Nisam nikad kao dijete izrekla rečenicu: "Kad odrastem, želim biti pisac." Stvarno, nisam, ali samo zato jer sam u svojoj glavi bila pisac.
Prvi predložak koji sam plagirala bila je priča o djevojčici u zemlji igračaka, a ideju sam "posudila" iz jednog filma Robina Williamsa. Bilo je to u trećem razredu i svi su mojim tekstom bili oduševljeni, osim jedne razredne kolegice kojoj je sve to bilo nekako poznato. Ups! Još je vidim s upitnikom iznad glave, kao da se jučer zbilo.
Negdje u trećem razredu moje je djelo prvi put i objavljeno. Radilo se, doduše, o objavi u školskim novinama, ali ja sam ju shvaćala jako ozbiljno. Bio je to tekst o mojoj papigici, Kikiju. Remek djelo, mož'te si mislit'.
Prošlo je otad dvadeset i kusur godina, i nije bilo školskih/studentskih novina u koje se nisam ugurala, niti profesorice hrvatskog jezika koju nisam rasplakala svojim zadaćnicama. Obožavala sam pisati zadaćnice - znala sam na jednu temu napisati i po pet-šest zadaćnica pa ih podijeliti dečkima u razredu kojima je pisano izražavanje bilo nužno zlo koje ih može zadesiti u školi. I onda sam završila na pravnom fakultetu. Postoji pogrešna predodžba da je pravo dosadno, no, proučavanje propisa podrazumijeva divnu vježbu za moždane vijuge, pa sam čak i na pravnom fakultetu uspjela uživati u pisanom izražavanju. Jednom je profesor kaznenog prava podignuo u zrak papirić na kojem sam napisala odgovore na kolokviju uz riječi: "Ovo su odlike dobrog pravnika - kratko i precizno napisano." Iz kolokvija sam dobila 5, i na neko vrijeme se usredotočila na takvo pisanje - sažeto, precizno, lišeno svake dramatike. No, onda me pravo odvelo u Šibenik, gdje je i započela ova priča o najnepoznatijem blogu u regiji, koja traje više od osam godina. Mislim da sam otad svojih 10 000 sati odradila, Malcolme Gladwelle.
Već dugo znam da sam dosegnula svoj limit - ne ponestaje mi tema - nego je vrijeme da se okušam u nečem novom. I've got a feeling i osjećam to. Motivaciju za to nisam nužno pronašla u ljudima oko sebe (malo tko razumije zašto trošim vrijeme na pisanje nečega što nitko ne čita), ali zato imam Stephena Kinga.
Prvi predložak koji sam plagirala bila je priča o djevojčici u zemlji igračaka, a ideju sam "posudila" iz jednog filma Robina Williamsa. Bilo je to u trećem razredu i svi su mojim tekstom bili oduševljeni, osim jedne razredne kolegice kojoj je sve to bilo nekako poznato. Ups! Još je vidim s upitnikom iznad glave, kao da se jučer zbilo.
Negdje u trećem razredu moje je djelo prvi put i objavljeno. Radilo se, doduše, o objavi u školskim novinama, ali ja sam ju shvaćala jako ozbiljno. Bio je to tekst o mojoj papigici, Kikiju. Remek djelo, mož'te si mislit'.
Prošlo je otad dvadeset i kusur godina, i nije bilo školskih/studentskih novina u koje se nisam ugurala, niti profesorice hrvatskog jezika koju nisam rasplakala svojim zadaćnicama. Obožavala sam pisati zadaćnice - znala sam na jednu temu napisati i po pet-šest zadaćnica pa ih podijeliti dečkima u razredu kojima je pisano izražavanje bilo nužno zlo koje ih može zadesiti u školi. I onda sam završila na pravnom fakultetu. Postoji pogrešna predodžba da je pravo dosadno, no, proučavanje propisa podrazumijeva divnu vježbu za moždane vijuge, pa sam čak i na pravnom fakultetu uspjela uživati u pisanom izražavanju. Jednom je profesor kaznenog prava podignuo u zrak papirić na kojem sam napisala odgovore na kolokviju uz riječi: "Ovo su odlike dobrog pravnika - kratko i precizno napisano." Iz kolokvija sam dobila 5, i na neko vrijeme se usredotočila na takvo pisanje - sažeto, precizno, lišeno svake dramatike. No, onda me pravo odvelo u Šibenik, gdje je i započela ova priča o najnepoznatijem blogu u regiji, koja traje više od osam godina. Mislim da sam otad svojih 10 000 sati odradila, Malcolme Gladwelle.
Već dugo znam da sam dosegnula svoj limit - ne ponestaje mi tema - nego je vrijeme da se okušam u nečem novom. I've got a feeling i osjećam to. Motivaciju za to nisam nužno pronašla u ljudima oko sebe (malo tko razumije zašto trošim vrijeme na pisanje nečega što nitko ne čita), ali zato imam Stephena Kinga.
