Preskoči na glavni sadržaj

Brod - da nas odvede

Moj muž i ja zavoljeli smo se kao djeca, i tako smo se i svađali - prkosno, bešćutno i glasno. Sada, kad smo odrasli...ne, briši to - sada, kad smo ostarjeli, svađamo se drugačije. Ne sviđa mi se ta drugačijost, njena je tišina ponekad zaglušujuća.

No, ponekad čovjek tek zahvaljujući muku razabire bitno od nebitnog, lijepo od ružnog.  Ponekad samo u tišini možemo razumijeti veličinu te prve rečenice - rečenice koja pokreće, koja vodi, koja mijenja nas, koja mijenja i naše. Ponekad se u toj jednoj rečenici nalazi cijeli svijet. "Vjerojatno je u tom drvetu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos kako bi tabani osjetili mekoću i godove koji prate luk stopala," prva je rečenica "Pristaništa" Darka Šeparovića, mladog (čini li se to meni ili se cijela moja generacija prometnula u pisce?) arhitekta i književnika iz Vele Luke. Osvojila me. Hoće to te prve rečenice - pročitaš ih, i znaš da ćeš se zaljubiti. Pomisliš da će biti strastveno, i glasno.



No, nije svaki par personifikacija krika i bijesa. Darko Šeparović napisao je roman o ljubavi dvoje ljudi, ali i o drvetu koje predstavlja divnu metaforu čovjeka - stablo u jednom trenutku dotiče nebo, a u drugom je posječeno. No, čak i posječeno, ono se "oblikuje u nešto smisleno". Drvo, na koje utječe vlaga, u koje se zavlači prašina, čije škripanje može izludjeti čovjeka. Truljenje koje je neizbježno.

Na početku priče On živi na otoku, s Njom. No, Ona mu izmiče, a čini se da drvo čeka svoju svrhu. On ju pušta pa se okreće svojoj opsesiji - drvetu koje je prisutno kako u podovima i okvirima slika u njegovom stanu, tako i u mislima čitatelja. Izdvojit će drvo, dati mu smisao. Još ne zna što gradi, ali duh je nepokolebljiv, a tišina opipljiva.



"Trebam pauzu. Šećem po stanu, gledam popis, skice, pokušavam zamisliti to drveno tijelo, vidjeti njegove krivulje i finoću obrade. Krikovi drva su utihnuli. Tišina tjera na razmišljanje o onome što će gradnja donijeti, od čega se udaljavam i je li nešto trebalo biti drukčije. Jesam li spreman započeti taj posao?"

Čitatelj naslućuje bosu tugu, mirise boja i razrjeđivača. On se koncentrirao na rušenje zidova, ali pogled mu leti na pristanište. Predstavlja li ono konačnu destinaciju ili mogućnost bijega? Na pamet mu pada ludi naum: sagradit će brod.

"Slučajnosti nisu jedine točke koje određuju naš život. To bi značilo da je moguće cijelo vrijeme provesti u čekanju, ali kretanje između pravih i krivih odluka naš je kratki život, a odluke se događaju svakodnevno. Gotovo svaka sekunda je jedna odluka, ali vratit ću se još na to. Osjećaš li pritisak u ušima kad se poveća nadmorska visina?"

Ljubav oživljava u nama lude naume, jasno je to Darku Šeparoviću, pjesniku iz Vele Luke. Ponekad je njen utjecaj artikuliran, čujan poput škripe podova, a ponekad nas tiho prekriva poput piljevine brodogradilišta u koje se pretvorio naš život. Hoćemo li joj se pokoriti?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...