Preskoči na glavni sadržaj

Brod - da nas odvede

Moj muž i ja zavoljeli smo se kao djeca, i tako smo se i svađali - prkosno, bešćutno i glasno. Sada, kad smo odrasli...ne, briši to - sada, kad smo ostarjeli, svađamo se drugačije. Ne sviđa mi se ta drugačijost, njena je tišina ponekad zaglušujuća.

No, ponekad čovjek tek zahvaljujući muku razabire bitno od nebitnog, lijepo od ružnog.  Ponekad samo u tišini možemo razumijeti veličinu te prve rečenice - rečenice koja pokreće, koja vodi, koja mijenja nas, koja mijenja i naše. Ponekad se u toj jednoj rečenici nalazi cijeli svijet. "Vjerojatno je u tom drvetu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos kako bi tabani osjetili mekoću i godove koji prate luk stopala," prva je rečenica "Pristaništa" Darka Šeparovića, mladog (čini li se to meni ili se cijela moja generacija prometnula u pisce?) arhitekta i književnika iz Vele Luke. Osvojila me. Hoće to te prve rečenice - pročitaš ih, i znaš da ćeš se zaljubiti. Pomisliš da će biti strastveno, i glasno.



No, nije svaki par personifikacija krika i bijesa. Darko Šeparović napisao je roman o ljubavi dvoje ljudi, ali i o drvetu koje predstavlja divnu metaforu čovjeka - stablo u jednom trenutku dotiče nebo, a u drugom je posječeno. No, čak i posječeno, ono se "oblikuje u nešto smisleno". Drvo, na koje utječe vlaga, u koje se zavlači prašina, čije škripanje može izludjeti čovjeka. Truljenje koje je neizbježno.

Na početku priče On živi na otoku, s Njom. No, Ona mu izmiče, a čini se da drvo čeka svoju svrhu. On ju pušta pa se okreće svojoj opsesiji - drvetu koje je prisutno kako u podovima i okvirima slika u njegovom stanu, tako i u mislima čitatelja. Izdvojit će drvo, dati mu smisao. Još ne zna što gradi, ali duh je nepokolebljiv, a tišina opipljiva.



"Trebam pauzu. Šećem po stanu, gledam popis, skice, pokušavam zamisliti to drveno tijelo, vidjeti njegove krivulje i finoću obrade. Krikovi drva su utihnuli. Tišina tjera na razmišljanje o onome što će gradnja donijeti, od čega se udaljavam i je li nešto trebalo biti drukčije. Jesam li spreman započeti taj posao?"

Čitatelj naslućuje bosu tugu, mirise boja i razrjeđivača. On se koncentrirao na rušenje zidova, ali pogled mu leti na pristanište. Predstavlja li ono konačnu destinaciju ili mogućnost bijega? Na pamet mu pada ludi naum: sagradit će brod.

"Slučajnosti nisu jedine točke koje određuju naš život. To bi značilo da je moguće cijelo vrijeme provesti u čekanju, ali kretanje između pravih i krivih odluka naš je kratki život, a odluke se događaju svakodnevno. Gotovo svaka sekunda je jedna odluka, ali vratit ću se još na to. Osjećaš li pritisak u ušima kad se poveća nadmorska visina?"

Ljubav oživljava u nama lude naume, jasno je to Darku Šeparoviću, pjesniku iz Vele Luke. Ponekad je njen utjecaj artikuliran, čujan poput škripe podova, a ponekad nas tiho prekriva poput piljevine brodogradilišta u koje se pretvorio naš život. Hoćemo li joj se pokoriti?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...