Težak posao, moja Beata!

- Vidi, lijep je dan - rekla sam mužu prošle subote ujutro. Nebo je bilo vedro pa onima koji si vole isplanirati život vjetar nije bio uočljiv.
- Djeco, idemo u zoološki - rekli smo, a kad kažeš djeci da idu u zoološki, ne možeš se predomisliti. Dok smo mi doručkovali, oprali sve što treba oprati, obukli zimsku opremu, vjetar je počelo nalikovati onom kanzaškom. No, nije bilo druge nego obrisati suze, stisnuti zube, i zaputiti se prema zoološkom vrtu.

- Maaaama, gdje je medo?
- Mamaaa, gdje je sova?
- Mama, ja sam žedan.
- Mama, gdje je vuk?
- Mama, daj mi štapiće!
- Mama, daj mi dva štapića!
- Ne ti dati vode, mama će!
- Franka, ne prelazi ogradu.
- Mama, daj mi pet štapića!
- Maaaama...
- Mama, nosi me.
- Ne ti, mama će!
- Čekaj dok se mama popne na tobogan.
- E, imaš mrvice od štapića u kosi, spusti ga dolje.
- Maamaa?
- Franka, siđi s ograde.
- Maaamaaaa...
- E, on stavlja prste u govno.
- Koliko je sati?
- Mama?
- Eno žirafa, eno vidra, eno krokodil, 'ajmo kuć.

Tako glasi soundtrack boravka u zoološkom vrtu u subotu dopodne, plus, dodatak: svađanje u autu na povratku kući oko svih kućanskih poslova koji kod kuće čame čekajući dok se mi zabavljamo (znate da ovo kažem ironično, zar ne?) u zoološkom, i to u stanju krajnje rastrojenosti i emocionalne ispražnjenosti.

Imati djecu je super.

A imati tinejdžere još je više super - podsjetila me na to knjiga velikogoričke profesorice hrvatskog jezika (ja nisam imala tako kul profesore, malo zavidim učenicima njezine škole), Jasminke Tihi-Stepanić - "Gdje je Beata?"

Priču o šesnaestogodišnjoj balerini Beati ova je profesorica ispričala kroz policijsku istragu koju povodom nestale maloljetnice vodi živopisni inspektor Mravak. Imajući na umu svoj obiteljski život, odnosno, nedostatak takvog života, Mravak čitajući dnevnik lakomislene balerine koja sanja o suvremenom plesu, otkriva unutarnji svijet jedne tinejdžerice koja se osjeća zatočenom u vlastitoj obitelji.

Beata živi u bogatoj obitelji u kojoj je mama žena zmaj koja želi svoje nikad prežaljene snove ostvariti preko Beate, i čiji starije dijete Neli ima autizam. Otac obitelji nijemi je cimer, nezainteresiran za ikoga, osim za Nizozemce s kojima treba sklopiti veliki deal. Kad Beata nestane sa svoje rođendanske proslave, roditelji će se zapitati gdje su pogriješili. No, najprije će se zapitati gdje je Beata pogriješila.

Ovo je roman kakav bi trebali čitati tinejdžeri od trinaest godina godina - prkos, osveta roditeljima, homofobija (čini li se i vama da su LGBT segmenti pomalo nasilno ugurani u baš svaku novoobjavljenu knjigu?), lakomislenost... - to su nedvojbeno teme koje roditelji žele pojasniti djeci. Međutim, nisam sigurna žele li mladi čitati knjige u kojima se paradira njihovom brzopletošću i naivnošću, bez obzira što i roditelji snose određeni teret kad sve pođe po zlu. No, što ja znam, ja sam u tinejdžerskim godinama čitala Agathu Christie i Dnevnik Bridget Jones.

Jedno je sigurno - Jasminka Tihi-Stepanić zna što radi - za svoje romane za mlade dobila je i "Lovraka", i "Gardaša" i "Viteza", a uvrštena je i na Časnu listu Međunarodne unije za dječju knjigu. Njezin stil je precizan i složen, ali i lepršav i pitak. Ako imate dijete, s njezinim ćete se knjigama susresti u školskoj lektiri. No, ne bi bilo zgoreg niti check in-ati ih i ranije, jer u isto vrijeme mogu roditelje i prestrašiti i motivirati da budu bolji u svom "poslu" - a takve motivacije nikad dosta.