Preskoči na glavni sadržaj

Summer teen vibes

Svaka se žena sjeća onog ljeta kad je postala lijepa, onog ljeta kad je prvi put obukla malo užu majicu, počela nositi grudnjak, raspustila kosu ili je ukrasila hrpetinom plastičnih leptirić-kopčica (or is it just me?), a dječak iz susjedstva pogledao ju je s nevinim divljenjem koje je u njoj izazvalo čitav spektar emocija ("sjajno, ali i plaši"). Zato, otkad sam vidjela ovaj naslov Jenny Han, čiji sam serijal o Lari Jean Covey ranije zavoljela (Shug malo manje), pomno sam pratila stanje dostupnosti u katalogu gradske knjižnice.

"Moje usne više nisu bile moje. Dotaknute su."

Protagonistica trilogije "Ljeto kad sam postala lijepa" je Isabel zvana Belly koja od djetinjstva s majkom i bratom Stevenom ljetuje u mjestu Cousins, gdje kuću na plaži ima mamina najbolja prijateljica, koja ima dva sina, Conrada i Jeremiaha. Belly je romantična sporty dušica koja je oduvijek bila zaljubljena u Conrada, koji je tog određenog ljeta osamnaestogodišnjak, a koji ju gleda kao mlađu sestru. Za razliku od mrzovoljnog usamljenika Conrada, kojeg očito izjedaju neki problemi, a teško izražava emocije, mlađi Jeremiah je energičan i zabavan momak koji počinje pokazivati simpatije prema Belly, koja je njegova vršnjakinja. Kao da to nije dovoljno, u priču će se umiješati i mladi intelektualac Cam Cameron koji će se zainteresirati za Belly, a Belly će morati naučiti osluškivati svoje srce, naročito kad se otkriju obiteljske tajne njihovih domaćina.

"Iznervirana, rekla sam: "Ja ništa nisam pokvarila. Zašto uvijek mene okrivljavaš za sve?" "Ne okrivljavam te. Zašto sve uvijek moraš shvatiti kao napad na sebe, dušo?" Moja mi se majka smiješila na užasno iritantan, smiren način. Zakolutala sam očima i natraške se bacila u bazen."

Nitko ne piše iz perspektive tinejdžerice kao Jenny Han - njezin je izričaj nevin, slatkast, šljokičast, krcat sanjarijama i poštapalicama mlade djevojke kojoj je plaženje jezika glavni argument u svađi, ono, za ozbač. Ovaj je serijal napisan prije desetak godina pa mi je bilo osvježavajuće čitati o mladima koji se zabavljaju na plaži, slušaju Toma Pettyja ili Nirvanu na walkmanima, ili se svađaju jer Belly želi gledati Titanic na videorekorderu (fusnote koje objašnjavaju pojmove tipa "doći do druge baze" ili "The Breakfast Club" dale su mi do znanja da ja i nisam ciljana publika, ali što mogu kad mi je teen romansa guilty pleasure). Ipak, ovo me je ljetno štivo ostavilo ravnodušnom - nijedan od likova nije mi osobito prirastao k srcu, pa čak ni Belly koja pripovijeda u sadašnjosti, prisjećajući se i prošlih ljeta provedenih s Conradom i Jeremiahom. Svejedno, iako napisan pitko, ovaj tekst nije me uvjerio da naša junakinja doista ima poseban odnos s ijednim od braće Fisher. Šteta, jer zaista sam povjerovala da me Jenny Han može vratiti u neka jednostavnija, bezbrižna vremena, kad već nemam DeLorean.

"Da barem nije pitao. Da me barem jednostavno poljubio. Upit sve to učini čudnim, nespretnim i nelagodnim; to me postavilo u situaciju da sam morala pristati."


Nakon "ljeta" u romanu američke autorice, odlučila sam se poigrati i pročitati jedan "ljetni" naslov napisan od strane domaće autorice. Odluka je pala na "Ljeto na jezeru Čiču", hvaljeni lektirni roman Jasminke Tihi-Stepanić, velikogoričke nastavnice hrvatskog jezika i poznate književnice za djecu i mlade. Pretprošlog sam Božića ovaj roman poklonila svojoj nećakinji, misleći da se radi o kul teen romanu u kojem bi trinaestogodišnjakinja mogla uživati pa me, moram priznati, iznenadila zlokobna atmosfera koja vreba od prve stranice.

"...Al' da znaš - naši starci nisu nikakvi sveci."
"Možda tvoji nisu, ali moji jesu", rekla sam ozlojeđena njezinim riječima."

Protagonistica ovog romana je Lucija, četrnaestogodišnjakinja sanjarka čija majka je otišla obavljati sezonski rad na more, dok tata radi u Njemačkoj. Zato, u kući u Velikoj Gorici, u koju su se netom prije doselili, Luciju i njezinog mlađeg brata Janka čuva baka Višnja. Lucijina baka je neobična baka koja ima tip-top sređen stan, čita Jo Nesboa, šećer smatra državnim neprijateljem, a naborani vrat skriva šalom Isadora Duncan style. Za razliku od Jenny Han, Jasminka Tihi-Stepanić ne preza od toga da djecu upozna s teškom financijskom situacijom obitelji ili im da naslutiti da jedan od roditelja ima izvanbračnu aferu. Zapravo, redovito domaći romani za mlade ne podcjenjuju našu mlađariju i nastoje mladima približiti neki od gorućih problema u društvu (problem ovisnosti, vršnjačkog nasilja ili drugih opasnosti koje im prijete), za razliku od američkih young adult  romana koji se znaju svesti na ljubavne zavrzlame tinejdžera. U ovom romanu autorica nije posegnula za prokušanom formulom i usredotočila se na jedan od poroka našeg društva, nego je uvjerljivo prikazala autohtoni hrvatski obiteljski život koji gotovo uvijek uključuje život na kredit i baka servis, naglasivši prekrasan odnos velike sestre koja budno pazi na mlađeg brata. Iako je tipična tinejdžerica pa ljubomorno gleda objave prijatelje koji ljetuju na obali na društvenim mrežama, dok nju dosada ubija iz dana u dan, Lucija (atipično) ne omalovažava mlađeg Janka dominirajući nad njim, nego ga oslobađa spona i zabrana koje postavlja njihova odveć kritična baka, nudeći mu krafne i Milku s Oreo keksima i vodeći ga na lokalno jezero da izbliza pogleda bagere za kojima je lud.


Što se dogodi kad djeca glume odrasle, ne razmišljajući o posljedicama, saznajte u ovoj dirljivoj priči u kojoj glavnu ulogu igra krhkost života, koja nikad neće izaći iz mode i koju nijedan čovjek nikada neće u potpunosti ni shvatiti ni prihvatiti. Možda će vas ovo ljetno štivo i rasplakati (mene jest, a ni nemam brata), ali ne bojte se suza - sa suzama u očima ćete si bar taj jedan dan dopustiti uživanje u "dosadnoj sreći koju nudi krilo obične obitelji".

"Počela sam čeznuti za malim stvarima koje sam si sada uskraćivala, a koje su mi se nekada činile vrijedne prijezira i znak neispunjena života."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...