Preskoči na glavni sadržaj

If I could turn back time

Kad sam bila klinka, jedini film koji je za TV ekran mogao prikovati sve članove moje obitelji, ali i obitelji svih mojih razrednih kolega, bio je "Povratak u budućnost." Cure su u leksikone pisale da im je Michael J. Fox omiljeni glumac, a dečki su sanjali o svom De Loreanu - a svi smo maštali o putovanju kroz vrijeme. Odrasli smo - Cher još uvijek želi vratiti vrijeme, dok ga Matt Haig želi zaustaviti. A mi? Nakon gledanja "The time traveler's wife" i "About time" uočili smo uzorak: 1. Rachel McAdams ima time issue, 2. putovanje kroz vrijeme nikad neće izaći iz mode. Sada, kad živimo online, već neko vrijeme gledamo naslov Toshikazua Kawaguchija - "Prije nego što se kava ohladi" - na svim svjetskim top ljestvicama popularnih knjiga i pitamo se hoće li ispuniti očekivanja sunarodnjaka čangrizavih uslijed pomicanja sata.



Da, da, dobro ste pročitali - ne morate se patiti s japanskim jezikom, niti s engleskim, jer ovaj japanski hit iz 2015. stigao je i na police hrvatskih knjižara, i to u izdanju Egmonta! Toshikazu Kawaguchi (pitam se, gdje je nestao moj tamagotchi?) japanski je producent, redatelj i scenarist koji je svijet osvojio pričom o tokijskom kafiću koji uz moku služi  i putovanje kroz vrijeme. Neki će možda zamjeriti teatralni stil pisanja ovom autoru, ali ja sam uživala u činjenici da je riječ o predlošku koji je prvotno napisan za kazalište. Gotovo sam mogla čuti zvono na vratima kafića, šuštanje aparata za kavu, grebanje stolica o pod, svako gibanje na sceni. Također, ako od ove knjige očekujete reference na pop kulturu na kakve nas je naviknuo Haruki Murakami, ili ako očekujete ceremonijalnost tipičnu za japansku kulturu a la Yasunari Kawabata (njemu dugujem opsesiju okrhnutim šalicama), razočarat ćete se. Nije ovo takva knjiga.



U "Prije nego što se kava ohladi" najprije upoznajemo Fumiko i njenog momka Goroa koji u kafiću vode ozbiljne razgovore. Iako se Fumiko nadala prosidbi, Goro ju uspijeva ostaviti bez teksta, i to u tolikoj mjeri da se ona nakon nekoliko dana vraća u u kafić Funiculi Funicula, where everybody knows your name (osim gospodina Fusagija, on nema pojma kako se itko zove), o kojem se priča kao o mjestu koje ima tradiciju slanja gostiju na put u prošlost. Samurajsku strogost pronalazimo u pravilima kojih se mora držati Fumiko, i svaki drugi putnik - najprije, odlaskom u prošlost ne može se promijeniti sadašnjost, niti budućnost (kao u onom filmu s Devonom Sawom, smrt će uvijek pronaći onoga tko ju jednom izbjegne), susresti se može samo s osobom koja je ranije bila u kafiću, putovati se može samo s određene stolice (na kojoj sjedi duh žene u bijeloj haljini), a putovanje traje koliko treba jednoj kavi da se ohladi.


"Kava bira goste", a gosti biraju povratak u taj jedan moment koji ih pecka ispod kože. Čitajući susrećemo nekoliko likova - Kazu, konobaricu kafića, Nagarea, vlasnika kafića, njegovu trudnu suprugu Kei, ali i stalne goste kafića - tvrdoglavu Hirai, zaboravnog Fusagija i njegovu odanu suprugu Kohtake. Iako je knjiga podijeljena na četiri priče (o ljubavnicima, supružnicima, sestrama i roditeljima), one se isprepliću tako da tek na samom kraju imamo potpun doživljaj ljudi u kafiću bez prozora u kojem se kava, i još štošta, služi sto godina. Ima te japanske odmjerenosti u njihovim kretnjama i postupcima. Usudila bih se reći - odmjerenost ih i jest uvalila u vraćanje u prošlost. Nije ovo priča o čupavim znanstvenicima u kojoj će uživati geekovi X, Y i Z generacije - ovo je knjiga koja odiše magičnim realizmom, knjiga za romantike, za one koji ponekad nemaju hrabrosti za izjave ljubavi ili poniznosti za traženje oprosta. Oni će je čitati pozorno, neće tražiti dlaku u jajetu da bi srozali njezin kredibilitet na Goodreadsu (mogli bi, lepršavost stila odaje da nije riječ o remek djelu) - oni će, nakon što pročitaju zadnje retke, znati koje trenutke bi htjeli ponovno proživjeti, koje osobe ponovno vidjeti, i, ako je sreće, učiniti sve da isprave sve što treba biti ispravljeno, i reknu i sve što treba biti rečeno - i bez putovanja kroz vrijeme, pijuckajući kavu natenane.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...