Preskoči na glavni sadržaj

Tatine činčile i druge poduzetničke ideje

Moj je tata prije nekoliko godina, ili kad je to već bilo moderno, došao na ideju da uzgaja činčile. Nakon kratkih pregovora mama mu je rekla: "Ti nisi normalan!" Jasno, nisam činčilu vidjela u životu. Kad god bi nekome od njih dvoje (čitaj: tati) pale na pamet neobične poduzetničke ideje, onaj drugi (čitaj: mama) uvijek bi bio glas razuma. I to je ljubav, po nekoj mojoj ludoj definiciji. No, što kad razum ustupi mjesto ludilu, kad očaj nadvlada nadu, kad očekivanja postanu veće od života?

"Ja sam mislio kako je to tužan dan za gliste, jer su odjednom izbačene i prepuštene same sebi, i bio sam sretan što sam rođen kao dječak, jer djecu se ne može tek tako istresti u gredice s rajčicama."

O kolektivnom ludilu koje zahvaća jednu obitelj pisala je Mihaela Gašpar u romanu "Velika stvar". Mihaela Gašpar deset je godina na knjiškoj sceni, ali njene knjige broje jednoznamenkasti broj osvrta na Goodreadsu. Zašto, o, zašto? Hrvatska književnost nikad nije bila ovako zanemarena, čini mi se. Mnogi joj predbacuju sumornost, no, onome tko traži sumornost, naći će ju u svemu, pa i u knjigama. Prava je to šteta, jer Mihaela Gašpar, kiparica po zanimanju, a pjesnikinja od rođenja (očito), vješto se igra s predivnim hrvatskim jezikom i vrlo brzo uvlači čitatelja u svoje romane o ljudima koji su nam bliski, kojima smo nalik.


U romanu "Velika stvar" autorica opisuje suživot članova obitelji u kojoj se otac posvetio iscijeliteljskom radu - čišćenju energije i otklanjanju blokada ljudi koji su voljni pokušati sve da bi izgnali trulež iz svojih života. Njegova supruga slijepo ga slijedi u njegovom naumu, svekrva mu se protivi pozivajući se na Bibliju, a djeca, kći Magda i sin, pripovjedač, sporedni su likovi njegovog života, lišeni školskih obveza, ali i djetinjeg veselja. Otac-krtica najprije se bavio prodajom Zepter posuđa, pa uzgojem gujavica, pa kavkaskih ovčara. Kad je sve propalo, u njihov je život stigla ultimativna Velika stvar - velika crvena fotelja s koje će otac vladati njihovom sudbinom. O ženama koje čeznu da im netko prizna njihovu vrijednost, muškarcima koje su razboljeli ljudožderi zvani djeca, o djeci krhkoj poput leptira i dr. priča sin obitelj, kojeg u mnogim kritikama nazivaju autističnim. Ne bih rekla - autizam bi podrazumijevao da on nije svjestan svog okruženja, a meni se čini da je ovaj sinestetičar itekako svjestan svijeta oko sebe. Svijeta koji nije svjestan njega, koji ne razumije njegove pikule, niti neobične riječi koje voli izgovarati. On je nevidljivo, zanemareno dijete koje zuri u roditelje koji su posvećeni obmanjivanju nesretnih ljudi.



Znate onaj trenutak kad netremice u nešto gledate, sve dok vam se vid ne zamuti, a oko vas ne zapeče? Treptaj, i opet ste na početku. Likovi ovog romana ne trepću, oni su grčevito svoj pogled usmjerili na Novi Zakon, uvjerili se da im treptanje ne treba. Zaboravili su da bez treptaja, bez suza koje oplakuju naše oči, čovjek riskira sljepoću.

Tužna je ovo knjiga, ali ne podcjenjujte tugu. Tuga je u djelima Mihaele Gašpar posebno hladna, posebno masna, ne da se sprati. Tuga nema niti vremenske ni geografske odrednice. No, tuga upozorava i podsjeća da je fatalno ljude trpati u ladicu to-se-meni-nikad-ne-bi-moglo-dogoditi, tuga nas tako često (pre)odgaja. Ona je moćna, iz nje se rađa i empatija, i joie de vivre, i zahvalnost. Zahvalnost za užurbanost života i za galamu svijeta, ali i za svaki trenutak mira, i za onog nekog tko će nas vidjeti, i u ključnom trenutku, imajući naše dobro na umu, reći: "Ti nisi normalan!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...