Svaka se žena sjeća onog ljeta kad je postala lijepa, onog ljeta kad je prvi put obukla malo užu majicu, počela nositi grudnjak, raspustila kosu ili je ukrasila hrpetinom plastičnih leptirić-kopčica (or is it just me?), a dječak iz susjedstva pogledao ju je s nevinim divljenjem koje je u njoj izazvalo čitav spektar emocija ("sjajno, ali i plaši"). Zato, otkad sam vidjela ovaj naslov Jenny Han, čiji sam serijal o Lari Jean Covey ranije zavoljela (Shug malo manje), pomno sam pratila stanje dostupnosti u katalogu gradske knjižnice.
"Moje usne više nisu bile moje. Dotaknute su."
Protagonistica trilogije "Ljeto kad sam postala lijepa" je Isabel zvana Belly koja od djetinjstva s majkom i bratom Stevenom ljetuje u mjestu Cousins, gdje kuću na plaži ima mamina najbolja prijateljica, koja ima dva sina, Conrada i Jeremiaha. Belly je romantična sporty dušica koja je oduvijek bila zaljubljena u Conrada, koji je tog određenog ljeta osamnaestogodišnjak, a koji ju gleda kao mlađu sestru. Za razliku od mrzovoljnog usamljenika Conrada, kojeg očito izjedaju neki problemi, a teško izražava emocije, mlađi Jeremiah je energičan i zabavan momak koji počinje pokazivati simpatije prema Belly, koja je njegova vršnjakinja. Kao da to nije dovoljno, u priču će se umiješati i mladi intelektualac Cam Cameron koji će se zainteresirati za Belly, a Belly će morati naučiti osluškivati svoje srce, naročito kad se otkriju obiteljske tajne njihovih domaćina.
"Iznervirana, rekla sam: "Ja ništa nisam pokvarila. Zašto uvijek mene okrivljavaš za sve?" "Ne okrivljavam te. Zašto sve uvijek moraš shvatiti kao napad na sebe, dušo?" Moja mi se majka smiješila na užasno iritantan, smiren način. Zakolutala sam očima i natraške se bacila u bazen."
Nitko ne piše iz perspektive tinejdžerice kao Jenny Han - njezin je izričaj nevin, slatkast, šljokičast, krcat sanjarijama i poštapalicama mlade djevojke kojoj je plaženje jezika glavni argument u svađi, ono, za ozbač. Ovaj je serijal napisan prije desetak godina pa mi je bilo osvježavajuće čitati o mladima koji se zabavljaju na plaži, slušaju Toma Pettyja ili Nirvanu na walkmanima, ili se svađaju jer Belly želi gledati Titanic na videorekorderu (fusnote koje objašnjavaju pojmove tipa "doći do druge baze" ili "The Breakfast Club" dale su mi do znanja da ja i nisam ciljana publika, ali što mogu kad mi je teen romansa guilty pleasure). Ipak, ovo me je ljetno štivo ostavilo ravnodušnom - nijedan od likova nije mi osobito prirastao k srcu, pa čak ni Belly koja pripovijeda u sadašnjosti, prisjećajući se i prošlih ljeta provedenih s Conradom i Jeremiahom. Svejedno, iako napisan pitko, ovaj tekst nije me uvjerio da naša junakinja doista ima poseban odnos s ijednim od braće Fisher. Šteta, jer zaista sam povjerovala da me Jenny Han može vratiti u neka jednostavnija, bezbrižna vremena, kad već nemam DeLorean.
"Da barem nije pitao. Da me barem jednostavno poljubio. Upit sve to učini čudnim, nespretnim i nelagodnim; to me postavilo u situaciju da sam morala pristati."
Nakon "ljeta" u romanu američke autorice, odlučila sam se poigrati i pročitati jedan "ljetni" naslov napisan od strane domaće autorice. Odluka je pala na "Ljeto na jezeru Čiču", hvaljeni lektirni roman Jasminke Tihi-Stepanić, velikogoričke nastavnice hrvatskog jezika i poznate književnice za djecu i mlade. Pretprošlog sam Božića ovaj roman poklonila svojoj nećakinji, misleći da se radi o kul teen romanu u kojem bi trinaestogodišnjakinja mogla uživati pa me, moram priznati, iznenadila zlokobna atmosfera koja vreba od prve stranice.
"...Al' da znaš - naši starci nisu nikakvi sveci."
"Možda tvoji nisu, ali moji jesu", rekla sam ozlojeđena njezinim riječima."
Protagonistica ovog romana je Lucija, četrnaestogodišnjakinja sanjarka čija majka je otišla obavljati sezonski rad na more, dok tata radi u Njemačkoj. Zato, u kući u Velikoj Gorici, u koju su se netom prije doselili, Luciju i njezinog mlađeg brata Janka čuva baka Višnja. Lucijina baka je neobična baka koja ima tip-top sređen stan, čita Jo Nesboa, šećer smatra državnim neprijateljem, a naborani vrat skriva šalom Isadora Duncan style. Za razliku od Jenny Han, Jasminka Tihi-Stepanić ne preza od toga da djecu upozna s teškom financijskom situacijom obitelji ili im da naslutiti da jedan od roditelja ima izvanbračnu aferu. Zapravo, redovito domaći romani za mlade ne podcjenjuju našu mlađariju i nastoje mladima približiti neki od gorućih problema u društvu (problem ovisnosti, vršnjačkog nasilja ili drugih opasnosti koje im prijete), za razliku od američkih young adult romana koji se znaju svesti na ljubavne zavrzlame tinejdžera. U ovom romanu autorica nije posegnula za prokušanom formulom i usredotočila se na jedan od poroka našeg društva, nego je uvjerljivo prikazala autohtoni hrvatski obiteljski život koji gotovo uvijek uključuje život na kredit i baka servis, naglasivši prekrasan odnos velike sestre koja budno pazi na mlađeg brata. Iako je tipična tinejdžerica pa ljubomorno gleda objave prijatelje koji ljetuju na obali na društvenim mrežama, dok nju dosada ubija iz dana u dan, Lucija (atipično) ne omalovažava mlađeg Janka dominirajući nad njim, nego ga oslobađa spona i zabrana koje postavlja njihova odveć kritična baka, nudeći mu krafne i Milku s Oreo keksima i vodeći ga na lokalno jezero da izbliza pogleda bagere za kojima je lud.
Što se dogodi kad djeca glume odrasle, ne razmišljajući o posljedicama, saznajte u ovoj dirljivoj priči u kojoj glavnu ulogu igra krhkost života, koja nikad neće izaći iz mode i koju nijedan čovjek nikada neće u potpunosti ni shvatiti ni prihvatiti. Možda će vas ovo ljetno štivo i rasplakati (mene jest, a ni nemam brata), ali ne bojte se suza - sa suzama u očima ćete si bar taj jedan dan dopustiti uživanje u "dosadnoj sreći koju nudi krilo obične obitelji".
"Počela sam čeznuti za malim stvarima koje sam si sada uskraćivala, a koje su mi se nekada činile vrijedne prijezira i znak neispunjena života."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)