Otkrit ću vam tajnu. Malo sam opsjednuta Stephenom Kingom. Da me pitate s kojim književnikom bih otišla na večeru, odgovor bi bio Stephen King (no, zapovjedila bih moratorij na priče o Trumpu, malo je zamoran s njima na Twitteru). Ne bih čovjek to mogao zaključiti po mojoj polici s knjigama, niti po mom popisu pročitanih Kingovih djela, ali obožavam njegov izričaj, taj njegov tobože floppy stil pisanja i govorancije o pisanju - floppy, ali precizan, i krajnje iskren, čini mi se. Čovjek zna što radi. U svojih sedamdesetak godina, King je napisao šezdesetak romana i htio-ne htio, razvio je cijelu filozofiju o procesu stvaranja romana. Njegova "On writing, A memoir of the craft" savršena je za svakog obožavatelja recitatora i Lidrana.
"Let's get one thing right now, shall we? There is n Idea Dump, no Story Central, no Island of the Buried Bestseller; good story ideas seem to come quite literally from nowhere, sailing at you right out of the empty sky: two previously unrelated ideas come together and make something new under the sun. Your job isn't to find these ideas but to recognize them when they show up"
Pitanje kojim ga uvijek svi gnjave jest "Odakle ideje dolaze?," a King nimalo ne skriva svoje motive i uvijek rado spominje kako mu je scena za početak Carrie sinula nakon što je čistio žensku svlačionicu, kako se pisanja Cujoa niti ne sjeća koliko je bio pijan, kako je ideju za "Pod kupolom" u glavi nosio dvadeset godina i dr. - obožavam te priče. Priče o njegovim knjigama zanimljive su gotovo kao i te knjige. Obožavam kako uvijek naglašava da ne bi bio pisac da nema potporu svoje supruge Tabithe, također, književnice - nježnost s kojom o njoj govori kao idelanom čitatelju je zaista dirljiva. Naime, King tvrdi da svaki pisac ima jednog idealnog čitatelja (ja imam jedva jednog čitatelja, but I'll take it), onog koga želite impresionirati svojim pisanjem, čiju reakciju zamišljate dok pišete određenu situaciju. Osim idealnog čitatelja, svaki pisac mora imati i vrijeme, i radni stol u kutu sobe, da bi mogao pisati.
"I think we had a lot of happiness in those days, but we were scared a lot, too. We weren't much more than kids ourselves (as the saying goes), and being friendly helped keep the means reds away. We took care of ourselvs and the kids and each other as best we could. Tabby wore her pink uniform out to Dunkin' Donuts and called the cops when the drunks who came in for coffee get obestreperous. I washed motel sheets and keep writing one-rel horror movies."
"And whenever I see a first novel dedicated to a wife (or a husband), I smile and think, There's someone who knows. Writing is a lonely job. Having someone who believes in you makes a lot of difference. They don't have to make speeches. Just believing is usually enough."
"And whenever I see a first novel dedicated to a wife (or a husband), I smile and think, There's someone who knows. Writing is a lonely job. Having someone who believes in you makes a lot of difference. They don't have to make speeches. Just believing is usually enough."
Kad govori o svojim počecima, King uvijek opisuje neimaštinu i neizvjesnost u kojoj su Tabitha i on živjeli s dvoje male djece, ali i vjeru koju mu supruga poklanjala bez obzira na odbijenice koje je od adolescescencije skupljao, točnije, zabijao na čavlu. King vjeruje da svatko može biti pisac, ali da je svijet vidio dovoljno loših pisaca, pa spremno nudi svoj toolbox kojim svaki pisac može poboljšati svoje pisanje. Po Kingu, pisanje mora biti colorful, nije loše izbjegavati pasiv i pridjeve, a da je, ako želiš pisati puno, nužno i čitati puno. Savjetuje i da prvi draft nikome ne daješ na čitanje dok ne odstoji šest tjedana, i dok ga ne pročitaš i ne rewrite-aš, a i onda da potražiš nekoga tko te, po mogućnosti, voli, ili je bar dovoljno pametan i taktičan da ono na čemu si mjesecima radio ne prokomentira rečenicom: "This is shit."
"Let your hope of succes (and your fear of failure) carry you on, difficult as that can be. There'll be time to show off what you've done when you finish... but even after finishing Ithink you must be cautious and give yourself a chanc to think while the story is still like a field of freshly fallen snow, absent of any tracks save your own."
Daleko sam ja od Kinga, ali nasmijao me svojim plagijatima iz djetinjstva, kao i činjenicom da nosi knjigu svagdje sa sobom jer, čekaonice su stvorene za čitatelje. Sitnice mogu potaknuti čovjeka da pomoću jezika i malo mašte predoči svijetu likove, ali i situacije koje su žive u njegovoj glavi. Ponekad više možemo naučiti od loše knjige, nego od one dobre, tvrdi King. Uostalom, svaki se pisac sjeća one knjige koju je odložio misleći :"Ja bih to bolje napisao." Nedavno sam i ja imala susret s nekoliko takvih, što je neobično s obzirom da godinama čitam i nakon pročitanog mislim: "Ja to nikad ne bih mogla tako dobro napisati." Možda sam odrasla, možda sam samo dosadna samoj sebi. Nije mala stvar navršiti 34. Puno je to godina, ali puno i ljubavi i veselja, puno i knjiga. Nemam više vremena za bullshit (gledala sam sinoć Moxie, malo sam buntovna jutros). Zato, možda ću si nad zapaljenim svijećicama na torti poželjeti vrijeme - vrijeme za poljupce, vrijeme za igru, vrijeme za pisanje - jer to je ono što me čini sretnom, što god drugi o tome mislili.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)