Preskoči na glavni sadržaj

If I could turn back time

Kad sam bila klinka, jedini film koji je za TV ekran mogao prikovati sve članove moje obitelji, ali i obitelji svih mojih razrednih kolega, bio je "Povratak u budućnost." Cure su u leksikone pisale da im je Michael J. Fox omiljeni glumac, a dečki su sanjali o svom De Loreanu - a svi smo maštali o putovanju kroz vrijeme. Odrasli smo - Cher još uvijek želi vratiti vrijeme, dok ga Matt Haig želi zaustaviti. A mi? Nakon gledanja "The time traveler's wife" i "About time" uočili smo uzorak: 1. Rachel McAdams ima time issue, 2. putovanje kroz vrijeme nikad neće izaći iz mode. Sada, kad živimo online, već neko vrijeme gledamo naslov Toshikazua Kawaguchija - "Prije nego što se kava ohladi" - na svim svjetskim top ljestvicama popularnih knjiga i pitamo se hoće li ispuniti očekivanja sunarodnjaka čangrizavih uslijed pomicanja sata.



Da, da, dobro ste pročitali - ne morate se patiti s japanskim jezikom, niti s engleskim, jer ovaj japanski hit iz 2015. stigao je i na police hrvatskih knjižara, i to u izdanju Egmonta! Toshikazu Kawaguchi (pitam se, gdje je nestao moj tamagotchi?) japanski je producent, redatelj i scenarist koji je svijet osvojio pričom o tokijskom kafiću koji uz moku služi  i putovanje kroz vrijeme. Neki će možda zamjeriti teatralni stil pisanja ovom autoru, ali ja sam uživala u činjenici da je riječ o predlošku koji je prvotno napisan za kazalište. Gotovo sam mogla čuti zvono na vratima kafića, šuštanje aparata za kavu, grebanje stolica o pod, svako gibanje na sceni. Također, ako od ove knjige očekujete reference na pop kulturu na kakve nas je naviknuo Haruki Murakami, ili ako očekujete ceremonijalnost tipičnu za japansku kulturu a la Yasunari Kawabata (njemu dugujem opsesiju okrhnutim šalicama), razočarat ćete se. Nije ovo takva knjiga.



U "Prije nego što se kava ohladi" najprije upoznajemo Fumiko i njenog momka Goroa koji u kafiću vode ozbiljne razgovore. Iako se Fumiko nadala prosidbi, Goro ju uspijeva ostaviti bez teksta, i to u tolikoj mjeri da se ona nakon nekoliko dana vraća u u kafić Funiculi Funicula, where everybody knows your name (osim gospodina Fusagija, on nema pojma kako se itko zove), o kojem se priča kao o mjestu koje ima tradiciju slanja gostiju na put u prošlost. Samurajsku strogost pronalazimo u pravilima kojih se mora držati Fumiko, i svaki drugi putnik - najprije, odlaskom u prošlost ne može se promijeniti sadašnjost, niti budućnost (kao u onom filmu s Devonom Sawom, smrt će uvijek pronaći onoga tko ju jednom izbjegne), susresti se može samo s osobom koja je ranije bila u kafiću, putovati se može samo s određene stolice (na kojoj sjedi duh žene u bijeloj haljini), a putovanje traje koliko treba jednoj kavi da se ohladi.


"Kava bira goste", a gosti biraju povratak u taj jedan moment koji ih pecka ispod kože. Čitajući susrećemo nekoliko likova - Kazu, konobaricu kafića, Nagarea, vlasnika kafića, njegovu trudnu suprugu Kei, ali i stalne goste kafića - tvrdoglavu Hirai, zaboravnog Fusagija i njegovu odanu suprugu Kohtake. Iako je knjiga podijeljena na četiri priče (o ljubavnicima, supružnicima, sestrama i roditeljima), one se isprepliću tako da tek na samom kraju imamo potpun doživljaj ljudi u kafiću bez prozora u kojem se kava, i još štošta, služi sto godina. Ima te japanske odmjerenosti u njihovim kretnjama i postupcima. Usudila bih se reći - odmjerenost ih i jest uvalila u vraćanje u prošlost. Nije ovo priča o čupavim znanstvenicima u kojoj će uživati geekovi X, Y i Z generacije - ovo je knjiga koja odiše magičnim realizmom, knjiga za romantike, za one koji ponekad nemaju hrabrosti za izjave ljubavi ili poniznosti za traženje oprosta. Oni će je čitati pozorno, neće tražiti dlaku u jajetu da bi srozali njezin kredibilitet na Goodreadsu (mogli bi, lepršavost stila odaje da nije riječ o remek djelu) - oni će, nakon što pročitaju zadnje retke, znati koje trenutke bi htjeli ponovno proživjeti, koje osobe ponovno vidjeti, i, ako je sreće, učiniti sve da isprave sve što treba biti ispravljeno, i reknu i sve što treba biti rečeno - i bez putovanja kroz vrijeme, pijuckajući kavu natenane.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...