Preskoči na glavni sadržaj

Mala doza neuroticizma

Alergična sam na nametljivost svijeta u kojem živim. Prezirem sve ljude koji hodaju ulicom dok su njihov telefonski razgovor prisiljeni slušati svi prolaznici. "Dora, čuvaj brata! Dora, stani! Dora, što sam ti rekla!" viče majka za Dorom, a Dora joj izmiče. Sve je više šetača promenadom, sunce je zagrijalo. Prokleti Vakula, nekad i on pogodi. Jedan šetač pasa priča sam sa sobom na engleskom jeziku, drugi na mađarskom, u ušima su im slušalice u kojima je, nadam se, netko željan slušanja. Samo pokušavam čitati. Klupa je topla iako prekrivena bijelim mrljama. One me ne uznemiruju, bar ne više od buke koja se oko mene stvara. Miris grma kraj klupe jači je od nemira. Ne znam ga imenovati, nisam ja botaničarka. Bar njuh još nisam izgubila, korona me još nije pronašla. Nitko mi ne treba.


Zamišljam si da sam lik Linde Bostrom Knausgard (ili si ne zamišljam - kao da sam se prelako prebacila na mode neurotičnog djeteta), buntovna i neraspoložena jedanaestogodišnja Ellen koja odbija govoriti i koja živi s bijesnim bratom i majkom koja se još uvjerava da svjetlost nije iščeznula iz njihovog stana. Obožavam te kratke forme romana koje mogu pročitati tijekom pauze na poslu - kratke, ali mesnate dovoljno da me na to kratko vrijeme potpuno obuzmu.

Linda Bostrom Knausgard švedska je književnica, a roman "Dobrodošli u Ameriku" objavljen je iste godine kad se i razvela od Karla-Ovea Knausgarda. "Šutnja ništa ne mijenja," govori ova djevojčica na početku romana o obitelji koja se nosi sa smrću oca. Otac se odselio i prije smrti, a bio je i podstanar psihijatrijske ustanove. "Svi su odahnuli nakon njegove smrti," misli djevojčica koja šutnjom kažnjava mamu i brata koji su nastavili sa životom, ali i sebe - krivca za očevu smrt. Ellen je poželjela da tata umre, i želja joj se ostvarila. Ellen moli za maminu sreću i za svoju smrt. "Nemoj nikad nikoga previše voljeti," govori joj mrtvi otac, dok ona pokušava odgonetnuti u kojem trenutku je shvatila da je život bez njega bolji.


Pitanja kako se nositi s krivnjom, čežnjom, emocionalnim zanemarivanjem i s traumom pronaći ćete u ovom mini romanu. Odgovore na njih? Možda.

Autorica poseže za gorkim realizmom, onim za kojim posežu svi pisci koji žele da ih se shvati ozbiljno, i mrzim što to moram reći, ali čini se da joj to realistično prikazivanje unutarnjeg svijeta djeteta koje se bori protiv sebe i protiv svih zaista ide od ruke. Linda zna što radi, što god vam Karl-Ove rekao o njoj.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...
Objavi komentar
Pročitajte više

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...
Objavi komentar
Pročitajte više