Preskoči na glavni sadržaj

Mala doza neuroticizma

Alergična sam na nametljivost svijeta u kojem živim. Prezirem sve ljude koji hodaju ulicom dok su njihov telefonski razgovor prisiljeni slušati svi prolaznici. "Dora, čuvaj brata! Dora, stani! Dora, što sam ti rekla!" viče majka za Dorom, a Dora joj izmiče. Sve je više šetača promenadom, sunce je zagrijalo. Prokleti Vakula, nekad i on pogodi. Jedan šetač pasa priča sam sa sobom na engleskom jeziku, drugi na mađarskom, u ušima su im slušalice u kojima je, nadam se, netko željan slušanja. Samo pokušavam čitati. Klupa je topla iako prekrivena bijelim mrljama. One me ne uznemiruju, bar ne više od buke koja se oko mene stvara. Miris grma kraj klupe jači je od nemira. Ne znam ga imenovati, nisam ja botaničarka. Bar njuh još nisam izgubila, korona me još nije pronašla. Nitko mi ne treba.


Zamišljam si da sam lik Linde Bostrom Knausgard (ili si ne zamišljam - kao da sam se prelako prebacila na mode neurotičnog djeteta), buntovna i neraspoložena jedanaestogodišnja Ellen koja odbija govoriti i koja živi s bijesnim bratom i majkom koja se još uvjerava da svjetlost nije iščeznula iz njihovog stana. Obožavam te kratke forme romana koje mogu pročitati tijekom pauze na poslu - kratke, ali mesnate dovoljno da me na to kratko vrijeme potpuno obuzmu.

Linda Bostrom Knausgard švedska je književnica, a roman "Dobrodošli u Ameriku" objavljen je iste godine kad se i razvela od Karla-Ovea Knausgarda. "Šutnja ništa ne mijenja," govori ova djevojčica na početku romana o obitelji koja se nosi sa smrću oca. Otac se odselio i prije smrti, a bio je i podstanar psihijatrijske ustanove. "Svi su odahnuli nakon njegove smrti," misli djevojčica koja šutnjom kažnjava mamu i brata koji su nastavili sa životom, ali i sebe - krivca za očevu smrt. Ellen je poželjela da tata umre, i želja joj se ostvarila. Ellen moli za maminu sreću i za svoju smrt. "Nemoj nikad nikoga previše voljeti," govori joj mrtvi otac, dok ona pokušava odgonetnuti u kojem trenutku je shvatila da je život bez njega bolji.


Pitanja kako se nositi s krivnjom, čežnjom, emocionalnim zanemarivanjem i s traumom pronaći ćete u ovom mini romanu. Odgovore na njih? Možda.

Autorica poseže za gorkim realizmom, onim za kojim posežu svi pisci koji žele da ih se shvati ozbiljno, i mrzim što to moram reći, ali čini se da joj to realistično prikazivanje unutarnjeg svijeta djeteta koje se bori protiv sebe i protiv svih zaista ide od ruke. Linda zna što radi, što god vam Karl-Ove rekao o njoj.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...
Objavi komentar
Pročitajte više