Nedavno sam prvi put čitala knjigu dok su djeca bila kraj mene. Sjedila sam na kauču s knjigom na koljenima, dok su se njih dvoje tik do mojih nogu igrali s figuricama Psića u ophodnji (da, igrali - ne gurali, ne čupali!). Možda vam to ne zvuči neobično, ali velik je to pothvat bio. Nemam puno pravila, ali trudim se ne piti alkohol pred djecom (ne želim biti loš primjer, tj. ne želim da me cinkaju tetama u vrtiću), i ne čitam u njihovoj blizini, bar ne knjige za svoj gušt (Prljeka i Mrljeka, dakako, čitam redovito). Knjige, naime, oduzimaju svu moju pažnju, istu onu koju bih trebala usmjeriti na djecu, jer netko može slomiti vrat, netko može obojati komodu flomasterima ili ukrasti salamu iz frižidera (mobitel je, razumijete, sasvim okej jer ništa na mobitelu nije toliko zanimljivo da bi zaslužilo moju stopostotnu pažnju - pustite me da si lažem).
Čudne stvari majke rade da bi si dokazale da su dostojne majčinstva, i na čudne načine se ispoljava taj privjesak zvan majčinska krivnja. U pomalo čudnom raspoloženju me ostavila i knjiga "Kad bih ti barem mogla reći" (Mozaik knjiga), o majci čije kćeri su posvađane i otuđene jedna od druge desetljećima. Majka im je bolesna, a dane koji su joj preostali namjerava provesti pokušavajući pomiriti dvije nesretnice s početka priče. Osvrti o knjizi "Kad bih ti barem mogla reći" na Goodreadsu nisu me poplašili, iako su svi odreda naglašavali da autorica progovara o teškim temama - o gubitku života u svim mogućim varijacijama. Hello, čitala sam ja Šojatičin "Emet" i "Odstraniti životinju" Slađane Bukovac, this isn't my first rodeo. Pročitala sam i komentar spisateljice Ruth Hogan na koricama iz kojeg proizlazi da se radi o štivu "krajnje uvjerljivom i toliko životnom da slama srce"! Pripremam maramice, I'm good to go!
Britanska autorica i novinarka, Hannah Beckerman, napisala je knjigu po prokušanoj formuli - spomeni na početku romana događaj koji se zbio u prošlosti i onda sirotog čitatelja kroz tristotinjak stranica navlači ne bi li saznao uslijed čega je sve krenulo nizbrdo. Formula je to koja zbilja pali, po njoj su pisale i Sue Monk Kidd i Liane Moriarty, pa ćete nakon upoznavanja Audrey i njezinih kćeri, uspješne poslovne i obiteljske žene, Lily, i čangrizave samohrane majke, Jess, pitati - što je to Lily u djetinjstvu vidjela u sobi s kolibrićima, za što ju krivi njena sestra Jess i zašto preko toga ne može prijeći niti nakon trideset godina, što se dogodilo s njihovim ocem, hoće li se Audreyine unuke, Mia i Phoebe, ikada upoznati, i koliko će se još Audrey, koju je bolest već nagrizla, patiti?
Nisam imala nerealna očekivanja, kunem se. Iskreno, knjigu sam htjela pročitati zbog njene prevoditeljice, Tamare Štiglić Vodopić, miss congeniality book blogosfere (na prijevod nemam zamjerki!), ali je izostao taj najavljivani bljesak emocija. Iako ovu knjigu nisam mogla ispustiti iz ruku, a u jednom trenutku me uspjela i iznenaditi, ne mogu reći da mi je priča o obitelji koja godinama ono što ih muči gura pod tepih bila uvjerljiva. Ostavila me ravnodušnom. Možda je kriv balkanski temperament, možda bi bilo dobro da naše obitelji malo tiše ratuju - mi smo naviknuli na galamu, predbacivanja, psihološke analize i vađenje kostura iz ormara (a ti kosturi ponekad sežu sve do partizana i ustaša) barem par puta godišnje. Ne zovu to veliko spremanje bez razloga. Stoga, kad se sljedeći put zaželim obiteljske drame, posegnut ću radije ponovno za "Svila, škare" drage Irene Vrkljan ili za "Kud si krenula?" kul Nastje Kulović, a vi kako hoćete.
Onima koji, pak, vole britanski ušminkane obiteljske drame koje vrve tragedijama koje podsjećaju na prolaznost života i potrebu usvajanja oprosta kao lifestylea, ovo će biti knjiga dostojna čitanja na nekoj terasi za vrijeme proljetnog godišnjeg odmora. Možda će kod nekog čitatelja ove visibabe donijeti dašak proljetnog preporoda, ali ne i kod mene, najstarije od tri prgave sestre (okej, dvije su prgave, jedna je relativno normalna), koje umiju bacati drvlje i kamenje jedna na drugu (ponosimo se elokventnošću), na veliku radost njihove majke koja se uvijek iz petnih žila trudila biti uzor svojim kćerima i koja je nekoć mislila da je širenje dječjeg vokabulara književnošću dobra ideja.
Napisano za Ziher.hr
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)