Nekoliko ljudi mi je reklo: „Moraš pročitati „Fafarikul“!“ Stana je otišla korak dalje. Donijela mi je taj famozni „Fafarikul“ u platnenoj vrećici, skupa s drugim knjigama, kao kamate zbog zakašnjenja s vraćanjem jedne knjižice koju sam joj posudila. Takva je Stana. Volim te njezine kamate. „Ona ti je Bosanka, znaš?“ rekla je nutkajući me s „Fafarikulom“, a ja sam, kao dijete pred rođendanskom tortom, stisnula oči i svim srcem poželjela da mi se svidi ta knjiga Stanine sunarodnjakinje.
Neću razočarati Stanu – uživala sam u „Fafarikulu“! Bit ću skromna pa reći da sad napokon shvaćam i zašto su mi ovu knjigu prijatelji preporučivali – riječ je o zbirci od stotinjak tekstova koji je Đurđica Čilić objavljivala na Facebooku, a čije su ukoričeno izdanje svi dočekali s veseljem. Imamo puno zajedničkog Đurđica Čilić i ja – koristimo društvene mreže za širenje radosti koju nam donosi književnost, često nam nije jasna ta granica koja bi (navodno) trebala postojati između obiteljskog, intimnog, i onog što treba objavljivati, a imamo i tog jednog Jurja, čije ime se, gotovo uz nesavladiv poriv, mora objaviti takvo kakvo jest, dok imena svih drugih aktera u našim životima mogu biti izostavljena – pa ću se usuditi pomisliti da je „Fafarikul“ sjetio moje prijatelje na osvrte koje ja na ovoj adresi piskaram.
Đurđica Čilić docentica je na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i prevoditeljica, zaslužna za prijevode Olge Tokarczuk i Bronke Nowicke, a fafarikul je, kako veli sama autorica, „drvo domaće, a svoje, krhko a snažno, drvo s karakterom.“ Takve su i crtice iz njezinog života. Ako sam tašta, neka sam; ako sam ranjiva, neka sam – kao da misli Đurđica Čilić, ta žena koja se ne libi djetinje ponositi činjenicom da je poloniziranu verziju njezinog imena – Dziurdzica – u poljsku književnost unijela velika Olga Tokarczuk koju je upoznala u proljeće 2003. U svojim pričama, koje ponekad jedva da ispunjavaju jedan list papira, Đurđica Čilić govori o obitelji, odrastanju, djeci, susjedima, prijateljima, sjećanjima i planovima, o Poljskoj u koju odlazi kad je sretna i kad je tužna, o poljskim književnicima i glazbenicima s čijim životima je isprepleten njezin.
Uvijek mislim da čeznem za sočnim rečenicama velemajstora pisane riječi, i onda me iznenadi debitantska zbirka iskusne književne leptirice koja nenametljivo vrvi životom. Rapsodija života - tako bih nazvala ovu knjigu (nisam glazbenik, ne znam točnu definiciju rapsodije, ali sjeti me na grupu Magazin i sretne dane mog djetinjstva, pa kontekst odgovara). Ne mora književnost biti nedorečena i misteriozna, niti složena, niti napumpana riječima stranog podrijetla, da bismo u njoj uživali. Ovo je zbirka koja to potvrđuje, zbirka koja je na mene, nakon čitanja „Odstraniti životinju“, djelovala oslobađajuće. Dok sam čitala „Odstraniti životinju“ zadržavala sam dah - Đurđica Čilić pomogla mi je da izdahnem. „Fafarikul“ ću pamtiti kao knjigu zbog koje sam „spašavala oči maramicom, da se posve ne utope“ – koliko od tuge, toliko i od sreće. Knjiga - topla, duhovita, simpatična. Što da vam kažem - morate pročitati „Fafarikul“!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)