Mala doza neuroticizma

Alergična sam na nametljivost svijeta u kojem živim. Prezirem sve ljude koji hodaju ulicom dok su njihov telefonski razgovor prisiljeni slušati svi prolaznici. "Dora, čuvaj brata! Dora, stani! Dora, što sam ti rekla!" viče majka za Dorom, a Dora joj izmiče. Sve je više šetača promenadom, sunce je zagrijalo. Prokleti Vakula, nekad i on pogodi. Jedan šetač pasa priča sam sa sobom na engleskom jeziku, drugi na mađarskom, u ušima su im slušalice u kojima je, nadam se, netko željan slušanja. Samo pokušavam čitati. Klupa je topla iako prekrivena bijelim mrljama. One me ne uznemiruju, bar ne više od buke koja se oko mene stvara. Miris grma kraj klupe jači je od nemira. Ne znam ga imenovati, nisam ja botaničarka. Bar njuh još nisam izgubila, korona me još nije pronašla. Nitko mi ne treba.

Zamišljam si da sam lik Linde Bostrom Knausgard (ili si ne zamišljam - kao da sam se prelako prebacila na mode neurotičnog djeteta), buntovna i neraspoložena jedanaestogodišnja Ellen koja odbija govoriti i koja živi s bijesnim bratom i majkom koja se još uvjerava da svjetlost nije iščeznula iz njihovog stana. Obožavam te kratke forme romana koje mogu pročitati tijekom pauze na poslu - kratke, ali mesnate dovoljno da me na to kratko vrijeme potpuno obuzmu.

Linda Bostrom Knausgard švedska je književnica, a roman "Dobrodošli u Ameriku" objavljen je iste godine kad se i razvela od Karla-Ovea Knausgarda. "Šutnja ništa ne mijenja," govori ova djevojčica na početku romana o obitelji koja se nosi sa smrću oca. Otac se odselio i prije smrti, a bio je i podstanar psihijatrijske ustanove. "Svi su odahnuli nakon njegove smrti," misli djevojčica koja šutnjom kažnjava mamu i brata koji su nastavili sa životom, ali i sebe - krivca za očevu smrt. Ellen je poželjela da tata umre, i želja joj se ostvarila. Ellen moli za maminu sreću i za svoju smrt. "Nemoj nikad nikoga previše voljeti," govori joj mrtvi otac, dok ona pokušava odgonetnuti u kojem trenutku je shvatila da je život bez njega bolji.

Pitanja kako se nositi s krivnjom, čežnjom, emocionalnim zanemarivanjem i s traumom pronaći ćete u ovom mini romanu. Odgovore na njih? Možda.

Autorica poseže za gorkim realizmom, onim za kojim posežu svi pisci koji žele da ih se shvati ozbiljno, i mrzim što to moram reći, ali čini se da joj to realistično prikazivanje unutarnjeg svijeta djeteta koje se bori protiv sebe i protiv svih zaista ide od ruke. Linda zna što radi, što god vam Karl-Ove rekao o njoj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Pročitajte više

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog