Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za putnike

Normalni se ljudi raduju odlasku na jug, a ja na izlasku iz Osijeka redovito gutam knedle, tuga me preplavljuje (znači li to da ovaj grad napokon smatram svojim, da ga imam pravo zvati domom?). Na radiju sviraju Crowded House. "Everywhere you go, always take the weather with you" (uglavila sam ju između pjesama Silentea i hitova Osječkih zumbića na playlisti MORE2023) - mogu li i Osijek ponijeti sa sobom?




A onda, kad malo razmislim, shvatim da je najbolji dio odmaka od kućnog praga istraživanje novog, svojih novih verzija, novih gradova - i da ponekad uživam u tom istraživanju. Nisam nikad bila odvažna duha željna putovanja, ali otkad imam djecu, trudim se učiti ih prepoznavanju ljepote oko sebe. Zbog njih, zaljubila sam se u male pustolovine (nakon kojih slijedi povratak u poznato). Naravno, kao inspiracija mi služi i moje omiljeno prometalo kroz prostor i vrijeme - književnost.



" - Putuješ li ti da bi oživio svoju prošlost? - glasilo je sada Kanovo pitanje koje se moglo postaviti i ovako: - Putuješ li da bi pronašao svoju budućnost?
A Marco bi odgovorio: - 'Drugdje' je odraz u negativu. Putnik prepoznaje malo onoga što mu pripada, a otkriva mnogo onoga što nije i neće biti njegovo."

Nisam ništa znala o "Nevidljivim gradovima" Itala Calvina, koje sam ponijela na more - znala sam samo da je riječ o hvaljenom tekstu ovog talijanskog pisca. Naravno, taj podatak je bio dovoljan za stvaranje prevelikih očekivanja (koja su ovaj put ispunjena).


Kublaj-kan (1215.-1294.) je bio mongolski car, osnivač kineske dinastine Yuan i jedan od najmoćnijh careva na svijetu, kaže Wikipedija. Unuku Džingis-kana najveće je postignuće bilo osvajanje Kine, a poticao je i trgovinu, uredio poštanske postaje, kontrolirao Put svile te izgradio Beijing. Povijest pamti da je mlađahni Marko Polo (naše gore list, bez obzira što kažu povjesničari, zar ne?) krenuo u Kinu 1270.-tih te da je ondje služio sedamnaest godina, kao državni službenik. Na povratku u Europu, napisao je putopis "Milijun" i omogućio Europljanima da upoznaju Mongolsko Carstvo. Stoljećima nadahnjujući moreplovce i istraživače, Marco Polo nadahnuo je i Itala Calvina koji je po uzoru na "Milijun" napisao svoje "Nevidljive gradove".



"Nije rečeno da Kublaj-kan vjeruje svemu što mu Marco Polo kaže kad opisuje gradove koje je posjetio na svojim poslanstvima, no jasno je da tatarski vladar sluša mladog Mlečanina s više znatiželje i pozornosti no ijednog drugog glasnika i istraživača", veli Calvino na početku, opisujući trenutak u vladarevom životu koji ga goni da u rasulu svog carstva vidi nešto vrijedno i grandiozno. Ali način na koji Calvino opisuje Kanov očaj... Hm, moglo bi biti nezgodno pisati osvrt o knjizi koja je začeta iz tako jednostavne, a bajkovite ideje - rečenice su joj vrijedne divljenja, zastajanja, čitanja naglas, prepisivanja.

"U svakom novom gradu u koji stigne, putnik otkriva neku svoju prošlost za koju više i ne zna da je posjeduje: ono što više nisi, što više ne posjeduješ i što ti je strano, vreba na te na stranim i nezaposjednutim mjestima."








Iako "Nevidljivi gradovi" sadrže pedesetak elegičnih bilješki o gradovima ženskih imena koji su se našli na Polovom putu, nije riječ o putopisu, nego o meditativnom tekstu o starosti, ljepoti, o ljubavi, ... Marco Polo Kanu ne govori o novootkrivenim rudnicima tirkiza ili cijenama i ponudama kojekakvih proizvoda, kao ostali poslanici, nego mu govori "misli koje bi pale na um nekom tko sjedi na kućnom pragu i uživa u svježini večeri" i uči nas zastati na nepoznatim gradskim vratima, udahnuti svako novo mjesto na kojem se zateknemo, protrljati ružmarin među prstima, diviti se glicinijama i oleandrima kraj kućnih pragova, isprobati nove boje i okuse, bez straha, sigurni u sebe i sve ono što je našem srcu milo, znajući da je ta milota mjerilo svih stvari na svijetu.

Knjiga je ovo koju vrijedi trajno držati na noćnom ormariću ili, još bolje, u naprtnjači, na putovanjima - čitati ju na kojekakvom gradskom vidikovcu s kojeg pogled seže daleko, daleko, sve do najljepših ljudskih želja i spoznaja.


"- Ostaje jedan o kojemu nikad ne govoriš.
Marco Polo pognu glavu.
- Venecija - reče Kan.
Marco se osmjehnu. - A o čemu sam ti drugom govorio, što misliš?
Car ga je netremice promatrao. - Pa ipak, nikad te nisam čuo da izgovaraš njezino ime.
Polo će: - Kad god opisujem neki grad, kažem nešto i o Veneciji.
...
- Nakon što se jednom utvrde u riječima, prizori sjećanja brišu se - reče Polo. - Možda strahujem da ću odjednom izgubiti čitavu Veneciju ako o njoj budem govorio. Ili sam je možda, govoreći o drugim gradovima, malo pomalo već i izgubio."







Fotografije su snimljene u Grožnjanu i Motovunu, u srpnju 2023.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...