Preskoči na glavni sadržaj

Brod - da nas odvede

Moj muž i ja zavoljeli smo se kao djeca, i tako smo se i svađali - prkosno, bešćutno i glasno. Sada, kad smo odrasli...ne, briši to - sada, kad smo ostarjeli, svađamo se drugačije. Ne sviđa mi se ta drugačijost, njena je tišina ponekad zaglušujuća.

No, ponekad čovjek tek zahvaljujući muku razabire bitno od nebitnog, lijepo od ružnog.  Ponekad samo u tišini možemo razumijeti veličinu te prve rečenice - rečenice koja pokreće, koja vodi, koja mijenja nas, koja mijenja i naše. Ponekad se u toj jednoj rečenici nalazi cijeli svijet. "Vjerojatno je u tom drvetu oduvijek postojalo nešto što nisam mogao imenovati i ne znam je li zbog gustoće ili topline kojom zrači, ali odnedavno hodam po stanu bos kako bi tabani osjetili mekoću i godove koji prate luk stopala," prva je rečenica "Pristaništa" Darka Šeparovića, mladog (čini li se to meni ili se cijela moja generacija prometnula u pisce?) arhitekta i književnika iz Vele Luke. Osvojila me. Hoće to te prve rečenice - pročitaš ih, i znaš da ćeš se zaljubiti. Pomisliš da će biti strastveno, i glasno.



No, nije svaki par personifikacija krika i bijesa. Darko Šeparović napisao je roman o ljubavi dvoje ljudi, ali i o drvetu koje predstavlja divnu metaforu čovjeka - stablo u jednom trenutku dotiče nebo, a u drugom je posječeno. No, čak i posječeno, ono se "oblikuje u nešto smisleno". Drvo, na koje utječe vlaga, u koje se zavlači prašina, čije škripanje može izludjeti čovjeka. Truljenje koje je neizbježno.

Na početku priče On živi na otoku, s Njom. No, Ona mu izmiče, a čini se da drvo čeka svoju svrhu. On ju pušta pa se okreće svojoj opsesiji - drvetu koje je prisutno kako u podovima i okvirima slika u njegovom stanu, tako i u mislima čitatelja. Izdvojit će drvo, dati mu smisao. Još ne zna što gradi, ali duh je nepokolebljiv, a tišina opipljiva.



"Trebam pauzu. Šećem po stanu, gledam popis, skice, pokušavam zamisliti to drveno tijelo, vidjeti njegove krivulje i finoću obrade. Krikovi drva su utihnuli. Tišina tjera na razmišljanje o onome što će gradnja donijeti, od čega se udaljavam i je li nešto trebalo biti drukčije. Jesam li spreman započeti taj posao?"

Čitatelj naslućuje bosu tugu, mirise boja i razrjeđivača. On se koncentrirao na rušenje zidova, ali pogled mu leti na pristanište. Predstavlja li ono konačnu destinaciju ili mogućnost bijega? Na pamet mu pada ludi naum: sagradit će brod.

"Slučajnosti nisu jedine točke koje određuju naš život. To bi značilo da je moguće cijelo vrijeme provesti u čekanju, ali kretanje između pravih i krivih odluka naš je kratki život, a odluke se događaju svakodnevno. Gotovo svaka sekunda je jedna odluka, ali vratit ću se još na to. Osjećaš li pritisak u ušima kad se poveća nadmorska visina?"

Ljubav oživljava u nama lude naume, jasno je to Darku Šeparoviću, pjesniku iz Vele Luke. Ponekad je njen utjecaj artikuliran, čujan poput škripe podova, a ponekad nas tiho prekriva poput piljevine brodogradilišta u koje se pretvorio naš život. Hoćemo li joj se pokoriti?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...