Preskoči na glavni sadržaj

Tatine činčile i druge poduzetničke ideje

Moj je tata prije nekoliko godina, ili kad je to već bilo moderno, došao na ideju da uzgaja činčile. Nakon kratkih pregovora mama mu je rekla: "Ti nisi normalan!" Jasno, nisam činčilu vidjela u životu. Kad god bi nekome od njih dvoje (čitaj: tati) pale na pamet neobične poduzetničke ideje, onaj drugi (čitaj: mama) uvijek bi bio glas razuma. I to je ljubav, po nekoj mojoj ludoj definiciji. No, što kad razum ustupi mjesto ludilu, kad očaj nadvlada nadu, kad očekivanja postanu veće od života?

"Ja sam mislio kako je to tužan dan za gliste, jer su odjednom izbačene i prepuštene same sebi, i bio sam sretan što sam rođen kao dječak, jer djecu se ne može tek tako istresti u gredice s rajčicama."

O kolektivnom ludilu koje zahvaća jednu obitelj pisala je Mihaela Gašpar u romanu "Velika stvar". Mihaela Gašpar deset je godina na knjiškoj sceni, ali njene knjige broje jednoznamenkasti broj osvrta na Goodreadsu. Zašto, o, zašto? Hrvatska književnost nikad nije bila ovako zanemarena, čini mi se. Mnogi joj predbacuju sumornost, no, onome tko traži sumornost, naći će ju u svemu, pa i u knjigama. Prava je to šteta, jer Mihaela Gašpar, kiparica po zanimanju, a pjesnikinja od rođenja (očito), vješto se igra s predivnim hrvatskim jezikom i vrlo brzo uvlači čitatelja u svoje romane o ljudima koji su nam bliski, kojima smo nalik.


U romanu "Velika stvar" autorica opisuje suživot članova obitelji u kojoj se otac posvetio iscijeliteljskom radu - čišćenju energije i otklanjanju blokada ljudi koji su voljni pokušati sve da bi izgnali trulež iz svojih života. Njegova supruga slijepo ga slijedi u njegovom naumu, svekrva mu se protivi pozivajući se na Bibliju, a djeca, kći Magda i sin, pripovjedač, sporedni su likovi njegovog života, lišeni školskih obveza, ali i djetinjeg veselja. Otac-krtica najprije se bavio prodajom Zepter posuđa, pa uzgojem gujavica, pa kavkaskih ovčara. Kad je sve propalo, u njihov je život stigla ultimativna Velika stvar - velika crvena fotelja s koje će otac vladati njihovom sudbinom. O ženama koje čeznu da im netko prizna njihovu vrijednost, muškarcima koje su razboljeli ljudožderi zvani djeca, o djeci krhkoj poput leptira i dr. priča sin obitelj, kojeg u mnogim kritikama nazivaju autističnim. Ne bih rekla - autizam bi podrazumijevao da on nije svjestan svog okruženja, a meni se čini da je ovaj sinestetičar itekako svjestan svijeta oko sebe. Svijeta koji nije svjestan njega, koji ne razumije njegove pikule, niti neobične riječi koje voli izgovarati. On je nevidljivo, zanemareno dijete koje zuri u roditelje koji su posvećeni obmanjivanju nesretnih ljudi.



Znate onaj trenutak kad netremice u nešto gledate, sve dok vam se vid ne zamuti, a oko vas ne zapeče? Treptaj, i opet ste na početku. Likovi ovog romana ne trepću, oni su grčevito svoj pogled usmjerili na Novi Zakon, uvjerili se da im treptanje ne treba. Zaboravili su da bez treptaja, bez suza koje oplakuju naše oči, čovjek riskira sljepoću.

Tužna je ovo knjiga, ali ne podcjenjujte tugu. Tuga je u djelima Mihaele Gašpar posebno hladna, posebno masna, ne da se sprati. Tuga nema niti vremenske ni geografske odrednice. No, tuga upozorava i podsjeća da je fatalno ljude trpati u ladicu to-se-meni-nikad-ne-bi-moglo-dogoditi, tuga nas tako često (pre)odgaja. Ona je moćna, iz nje se rađa i empatija, i joie de vivre, i zahvalnost. Zahvalnost za užurbanost života i za galamu svijeta, ali i za svaki trenutak mira, i za onog nekog tko će nas vidjeti, i u ključnom trenutku, imajući naše dobro na umu, reći: "Ti nisi normalan!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...