Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za putnike

Normalni se ljudi raduju odlasku na jug, a ja na izlasku iz Osijeka redovito gutam knedle, tuga me preplavljuje (znači li to da ovaj grad napokon smatram svojim, da ga imam pravo zvati domom?). Na radiju sviraju Crowded House. "Everywhere you go, always take the weather with you" (uglavila sam ju između pjesama Silentea i hitova Osječkih zumbića na playlisti MORE2023) - mogu li i Osijek ponijeti sa sobom?




A onda, kad malo razmislim, shvatim da je najbolji dio odmaka od kućnog praga istraživanje novog, svojih novih verzija, novih gradova - i da ponekad uživam u tom istraživanju. Nisam nikad bila odvažna duha željna putovanja, ali otkad imam djecu, trudim se učiti ih prepoznavanju ljepote oko sebe. Zbog njih, zaljubila sam se u male pustolovine (nakon kojih slijedi povratak u poznato). Naravno, kao inspiracija mi služi i moje omiljeno prometalo kroz prostor i vrijeme - književnost.



" - Putuješ li ti da bi oživio svoju prošlost? - glasilo je sada Kanovo pitanje koje se moglo postaviti i ovako: - Putuješ li da bi pronašao svoju budućnost?
A Marco bi odgovorio: - 'Drugdje' je odraz u negativu. Putnik prepoznaje malo onoga što mu pripada, a otkriva mnogo onoga što nije i neće biti njegovo."

Nisam ništa znala o "Nevidljivim gradovima" Itala Calvina, koje sam ponijela na more - znala sam samo da je riječ o hvaljenom tekstu ovog talijanskog pisca. Naravno, taj podatak je bio dovoljan za stvaranje prevelikih očekivanja (koja su ovaj put ispunjena).


Kublaj-kan (1215.-1294.) je bio mongolski car, osnivač kineske dinastine Yuan i jedan od najmoćnijh careva na svijetu, kaže Wikipedija. Unuku Džingis-kana najveće je postignuće bilo osvajanje Kine, a poticao je i trgovinu, uredio poštanske postaje, kontrolirao Put svile te izgradio Beijing. Povijest pamti da je mlađahni Marko Polo (naše gore list, bez obzira što kažu povjesničari, zar ne?) krenuo u Kinu 1270.-tih te da je ondje služio sedamnaest godina, kao državni službenik. Na povratku u Europu, napisao je putopis "Milijun" i omogućio Europljanima da upoznaju Mongolsko Carstvo. Stoljećima nadahnjujući moreplovce i istraživače, Marco Polo nadahnuo je i Itala Calvina koji je po uzoru na "Milijun" napisao svoje "Nevidljive gradove".



"Nije rečeno da Kublaj-kan vjeruje svemu što mu Marco Polo kaže kad opisuje gradove koje je posjetio na svojim poslanstvima, no jasno je da tatarski vladar sluša mladog Mlečanina s više znatiželje i pozornosti no ijednog drugog glasnika i istraživača", veli Calvino na početku, opisujući trenutak u vladarevom životu koji ga goni da u rasulu svog carstva vidi nešto vrijedno i grandiozno. Ali način na koji Calvino opisuje Kanov očaj... Hm, moglo bi biti nezgodno pisati osvrt o knjizi koja je začeta iz tako jednostavne, a bajkovite ideje - rečenice su joj vrijedne divljenja, zastajanja, čitanja naglas, prepisivanja.

"U svakom novom gradu u koji stigne, putnik otkriva neku svoju prošlost za koju više i ne zna da je posjeduje: ono što više nisi, što više ne posjeduješ i što ti je strano, vreba na te na stranim i nezaposjednutim mjestima."








Iako "Nevidljivi gradovi" sadrže pedesetak elegičnih bilješki o gradovima ženskih imena koji su se našli na Polovom putu, nije riječ o putopisu, nego o meditativnom tekstu o starosti, ljepoti, o ljubavi, ... Marco Polo Kanu ne govori o novootkrivenim rudnicima tirkiza ili cijenama i ponudama kojekakvih proizvoda, kao ostali poslanici, nego mu govori "misli koje bi pale na um nekom tko sjedi na kućnom pragu i uživa u svježini večeri" i uči nas zastati na nepoznatim gradskim vratima, udahnuti svako novo mjesto na kojem se zateknemo, protrljati ružmarin među prstima, diviti se glicinijama i oleandrima kraj kućnih pragova, isprobati nove boje i okuse, bez straha, sigurni u sebe i sve ono što je našem srcu milo, znajući da je ta milota mjerilo svih stvari na svijetu.

Knjiga je ovo koju vrijedi trajno držati na noćnom ormariću ili, još bolje, u naprtnjači, na putovanjima - čitati ju na kojekakvom gradskom vidikovcu s kojeg pogled seže daleko, daleko, sve do najljepših ljudskih želja i spoznaja.


"- Ostaje jedan o kojemu nikad ne govoriš.
Marco Polo pognu glavu.
- Venecija - reče Kan.
Marco se osmjehnu. - A o čemu sam ti drugom govorio, što misliš?
Car ga je netremice promatrao. - Pa ipak, nikad te nisam čuo da izgovaraš njezino ime.
Polo će: - Kad god opisujem neki grad, kažem nešto i o Veneciji.
...
- Nakon što se jednom utvrde u riječima, prizori sjećanja brišu se - reče Polo. - Možda strahujem da ću odjednom izgubiti čitavu Veneciju ako o njoj budem govorio. Ili sam je možda, govoreći o drugim gradovima, malo pomalo već i izgubio."







Fotografije su snimljene u Grožnjanu i Motovunu, u srpnju 2023.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...