Preskoči na glavni sadržaj

If I could turn back time

Kad sam bila klinka, jedini film koji je za TV ekran mogao prikovati sve članove moje obitelji, ali i obitelji svih mojih razrednih kolega, bio je "Povratak u budućnost." Cure su u leksikone pisale da im je Michael J. Fox omiljeni glumac, a dečki su sanjali o svom De Loreanu - a svi smo maštali o putovanju kroz vrijeme. Odrasli smo - Cher još uvijek želi vratiti vrijeme, dok ga Matt Haig želi zaustaviti. A mi? Nakon gledanja "The time traveler's wife" i "About time" uočili smo uzorak: 1. Rachel McAdams ima time issue, 2. putovanje kroz vrijeme nikad neće izaći iz mode. Sada, kad živimo online, već neko vrijeme gledamo naslov Toshikazua Kawaguchija - "Prije nego što se kava ohladi" - na svim svjetskim top ljestvicama popularnih knjiga i pitamo se hoće li ispuniti očekivanja sunarodnjaka čangrizavih uslijed pomicanja sata.



Da, da, dobro ste pročitali - ne morate se patiti s japanskim jezikom, niti s engleskim, jer ovaj japanski hit iz 2015. stigao je i na police hrvatskih knjižara, i to u izdanju Egmonta! Toshikazu Kawaguchi (pitam se, gdje je nestao moj tamagotchi?) japanski je producent, redatelj i scenarist koji je svijet osvojio pričom o tokijskom kafiću koji uz moku služi  i putovanje kroz vrijeme. Neki će možda zamjeriti teatralni stil pisanja ovom autoru, ali ja sam uživala u činjenici da je riječ o predlošku koji je prvotno napisan za kazalište. Gotovo sam mogla čuti zvono na vratima kafića, šuštanje aparata za kavu, grebanje stolica o pod, svako gibanje na sceni. Također, ako od ove knjige očekujete reference na pop kulturu na kakve nas je naviknuo Haruki Murakami, ili ako očekujete ceremonijalnost tipičnu za japansku kulturu a la Yasunari Kawabata (njemu dugujem opsesiju okrhnutim šalicama), razočarat ćete se. Nije ovo takva knjiga.



U "Prije nego što se kava ohladi" najprije upoznajemo Fumiko i njenog momka Goroa koji u kafiću vode ozbiljne razgovore. Iako se Fumiko nadala prosidbi, Goro ju uspijeva ostaviti bez teksta, i to u tolikoj mjeri da se ona nakon nekoliko dana vraća u u kafić Funiculi Funicula, where everybody knows your name (osim gospodina Fusagija, on nema pojma kako se itko zove), o kojem se priča kao o mjestu koje ima tradiciju slanja gostiju na put u prošlost. Samurajsku strogost pronalazimo u pravilima kojih se mora držati Fumiko, i svaki drugi putnik - najprije, odlaskom u prošlost ne može se promijeniti sadašnjost, niti budućnost (kao u onom filmu s Devonom Sawom, smrt će uvijek pronaći onoga tko ju jednom izbjegne), susresti se može samo s osobom koja je ranije bila u kafiću, putovati se može samo s određene stolice (na kojoj sjedi duh žene u bijeloj haljini), a putovanje traje koliko treba jednoj kavi da se ohladi.


"Kava bira goste", a gosti biraju povratak u taj jedan moment koji ih pecka ispod kože. Čitajući susrećemo nekoliko likova - Kazu, konobaricu kafića, Nagarea, vlasnika kafića, njegovu trudnu suprugu Kei, ali i stalne goste kafića - tvrdoglavu Hirai, zaboravnog Fusagija i njegovu odanu suprugu Kohtake. Iako je knjiga podijeljena na četiri priče (o ljubavnicima, supružnicima, sestrama i roditeljima), one se isprepliću tako da tek na samom kraju imamo potpun doživljaj ljudi u kafiću bez prozora u kojem se kava, i još štošta, služi sto godina. Ima te japanske odmjerenosti u njihovim kretnjama i postupcima. Usudila bih se reći - odmjerenost ih i jest uvalila u vraćanje u prošlost. Nije ovo priča o čupavim znanstvenicima u kojoj će uživati geekovi X, Y i Z generacije - ovo je knjiga koja odiše magičnim realizmom, knjiga za romantike, za one koji ponekad nemaju hrabrosti za izjave ljubavi ili poniznosti za traženje oprosta. Oni će je čitati pozorno, neće tražiti dlaku u jajetu da bi srozali njezin kredibilitet na Goodreadsu (mogli bi, lepršavost stila odaje da nije riječ o remek djelu) - oni će, nakon što pročitaju zadnje retke, znati koje trenutke bi htjeli ponovno proživjeti, koje osobe ponovno vidjeti, i, ako je sreće, učiniti sve da isprave sve što treba biti ispravljeno, i reknu i sve što treba biti rečeno - i bez putovanja kroz vrijeme, pijuckajući kavu natenane.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...