Preskoči na glavni sadržaj

Tatine činčile i druge poduzetničke ideje

Moj je tata prije nekoliko godina, ili kad je to već bilo moderno, došao na ideju da uzgaja činčile. Nakon kratkih pregovora mama mu je rekla: "Ti nisi normalan!" Jasno, nisam činčilu vidjela u životu. Kad god bi nekome od njih dvoje (čitaj: tati) pale na pamet neobične poduzetničke ideje, onaj drugi (čitaj: mama) uvijek bi bio glas razuma. I to je ljubav, po nekoj mojoj ludoj definiciji. No, što kad razum ustupi mjesto ludilu, kad očaj nadvlada nadu, kad očekivanja postanu veće od života?

"Ja sam mislio kako je to tužan dan za gliste, jer su odjednom izbačene i prepuštene same sebi, i bio sam sretan što sam rođen kao dječak, jer djecu se ne može tek tako istresti u gredice s rajčicama."

O kolektivnom ludilu koje zahvaća jednu obitelj pisala je Mihaela Gašpar u romanu "Velika stvar". Mihaela Gašpar deset je godina na knjiškoj sceni, ali njene knjige broje jednoznamenkasti broj osvrta na Goodreadsu. Zašto, o, zašto? Hrvatska književnost nikad nije bila ovako zanemarena, čini mi se. Mnogi joj predbacuju sumornost, no, onome tko traži sumornost, naći će ju u svemu, pa i u knjigama. Prava je to šteta, jer Mihaela Gašpar, kiparica po zanimanju, a pjesnikinja od rođenja (očito), vješto se igra s predivnim hrvatskim jezikom i vrlo brzo uvlači čitatelja u svoje romane o ljudima koji su nam bliski, kojima smo nalik.


U romanu "Velika stvar" autorica opisuje suživot članova obitelji u kojoj se otac posvetio iscijeliteljskom radu - čišćenju energije i otklanjanju blokada ljudi koji su voljni pokušati sve da bi izgnali trulež iz svojih života. Njegova supruga slijepo ga slijedi u njegovom naumu, svekrva mu se protivi pozivajući se na Bibliju, a djeca, kći Magda i sin, pripovjedač, sporedni su likovi njegovog života, lišeni školskih obveza, ali i djetinjeg veselja. Otac-krtica najprije se bavio prodajom Zepter posuđa, pa uzgojem gujavica, pa kavkaskih ovčara. Kad je sve propalo, u njihov je život stigla ultimativna Velika stvar - velika crvena fotelja s koje će otac vladati njihovom sudbinom. O ženama koje čeznu da im netko prizna njihovu vrijednost, muškarcima koje su razboljeli ljudožderi zvani djeca, o djeci krhkoj poput leptira i dr. priča sin obitelj, kojeg u mnogim kritikama nazivaju autističnim. Ne bih rekla - autizam bi podrazumijevao da on nije svjestan svog okruženja, a meni se čini da je ovaj sinestetičar itekako svjestan svijeta oko sebe. Svijeta koji nije svjestan njega, koji ne razumije njegove pikule, niti neobične riječi koje voli izgovarati. On je nevidljivo, zanemareno dijete koje zuri u roditelje koji su posvećeni obmanjivanju nesretnih ljudi.



Znate onaj trenutak kad netremice u nešto gledate, sve dok vam se vid ne zamuti, a oko vas ne zapeče? Treptaj, i opet ste na početku. Likovi ovog romana ne trepću, oni su grčevito svoj pogled usmjerili na Novi Zakon, uvjerili se da im treptanje ne treba. Zaboravili su da bez treptaja, bez suza koje oplakuju naše oči, čovjek riskira sljepoću.

Tužna je ovo knjiga, ali ne podcjenjujte tugu. Tuga je u djelima Mihaele Gašpar posebno hladna, posebno masna, ne da se sprati. Tuga nema niti vremenske ni geografske odrednice. No, tuga upozorava i podsjeća da je fatalno ljude trpati u ladicu to-se-meni-nikad-ne-bi-moglo-dogoditi, tuga nas tako često (pre)odgaja. Ona je moćna, iz nje se rađa i empatija, i joie de vivre, i zahvalnost. Zahvalnost za užurbanost života i za galamu svijeta, ali i za svaki trenutak mira, i za onog nekog tko će nas vidjeti, i u ključnom trenutku, imajući naše dobro na umu, reći: "Ti nisi normalan!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...