojem je omiljena riječ "pizdek", gospođa Whiting koja je uvjerena da većina Amerikanaca želi živjeti u 1959., uz dodatak kapučina i kabelske televizije, Janine koja doživljava seksualni preporod sa Starim Liscem, Milesov otac Max koji je bio ličilac, a sad je stari zgubidan koji voli ušećerene uštipke, Jimmy Minty, murjak koji se voli hvaliti svojom imovinom, a još više uspoređivati ju s tuđom, Milesov brat David, obožavatelj marihuane zbog čijih kulinarskih ideja je pečenjarnica više nalik na Al's Pancake World nego na Lukes, konobarica Charlene koja je Elizabeth Taylor Empire Fallsa i Milesova tiha patnja, kćer gospođe Whiting koja se dvaput pokušavala ubiti jer joj Miles nije uzvratio ljubav, lokalni novinar Horace čija žila na čelu vazda pulsira, gostioničarka Bea, Milesova bivša punica, koju muče hemeroidi, Milesova i Janineina kćer Tick, bistra i empatična djevojka koja će se sprijateljiti s novopridošlicom s "wrong side of the tracks" - svi oni kroje život malog grada, grada koji bi mogao iz čovjeka izvući ono najbolje, ali koji bi lako mogao postati i neka vrsta Alcatraza svojim žiteljima. Russo ne idealizira male gradove (nema razloga za to - i sam je jedan od njihovih stanovnika), nego ih koristi za prikaz klasnih razlika duboko ukorijenjenih u američkoj kulturi. Confession time - odrastajući u malom gradu, mislila sam da živim najbolji mogući život i srce mi se raspuknulo kad sam ga morala napustiti. Sada, čitajući "Empire Falls", nasmijala sam se samoj sebi u bradu jer mi nitko nikad nije rekao da je i unutar velikog grada moguće pronaći svoje mjesto pod suncem, svoju zajednicu ljudi koji ti daju krila, uz koje se osjećaš baš dobro, uz koje znaš da su tvoja djeca sigurna (pozdrav Parkiću). Možda uistinu nije do grada, jer grad su tek zgrade, površine betona ili/i zelenila - možda je do ljudi, do malograđanštine koja se može pronaći i na selu, i do velikih srca koje možeš naći i u slijepim ulicama metropola.
"Strah, često iracionalan, od one vrste koja paralizira Tick, nešto je za što se ona nada da će nadvladati. Čini se da ga većina odraslih ne osjeća. Čak se i njezin stric David, kojem je u automobilskoj nesreći zamalo odsječena ruka u laktu, doima gotovo bezbrižno kad sjeda za volan. Ne, većinom su odrasli nalik na njezina oca, čiji je strah, ako ga uopće i osjeća, zamijenila svojevrsna melankolija. Ipak, njezina je majka sasvim druga priča. Katkad Tick primjećuje ako preko Janinina lica, kad ne zna da je netko promatra, prelijeće panika, ali onda ona s mukom proguta slinu i guši ono o čemu se radi pukom snagom volje. To je trik koji bi Tick rado naučila, jer strava je uglavnom njezina stalna pratilja."
Ova me knjiga spustila na zemlju, usporila mi disanje (što nije zanemarivo u ovom svijetu hiperventilacija). Nema u njoj ničeg posebnog, pa čak ni originalnog, ali potpuno me zaokupio način na koji autor poklanja pažnju baš svakom liku ovog romana. On u istom poglavlju umije biti u glavi revoltirane nastavnice likovne kulture i u srcu njezine učenice, dok u drugom opisuje narav mačketine gospođe Whiting, a u trećem Milesove djetinje uspomene (kurzivni povratak u vremenu najdraži mi je dio Russoovog teksta, najmisteriozniji) - svako od tih poglavlja jednako je promišljeno, logično, odmjereno. Nitko ne može poreći da Richard Russo doista ima dar - dar staromodnog američkog storytellinga, koji je nadahnut roditeljskom brigom. Kao otac dvije tinejdžerice, počeo je pisati "Empire Falls" brinući o onome što njegove do-jučer-djevojčice prešućuju, o onome s čime se same pokušavaju nositi. Zato, lajtmotiv ovog romana su, između ostalog, obiteljske tajne, koje s vremenom postanu folklor malog grada. Jedini lijek protiv njih je protek vremena, jer vrijeme će sastrugati sve ono što je Miles kao dječak o svojoj obitelji pogrešno shvaćao i on će shvatiti da cijelo vrijeme pokušava izaći iz nesretne obiteljske petlje u kojoj se nalazi još od djetinjstva, od posjeta Martha's Vineyardu. Jest bolno shvatiti da se, jednom kad postanemo roditelji, neminovno pronalazimo u pogreškama vlastitih roditelja, ali spoznaja da smo ljubavlju, koliko god ona nesavršena bila, naučili svoju djecu da poznaju razliku između dobra i zla može nas izbaviti.
"- Da, imali smo dobru večer, Miles. Zapravo, imali smo sjajnu večer. Problem je u tome što si ti tako slijep da ne vidiš što to znači, pa ću ti ja reći. To znači da konačno imaš priliku preuzeti volan. Prema tome, preuzmi ga, Mile! Preuzmi taj prokleti volan. Ako se slupaš - podigao je svoju ozlijeđenu ruku - pa što onda? Učini to! Ako ne radi sebe, onda radi Tick. Ona svakim danom upija tvoju pasivnost i defetizam. Kad joj bude trideset, cijelu će godinu štedjeti za dva tjedna odmora na Martha's Vineyardu, zato što će misliti kako je to mjesto koje si ti volio."
Ovim romanom, nagrađenim Pulitzerom, nije mi dan kratki uvid u nečiju priču, nego mi je poklonjeno vrijeme za druženje s likovima koji su naizgled prosječni, grešni, šlampavi ljudi (po romanu je snimljena i navodno izvrsna mini serija s izvanrednom glumačkom postavom - nisam je imala priliku pogledati). Gotovo neprimjetno, stanovnici Empire Fallsa uvukli su mi se pod kožu i ja sam s nestrpljenjem iščekivala svaki sljedeći susret s ovom knjigom. Najviše od svih, k srcu mi je prirastao dobrodušni Miles kojeg, čini se, svi uspiju preveslati i koji, za razliku od obitelji Whiting, nikad ne pokušava preusmjeriti vodu na svoj mlin (figurativno i hm, gotovo doslovno). Moram reći, malo je književnih likova u kojima se u tolikoj mjeri prepoznam kao što sam se prepoznala u Milesu Robyju. Naivan, samokritičan, neustrašiv češće u mislima nego u djelima, za pojedine članove svoje obitelji vezan isključivo konfliktom, sve uzima k srcu, ali uporno živi život na čvrstim moralnim temeljima (odmah mi je bilo jasno da je autor odrastao u katoličkoj kući) - to vam je Miles. Humor junaka radničke klase koji se prepušta vjetru života na mahove me podsjetio na "Stonera", i iako jezik Richarda Russoa nije lirski raskošan kao onaj Johna Williamsa, Stoner i Miles su "two peas in a pod". Kad malo razmislim, izričaj Richarda Russoa sličniji je Springsteenovom naturalizmu pa ako se ste born to run, a ipak ostajete odani svom rodnom kraju - you know what to do!
Fotografije su nastale u Martinu, na drvima mog rođaka (talkin' 'bout naturalizam...).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)