Preskoči na glavni sadržaj

If I could turn back time

Kad sam bila klinka, jedini film koji je za TV ekran mogao prikovati sve članove moje obitelji, ali i obitelji svih mojih razrednih kolega, bio je "Povratak u budućnost." Cure su u leksikone pisale da im je Michael J. Fox omiljeni glumac, a dečki su sanjali o svom De Loreanu - a svi smo maštali o putovanju kroz vrijeme. Odrasli smo - Cher još uvijek želi vratiti vrijeme, dok ga Matt Haig želi zaustaviti. A mi? Nakon gledanja "The time traveler's wife" i "About time" uočili smo uzorak: 1. Rachel McAdams ima time issue, 2. putovanje kroz vrijeme nikad neće izaći iz mode. Sada, kad živimo online, već neko vrijeme gledamo naslov Toshikazua Kawaguchija - "Prije nego što se kava ohladi" - na svim svjetskim top ljestvicama popularnih knjiga i pitamo se hoće li ispuniti očekivanja sunarodnjaka čangrizavih uslijed pomicanja sata.



Da, da, dobro ste pročitali - ne morate se patiti s japanskim jezikom, niti s engleskim, jer ovaj japanski hit iz 2015. stigao je i na police hrvatskih knjižara, i to u izdanju Egmonta! Toshikazu Kawaguchi (pitam se, gdje je nestao moj tamagotchi?) japanski je producent, redatelj i scenarist koji je svijet osvojio pričom o tokijskom kafiću koji uz moku služi  i putovanje kroz vrijeme. Neki će možda zamjeriti teatralni stil pisanja ovom autoru, ali ja sam uživala u činjenici da je riječ o predlošku koji je prvotno napisan za kazalište. Gotovo sam mogla čuti zvono na vratima kafića, šuštanje aparata za kavu, grebanje stolica o pod, svako gibanje na sceni. Također, ako od ove knjige očekujete reference na pop kulturu na kakve nas je naviknuo Haruki Murakami, ili ako očekujete ceremonijalnost tipičnu za japansku kulturu a la Yasunari Kawabata (njemu dugujem opsesiju okrhnutim šalicama), razočarat ćete se. Nije ovo takva knjiga.



U "Prije nego što se kava ohladi" najprije upoznajemo Fumiko i njenog momka Goroa koji u kafiću vode ozbiljne razgovore. Iako se Fumiko nadala prosidbi, Goro ju uspijeva ostaviti bez teksta, i to u tolikoj mjeri da se ona nakon nekoliko dana vraća u u kafić Funiculi Funicula, where everybody knows your name (osim gospodina Fusagija, on nema pojma kako se itko zove), o kojem se priča kao o mjestu koje ima tradiciju slanja gostiju na put u prošlost. Samurajsku strogost pronalazimo u pravilima kojih se mora držati Fumiko, i svaki drugi putnik - najprije, odlaskom u prošlost ne može se promijeniti sadašnjost, niti budućnost (kao u onom filmu s Devonom Sawom, smrt će uvijek pronaći onoga tko ju jednom izbjegne), susresti se može samo s osobom koja je ranije bila u kafiću, putovati se može samo s određene stolice (na kojoj sjedi duh žene u bijeloj haljini), a putovanje traje koliko treba jednoj kavi da se ohladi.


"Kava bira goste", a gosti biraju povratak u taj jedan moment koji ih pecka ispod kože. Čitajući susrećemo nekoliko likova - Kazu, konobaricu kafića, Nagarea, vlasnika kafića, njegovu trudnu suprugu Kei, ali i stalne goste kafića - tvrdoglavu Hirai, zaboravnog Fusagija i njegovu odanu suprugu Kohtake. Iako je knjiga podijeljena na četiri priče (o ljubavnicima, supružnicima, sestrama i roditeljima), one se isprepliću tako da tek na samom kraju imamo potpun doživljaj ljudi u kafiću bez prozora u kojem se kava, i još štošta, služi sto godina. Ima te japanske odmjerenosti u njihovim kretnjama i postupcima. Usudila bih se reći - odmjerenost ih i jest uvalila u vraćanje u prošlost. Nije ovo priča o čupavim znanstvenicima u kojoj će uživati geekovi X, Y i Z generacije - ovo je knjiga koja odiše magičnim realizmom, knjiga za romantike, za one koji ponekad nemaju hrabrosti za izjave ljubavi ili poniznosti za traženje oprosta. Oni će je čitati pozorno, neće tražiti dlaku u jajetu da bi srozali njezin kredibilitet na Goodreadsu (mogli bi, lepršavost stila odaje da nije riječ o remek djelu) - oni će, nakon što pročitaju zadnje retke, znati koje trenutke bi htjeli ponovno proživjeti, koje osobe ponovno vidjeti, i, ako je sreće, učiniti sve da isprave sve što treba biti ispravljeno, i reknu i sve što treba biti rečeno - i bez putovanja kroz vrijeme, pijuckajući kavu natenane.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...