Preskoči na glavni sadržaj

Tatine činčile i druge poduzetničke ideje

Moj je tata prije nekoliko godina, ili kad je to već bilo moderno, došao na ideju da uzgaja činčile. Nakon kratkih pregovora mama mu je rekla: "Ti nisi normalan!" Jasno, nisam činčilu vidjela u životu. Kad god bi nekome od njih dvoje (čitaj: tati) pale na pamet neobične poduzetničke ideje, onaj drugi (čitaj: mama) uvijek bi bio glas razuma. I to je ljubav, po nekoj mojoj ludoj definiciji. No, što kad razum ustupi mjesto ludilu, kad očaj nadvlada nadu, kad očekivanja postanu veće od života?

"Ja sam mislio kako je to tužan dan za gliste, jer su odjednom izbačene i prepuštene same sebi, i bio sam sretan što sam rođen kao dječak, jer djecu se ne može tek tako istresti u gredice s rajčicama."

O kolektivnom ludilu koje zahvaća jednu obitelj pisala je Mihaela Gašpar u romanu "Velika stvar". Mihaela Gašpar deset je godina na knjiškoj sceni, ali njene knjige broje jednoznamenkasti broj osvrta na Goodreadsu. Zašto, o, zašto? Hrvatska književnost nikad nije bila ovako zanemarena, čini mi se. Mnogi joj predbacuju sumornost, no, onome tko traži sumornost, naći će ju u svemu, pa i u knjigama. Prava je to šteta, jer Mihaela Gašpar, kiparica po zanimanju, a pjesnikinja od rođenja (očito), vješto se igra s predivnim hrvatskim jezikom i vrlo brzo uvlači čitatelja u svoje romane o ljudima koji su nam bliski, kojima smo nalik.


U romanu "Velika stvar" autorica opisuje suživot članova obitelji u kojoj se otac posvetio iscijeliteljskom radu - čišćenju energije i otklanjanju blokada ljudi koji su voljni pokušati sve da bi izgnali trulež iz svojih života. Njegova supruga slijepo ga slijedi u njegovom naumu, svekrva mu se protivi pozivajući se na Bibliju, a djeca, kći Magda i sin, pripovjedač, sporedni su likovi njegovog života, lišeni školskih obveza, ali i djetinjeg veselja. Otac-krtica najprije se bavio prodajom Zepter posuđa, pa uzgojem gujavica, pa kavkaskih ovčara. Kad je sve propalo, u njihov je život stigla ultimativna Velika stvar - velika crvena fotelja s koje će otac vladati njihovom sudbinom. O ženama koje čeznu da im netko prizna njihovu vrijednost, muškarcima koje su razboljeli ljudožderi zvani djeca, o djeci krhkoj poput leptira i dr. priča sin obitelj, kojeg u mnogim kritikama nazivaju autističnim. Ne bih rekla - autizam bi podrazumijevao da on nije svjestan svog okruženja, a meni se čini da je ovaj sinestetičar itekako svjestan svijeta oko sebe. Svijeta koji nije svjestan njega, koji ne razumije njegove pikule, niti neobične riječi koje voli izgovarati. On je nevidljivo, zanemareno dijete koje zuri u roditelje koji su posvećeni obmanjivanju nesretnih ljudi.



Znate onaj trenutak kad netremice u nešto gledate, sve dok vam se vid ne zamuti, a oko vas ne zapeče? Treptaj, i opet ste na početku. Likovi ovog romana ne trepću, oni su grčevito svoj pogled usmjerili na Novi Zakon, uvjerili se da im treptanje ne treba. Zaboravili su da bez treptaja, bez suza koje oplakuju naše oči, čovjek riskira sljepoću.

Tužna je ovo knjiga, ali ne podcjenjujte tugu. Tuga je u djelima Mihaele Gašpar posebno hladna, posebno masna, ne da se sprati. Tuga nema niti vremenske ni geografske odrednice. No, tuga upozorava i podsjeća da je fatalno ljude trpati u ladicu to-se-meni-nikad-ne-bi-moglo-dogoditi, tuga nas tako često (pre)odgaja. Ona je moćna, iz nje se rađa i empatija, i joie de vivre, i zahvalnost. Zahvalnost za užurbanost života i za galamu svijeta, ali i za svaki trenutak mira, i za onog nekog tko će nas vidjeti, i u ključnom trenutku, imajući naše dobro na umu, reći: "Ti nisi normalan!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...