Nisu to bili dani koji su vrijedni zapisivanja, nisu to grozote koje uzrokuju traume (svjesna sam svijeta oko sebe, ali sam razmažena, jasno mi je), bili su to samo dani kroz koje sam se provlačila s mizerijom od snage i volje, dani kad sam si predbacivala upornost koja mi nije dala da odustanem, kad sam mrzila sve druge koji su me pustili da budem sama i daleka. Pokušam se sjetiti kamenih ulica kojima sam hodala, pokušam se sjetiti imena ljudi koje sam poznavala - sve mi teže ide. Zaboravljam. Zaboravljam sve, ali ne i usamljenost koja je presložila moje prioritete poput odjeće u ormaru. Zaboravljam i što sam tada radila, i koje knjige sam čitala. Sjećam se jedino onih koje sam zabilježila na ovom blogu. Jedna od autorica koju sam tad najčešće spominjala bila je Ivana Šojat. U Šibeniku sam čitala i "Mjesečare" i "Ruke Azazelove", i "Jom Kipur", "Šamšiela", "Ničije sinove" i "I past će sve maske". Kad bolje razmislim, bile su to užasno mračne knjige s gorkim temama, s likovima od kojih se čovjeku okreće želudac. Zašto sam ih čitala? Zašto sam stajala tako blizu te rupe dok nikoga nije bilo blizu da me povuče ako počnem padati? Sjećam se crnila koje me poput oblaka dima obavijalo kad bih čitala Ivanine knjige, ali sjećam se i tračka svjetla kojeg bih uvijek pronašla na posljednjem listu. Ima to nešto u Ivani - u toj njezinoj opasno podignutoj obrvi i mačkastim očima, u tim masnim i ponekad smrdljivim riječima, nešto što čovjeka drži napetim, što mu ne dopušta uzmak, ima u njoj i nade koja oslobađa čovjeka koji se odavno prestao nadati. Ne znam kako joj to uspijeva.
Ovih dana Fraktura je objavila Ivanin novi roman - "Štajga ili put u maglu" - i slutim da je riječ o strašno teškom romanu koji će slomiti srce svakom Slavoncu (ja, za razliku od Kate, tražim neke druge pojmove u sanjaricama). No, prije "Štajge," uzela sam u ruke roman koji je napisala za djecu i mlade - "Zmajevi koji ne lete." Svakome tko je ikad pročitao ijedan redak ove osječke književnice ili čuo ijednu njezinu rečenicu na daskama koje život znače jasno je da je Ivana borac za pravdu, da nemilice kritizira uhljebizaciju (da, i ja radim u državnoj službi - njoj i dugujem veselo iskustvo života na moru i obožavam kad me se trpa u ladicu u koju nitko ne želi biti strpan), rasipanje i propadanje hrvatskog stanovništva, da ju rastužuje gubitak sloboda za koje se borila, da ne dopušta da se zaboravi očaj koji živi s ljudima na margini društva - stoga ne čudi da je "Zmajeve koji ne lete" utemeljila na crnoj kronici koja pronosi vijesti o djeci koja umiru u haustorima nakon konzumacije sintetske droge zvane osvježivači.
Glavni lik ove priče tinejdžer je Marijan koji se budi u psihijatrijskoj ustanovi nakon što ga je nepoznati starac pronašao u nesvijesti pred poštom u kvartu. Marijan ima prijatelje, ali oni su prijatelji samo kad se treba urokati tabletama iz mamine torbice i puštati zmajeve, kako nazivaju osvježivače. Marijan ima i roditelje, ali oni više nisu muž i žena. Oni su stari i stara. Stari kojeg ona naziva nesposobnom konjinom, stara koja ga je napustila radi novog dečka i uvijek brine što će selo reći. Tale as old as time - samoća čovjeka pretvori u nepodnošljivo biće. Marijan se traži na pogrešnim mjestima, dokazuje se pogrešnim ljudima, u tišini koja ga stišće, u suzama koje se boji pustiti, u ovisnosti od koje ga boli utroba, u svijetu koji mu nije po volji. Možda naša djeca neće posegnuti za ovom knjigom, ta oni su najpametniji i ne treba im soliti pamet, ali mi, roditelji, trebali bismo. A nada? Ima li je? Hoće li Ivana i ovaj put uspjeti pronaći neko dobro u svom tom zlu?
Neću pisati o djeci koja nisu osjetila majčinu ljubav, neću pričati o sebičnom društvu koji okreće glavu. Nisam dorasla pisanju o promjenama u sustavu, još sam naivna balavica, još me iznenadi nepoštenje i užasava nemoral - što ja znam o popravljanju sustava? Nekoć jesam sanjala da ću mijenjati svijet. Više ne sanjam takve stvari, takve gluposti. Malo sam pametnija, sada, sa svojim kamenčićima mudrosti. Sada znam da nije na meni da ikoga mijenjam, jer sve se uvijek vraća na onu isklišejiziranu "Budi promjena koju želiš u svijetu" - i ovaj roman podsjeća na nju. Budi kćer, budi sestra, budi prijateljica, budi partner, budi majka, budi kolega, budi nekoga na koga ljudi u tvom životu mogu računati, netko tko se ne boji voljeti, netko tko je čovjek kad voda dođe do grla. Budi ljubazan, radi svoj posao, budi blag prema svojoj djeci, opraštaj ljudima kojima je oprost potreban, i ne zaboravi - bit će potreban i tebi. Ti voli i ti budi.
Kad bolje razmislim, biti sve to - i bez pokušaja pokretanja revolucije - užasno je teško, da ne kažem - nemoguće.
"Kad sam bio malen, stvarno malen, kad bih razbio koljeno, kad bih pao s tobogana ili ljuljačke, kad bi mi u pješčaniku netko od djece ukrao autić, grablje, lopaticu ili kanticu, otrčao bih do najbližeg od mojih najbližih. Plakao bih, jadao se, tražio, molio pomoć. Što nam se dogodi kad odrastemo, kad malo frknemo, kako to moj stari voli reći? Zašto navlačimo maske pred onima pred kojima bismo uvijek trebali biti ono što jesmo?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)