Preskoči na glavni sadržaj

If I could turn back time

Kad sam bila klinka, jedini film koji je za TV ekran mogao prikovati sve članove moje obitelji, ali i obitelji svih mojih razrednih kolega, bio je "Povratak u budućnost." Cure su u leksikone pisale da im je Michael J. Fox omiljeni glumac, a dečki su sanjali o svom De Loreanu - a svi smo maštali o putovanju kroz vrijeme. Odrasli smo - Cher još uvijek želi vratiti vrijeme, dok ga Matt Haig želi zaustaviti. A mi? Nakon gledanja "The time traveler's wife" i "About time" uočili smo uzorak: 1. Rachel McAdams ima time issue, 2. putovanje kroz vrijeme nikad neće izaći iz mode. Sada, kad živimo online, već neko vrijeme gledamo naslov Toshikazua Kawaguchija - "Prije nego što se kava ohladi" - na svim svjetskim top ljestvicama popularnih knjiga i pitamo se hoće li ispuniti očekivanja sunarodnjaka čangrizavih uslijed pomicanja sata.



Da, da, dobro ste pročitali - ne morate se patiti s japanskim jezikom, niti s engleskim, jer ovaj japanski hit iz 2015. stigao je i na police hrvatskih knjižara, i to u izdanju Egmonta! Toshikazu Kawaguchi (pitam se, gdje je nestao moj tamagotchi?) japanski je producent, redatelj i scenarist koji je svijet osvojio pričom o tokijskom kafiću koji uz moku služi  i putovanje kroz vrijeme. Neki će možda zamjeriti teatralni stil pisanja ovom autoru, ali ja sam uživala u činjenici da je riječ o predlošku koji je prvotno napisan za kazalište. Gotovo sam mogla čuti zvono na vratima kafića, šuštanje aparata za kavu, grebanje stolica o pod, svako gibanje na sceni. Također, ako od ove knjige očekujete reference na pop kulturu na kakve nas je naviknuo Haruki Murakami, ili ako očekujete ceremonijalnost tipičnu za japansku kulturu a la Yasunari Kawabata (njemu dugujem opsesiju okrhnutim šalicama), razočarat ćete se. Nije ovo takva knjiga.



U "Prije nego što se kava ohladi" najprije upoznajemo Fumiko i njenog momka Goroa koji u kafiću vode ozbiljne razgovore. Iako se Fumiko nadala prosidbi, Goro ju uspijeva ostaviti bez teksta, i to u tolikoj mjeri da se ona nakon nekoliko dana vraća u u kafić Funiculi Funicula, where everybody knows your name (osim gospodina Fusagija, on nema pojma kako se itko zove), o kojem se priča kao o mjestu koje ima tradiciju slanja gostiju na put u prošlost. Samurajsku strogost pronalazimo u pravilima kojih se mora držati Fumiko, i svaki drugi putnik - najprije, odlaskom u prošlost ne može se promijeniti sadašnjost, niti budućnost (kao u onom filmu s Devonom Sawom, smrt će uvijek pronaći onoga tko ju jednom izbjegne), susresti se može samo s osobom koja je ranije bila u kafiću, putovati se može samo s određene stolice (na kojoj sjedi duh žene u bijeloj haljini), a putovanje traje koliko treba jednoj kavi da se ohladi.


"Kava bira goste", a gosti biraju povratak u taj jedan moment koji ih pecka ispod kože. Čitajući susrećemo nekoliko likova - Kazu, konobaricu kafića, Nagarea, vlasnika kafića, njegovu trudnu suprugu Kei, ali i stalne goste kafića - tvrdoglavu Hirai, zaboravnog Fusagija i njegovu odanu suprugu Kohtake. Iako je knjiga podijeljena na četiri priče (o ljubavnicima, supružnicima, sestrama i roditeljima), one se isprepliću tako da tek na samom kraju imamo potpun doživljaj ljudi u kafiću bez prozora u kojem se kava, i još štošta, služi sto godina. Ima te japanske odmjerenosti u njihovim kretnjama i postupcima. Usudila bih se reći - odmjerenost ih i jest uvalila u vraćanje u prošlost. Nije ovo priča o čupavim znanstvenicima u kojoj će uživati geekovi X, Y i Z generacije - ovo je knjiga koja odiše magičnim realizmom, knjiga za romantike, za one koji ponekad nemaju hrabrosti za izjave ljubavi ili poniznosti za traženje oprosta. Oni će je čitati pozorno, neće tražiti dlaku u jajetu da bi srozali njezin kredibilitet na Goodreadsu (mogli bi, lepršavost stila odaje da nije riječ o remek djelu) - oni će, nakon što pročitaju zadnje retke, znati koje trenutke bi htjeli ponovno proživjeti, koje osobe ponovno vidjeti, i, ako je sreće, učiniti sve da isprave sve što treba biti ispravljeno, i reknu i sve što treba biti rečeno - i bez putovanja kroz vrijeme, pijuckajući kavu natenane.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...